Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors]

vojsku pod Kadolachom iz Italije protiv njega, ali je Ljudevit tako odlučno razbije, da su mu se potom pridružila oba srpska plemena, Braničevci i Timočani, koja nedavno od svoje volje zamijeniše bugarsko gospodstvo franačkim. Kadolach je malo

po tom umro. Sada skupe Franci još iste godine | 819. novu vojsku, a toj se pridruže kao vjerni va

zali ne samo bijelo-hrvatski knez Borna, nego i sam Ljudevitov tast Drag om u ž, po svoj prilici vodja Gačana. I dok je franačka vojska, kako se čini, s malo sreće potiskivala Ljudevita sa zapada iz Koruške, Borna u isto vrijeme udari na nj s juga. Poradi toga Ljudevit se brže bolje okrene na jug i podje u susret Borni; na Kupi došlo je do odlučnoga boja u kojem Dragomuž pogibe, dok Bornu jedva spasu njegovi stražari. Dapače na zimu, kad ga se Franci okaniše, provali Ljudevit u Borninu kneževinu, te je ljuto popali i pohara. Posljedica ovih uspjeha bila je, da su se mnogi alpinski Slaveni (Slovenci) pobunili protiv Franaka i pridružili Ljudevitu.

Po tom digoše Franci tri velike vojske, u koje udjoše čete iz pola carstva, pa dvije godine uzastopce (820. i 821.) udarahu uspješno na Ljudevita, što više, one provale i u zemlju njegovu, koju nemilice opustoše i popale, a onda se vrate kući. Posljedica bješe, da se nakon te vojne slovenska plemena opet pokoriše Francima i da je Ljudevit napokon ipak podlegao njihovoj premoći. On ostavi u četvrtoj godini ustanka Sisak, u kojem se tako hrabro držao, pa prebježe preko granice k Srbima (822.), na što Franci pokore čitavu Posavsku Hrvatsku i Braničevce.

Medju Srbima ne održi se Ljudevit dugo, jer ubivši prijevarom (ne zna se, zašto) svoga domaćina, nekoga srpskoga župana, morade odavle pobjeći u Bijelu Hrvatsku, gdje nadje zakloništa u Ljud emišla, ujaka kneza Borne. Po svoj prilici po želji franačkoj dade Ljudemišl izdajnički Ljudevita pogubiti (823.). Borna pak bješe umro još godine 821., na što su Franci potvrdili knezom bijelo-hrvatskim njegova sinovca Vladisla v a.

Ma da i nije knez Ljudevit uspio, ipak ga valja ubrojiti medju najvažnije ličnosti u staroj povijesti hrvatskoj. On je bio jedini hrvatski vladar, koji je umio makar i na kratko vrijeme oko sebe okupiti velik dio Slovenaca i Srba, upravljajući svom zemljom od izvora Drave, Save i Soče do ušća Timoka u Dunav. Svojim snažnim ustankom potresao je temeljima franačkoga carstva, a zemlju hrvatsku izmedju Save i Drave spasao za uvijek od germanske najezde. Nijemac Dümmler izrijekom kaže, da ustanak njegov ne bješe tek obična pobuna, već da se tude radilo o izvedbi jedne velike ideje, naime o utemeljenju ne za visne sla venske države na Duna vu na mjesto propale avarske.

Ovi dogadjaji, a naročito, što su Franci pri- ; mili odmetnule Braničevce, dovedu carstvo do sukoba s Bugarima, kojima je tada vladao knez Mortag. Bugari odista brzo opet pokore Braničevce, dok su im se Timočani predali odmah po padu Ljudevitovu; na to provale Dravom u Posavsku Hrvatsku (827.-829.). Carstvu franačkomu

ne preostade drugo, nego se izmiriti s njima odstupivši im Srijem."

Mir bijaše caru Ludoviku tim potrebniji, što je imao istodobno teških neprilika sa svojim sinovima radi baštine. Ove smutnje u carstvu upotrijebi rodjak i nasljednik Ljudevitov knez Ratimir i pokuša oprostiti se vrhovnoga gospodstva franačkoga, ali bude 838. potučen i opet prisiljen na pokornost.

Iza Ratimira spominje se oko god. 870. kao posavsko-hrvatski knez Mutimir, koji podloži svoju kneževinu na želju pape Ivana VIII. panonskoj metropoliji sv. Metodija. S a da se proširi slovenska služba božija u Posavskoj Hrvatskoj. Mutimira naslijedi Brasla v, vjeran i odan vazal franački. Kad je car Karlo III. Debeli opet sjedinio u svojoj ruci čitavo carstvo franačko, te došao na istok svoje države u Tulln (nedaleko Beča), podje i Braslav onamo, da mu se pokloni (884.). U ratovima, što su ih vodili car Arnulfo i moravski knez Svatopluk, stajaše Braslav na strani Arnulfovoj, pomažući ga izdašno savjetom i vojskom (892.-894.).

Za toga ratovanja pojavi se iznenada nov narod na ravnicama oko Dunava i Tise, Magja ri; oni pristanu uz Arnulfa, udare na moravsku državu i nasele današnju Ugarsku (896.). Dolazkom Magjarâ ujedared se izmijene političke prilike u Posavskoj Hrvatskoj: prevlasti franačke ne

Od sada Srijem često mijenja gospodare: Hrvate, Bugare, Magjare i Bizantince.

me

I stade, no obrane radi ona se sa da pri

druži Bijeloj Hrvatskoj, gdje se djutim sasvim drugim pravcem razvijao državni život. Knezu Braslavu nestaje traga poslije go

dine 896.1

III.

Neretljani i Bijela Hrvatska

(do početka X. vijeka).

Dok su se Posavski Hrvati otimali franačkomu gospodstvu, dotle su južni susjedi njihovi došli u krvav sukob s Venecijom i Arapima (Saracenima).

Za rimskoga carskoga gospodstva zvala se sva zemlja izmedju Alpa, Pada, Soče i mora Venecija. Tu su se dizali glasoviti gradovi H a tria (Adria)," Patavium (Padova), Vicentia (Vicenza),

1 Moderni magjarski historici silom hoće, da je za doseljenja Magjarâ i tadanja posavsko-hrvatska kneževina došla pod vlast Arpádovu, što se ne da ničim dokazati, dapače sačuvana nas vrela upravo jasno upućuju, da ta tvrdnja nipošto ne stoji. Da ne spominjemo ostalih razloga, reći ćemo, da nepobitna okolnost, što je sva zemlja do Drave sve do osnutka biskupije zagrebačke pripadala spljetskoj nadbiskupiji, odnosno sisačkoj, a kasnije kninskoj biskupiji, jasno svjedoči, da je Posavska Hrvatska (ili Slavonija) pripadala kraljevstvu hrvatskomu. Jedino za Srijem bi se moglo reći, da je već sada došao (za kratko vrijeme) u vlast magjarsku (Cf. Konstantin Porph. De adm. imp. c. 13. Rački: Documenta pg. 411.–413.)

2 Po njemu bi prozvano i more Jadransko.

Altinu m (Altino) i Aquileja (Oglej). No uz kopnen u Veneciju Rimljani su dobro poznavali i otočnu. Od vijekova donose moru alpske rijeke Pad, Adiža, Brenta, Sile, Piave, Livenza, Tagliamento, Timavo i Soča godimice svu silu krša i mulja, što se ovdje poradi tišine spušta na dno. Tako nastaše usporedo s kopnom duguljasti pješčani otoci i otočići zvani lidi, dok se močvare izmedju njih i sučelne obale zovu la g u ne. Najvažniji „lidi“ bili su Grado kod ušća Soče, buduće sijelo mletačkoga patrijara, zatim Caorle, Eraclea, Torcello, Murano, pa Olivolo i Rialto, na kojima bi kasnije sagradjen grad Venecija, onda Malamocco i dvije Clugije, veća i manja, te konačno Capo d'Argine (Caput Aggeris).

Za burnih vremena seobe naroda, poglavito prvom polom V. vijeka naše ere, potražiše žitelji nekih moru najbližih venetskih gradova sa svojim pokretnim imetkom zakloništa po ovim otocima, i to tako, da su se ponajviše zbježali na one, što su još od prije njihovim općinama pripadali. S tim je bjeguncima pošlo i nešto stare venetske aristokracije, koja je i u kasnija vremena znala sebi sačuvati i po „lidima“ iznimni društveni položaj, dapače čitavoj inače trgovačkoj republici nametnuti aristokratsko obilježje. Ovi bjegunci osnovaše malu državicu, baveći se isprva samo brodarstvom i trgovinom. Ali za gotsko-bizantinskoga rata prisili ih god. 540. bizantinsko carstvo na pokornost (kao i svu ostalu Italiju i Dalmaciju), pridržavši sebi pravo potvrditi izabrana dužda (dux, odatle d o že), dok se inače slabo miješalo u nutarnje poslove venetske. Dakako, u vrijeme rata morala je Venecija

« ПретходнаНастави »