Слике страница
PDF
ePub

pomagati svojom trgovačkom mornaricom bizantinsko carstvo. Prvo duždevo sjedište bilo je na Eraclei, a prvi dužd Paulucije (poč. VIII. vijeka), no već godine 742. bude ono preneseno na Malamocco, a nešto kasnije na dobro zaštićeni otok Rialto, tik kojega se nalazilo više sitnijih otočića, a medju njima Olivoli još od god. 775. sijelo biskupsko. Ovi otoci budu god. 814. združeni u jedan grad - Veneciju.

Faktično bizantinsko vrhovno gospodstvo potrajalo je sve do vlade dužda Petra Tradonika (836.—864.), dakle puna tri stoljeća. Ono je Veneciji zapravo dobro došlo, jer je ona za to vrijeme proširila svoje trgovačke sveze po cijelom istoku, prodavajući dragocjenu robu njegovu dalje na evropski zapad. Početkom IX. vijeka bila je trgovina mletačka radi mnogobrojnoga brodovlja već u velike razvijena, pri čem je najvažnije ipak bilo to, što se jedino pod mletačkim barjakom sigurno i mirno od arapskih gusara moglo ploviti po sredozemnom moru. Što više, Mlečani su Arapima dovažali oružja i robova, uza sve to, što je ta trgovina bila strogo zabranjena od rimske kurije, a tražili su ih na hrvatskim obalama. Ali kod toga naidjose na ljut i odrešit otpor.

Medjutim se zgodi važna promjena u bizantinskom carstvu. Za traljavoga vladanja Mihajla II. Psellosa (820.—829.) stignu carstvo nekolike znatne nevolje. Domaći rat, pa nesrećne borbe s Arapima oko Krete i Sicilije' slomiše bizantinsku silu na

Sicilijanski Arapi obično se zovu Saraceni, od arap. sa racen, što znači istočni.

[ocr errors]

kopnu i moru. To je bio mig, na koji su slavenska plemena na Jadranskom moru, poimence smioni hrvatski Neretljani, redom otpali od Carigrada, a neki se, smatrajući svoje krštenje znakom podložništva, dapače opet povrate poga nstvu, da bi tako izbrisali i taj biljeg dojakošnjih sveza s carstvom. Kako se Mlečani jednako zalijetahu na njihove otoke, da hvataju roblja, oglase se oni u taj čas kao osobito hrabri pomorci. Istodobno iznevjere se carstvu i dalmatinski gradovi, dok se Venecija tom prilikom takodjer privremeno oslobodi vrhovnoga bizantinskoga gospodstva. Kako je u isto vrijeme oslabila i prevlast franačka u Bijeloj Hrvatskoj, podade se i njoj prilika, da se javi kao nova sila na moru. Kao knez vladao je tada Misla v, nasljednik Bornina si

Vladislava. Sukob izmedju Neretljana i Mlečana počeo je tako, da su oni stali pljačkati mletačke trgovačke ladje, osvećujući se za ranije im nanesene štete (kako je to već razloženo). Iza poduže borbe pošlju Neretljani oko god. 830. svoga poslanika u Veneciju, da sklopi mir; značajno je, da se taj neretljanski poslanik tom prilikom pokrstio. Nastali domaći nemiri u Veneciji učiniše, da mir nije dugo potrajao, jer za koju godinu Neretljani opet napadnu i oplijene mletačke ladje. U tim su bojevima sudjelovali i podanici Mislavovi. Konačno se digne dužd Petar Trado niko s brodovljem, te izbjegavajući sukobu uglavi najprije u poljičkom sv. Martinu trajan mir s hrvatskim knezom Mislavom, a onda otplovi na neretljanske otoke, gdje je vladao knez Dru ž a k, i sklopi ta

novca

kodjer s njime mir (839.). Ali već na proljeće buduće godine došlo je do novoga sukoba izmedju Neretljana i Mlečana, u kojem bi dužd ljuto potučen (840.).

U taj par doplovi u Jadransko more 36 arapskih ladja iz Sicilije pod vodstvom sahiba (glavara) Kalfuna, udari na Osor i Ankonu, a na povratku na Budvu i Kotor, te ih razı uši i oplijeni. Sada se podiže protiv njih dužd Petar Tradonik, ali ga Arapi kod otočića Suška (na zapadnoj strani Lošinja) do nogu pobiju (842.). Nakon poraza mletačkoga udare oni na južno talijanski grad Bari, osvojivši ga navale iznenada na Rim i ondje oplijene crkvu sv. Petra. Medjutim umre knez Mislav, a naslijedi ga Trpimir (oko 845.). On je doduše priznavao tek po imenu vrhovnu vlast fra. načkoga cara Lotara I., ali se njegova samostalnost već javlja u potpunom vladalačkom sjaju. Tako vidimo gdje se god. 852. na kneževskom dvoru u Bihaću nedaleko Trogira sabralo oko njega pet župana, jedan komornik i tri dvorska svećenika. On sebe nazivlje: „Trpimir knez hrvatski (dux Chroatorum)"; ovo je prvi put, što se ime hrvatsko nalazi u bilježeno u historijskom spomeniku. I vojna mu je snaga bila velika: za njegova je vladanja mogla kneževina hrvatska podići na noge 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, dok je na moru imala osamdeset velikih brodova, na svakom po četrdeset ljudi i sto manjih sa deset do dvadeset momaka. No nije nam zabilježeno, da bi Trpimir došao u sukob budi s Venecijom, budi s Arapima.

Na ovoj visini i snazi održa Hrvatsku sin i nasljednik njegov Kresimir (oko 854. do 862.), dapače, kad je na njega udario bugarski knez Boris (Mihajlo), prisili ga na mir i obnovu prijateljstva. I odista je u to doba hrvatska kneževina osjećala svoju naprednu snagu toliko, da je stala težiti za crkvenom samostalnošću, jer spljetska nadbiskupija s ostalim njoj podložnim biskupijama ipak je bila, pored svega toga, što joj se vlast protezala po cijeloj Hrvatskoj, izvan teritorija hrvatskoga. S toga bude u Ninu osnovana biskupija, i to bez odobrenja papina i spljetskoga nadbiskupa (oko god: 860.), što je u kasnijim vremenima urodilo teškim posljedicama. Država hrvatska za knezovanja Trpimirova i Krešimirova prostirala se uz obalu morsku od Raše do ušća Neretve (obuhvatajući dašto i sve otoke), te na istok do Dunava kod Beograda i nešto preko Drine, dok je na sjeveru bila Sava granicom.' Po skoroj smrti Kresimirovoj, kad ga naslijedi sin Miroslav (oko 862.-865.), uze država hrvatska poradi nutarnjih nemira naglo padati. Protiv Miroslava naime podiže se buna, na čelu joj ban Pribu nja, u kojoj nesrećni knez pogine. Urotnici podignu na prijesto kano kneza Dom a goja (oko 865.—876.), koji ne bijaše od roda Trpimirova. Za tih buna spade veoma snaga Hrvatske na kopnu i moru, jer ona izgubi s jedne strane Bosnu i preko-drinske krajeve do Dunava, a s druge Neretljansku oblast.

Samo tako se mogu valjano shvatiti i protumačiti riječi Trpimirove (.... usque ad ripam Danubii), jer je Srijem tada bio u vlasti posavsko-hrvatskoga kneza.

m or u.

Ove teške neprilike upotrijebi dužd mletački Urso Participazzo, te oko 866. udari na Hrvatsku. Domagoj osjećajući se preslabim, ne upusti se u borbu, nego mu ponudi mir i taoce, što dužd i prihvati, dapače on uglavi s njime i savez.

Glavni razlog ovomu izmirenju ima se tražiti u pojavi zajedničkoga neprijatelja Ara pa (Saracena), koji su tada sjedjeli u Bariju, ključu Jadranskoga mora, od kuda su mogli smetati mletačkoj trgovini, te harati mletačke i hrvatske krajeve. God. 865. zaletjela se jaka arapska mornarica pod Dubrovnik, te ga podsjedaše punih petnaest mjeseci. U toj nevolji obrate se Dubrovčani na bizantinskoga cara Vasilija Macedonca, a taj im se i odazove, odlučivši podjedno tom prilikom uspostaviti carsku vlast na Jadranskom God. 867. posla veliko brodovlje pod Nikitom Orifom, na što Arapi napuste opsadu Dubrovnika, a dalmatinski gradovi, Neretljani i ostala hrvatska plemena opet se povrate pod carsku vlast. Istodobno spremao se i franački car Ludovik II., da Arapima uzme južno-talijanski grad Bari. Ne imajući dosta ladja, pozove hrvatskoga kneza Domagoja na vojnu, a podjedno sklopi savez i s bizantinskim carem Vasilijom. Složnim silama ovih kršćanskih vlasti uspije, da je Bari osvojen (2. febr. 871.).

Dok su još kršćanske vojske podsjedale Bari, budu neki papinski poslanici, koji se vraćahu jadranskim morem iz Bizanta u Rim, od hrvatskih „gusara“ uhvaćeni, a spisi im, koji su radili o izmirenju i sjedinjenju istočne i zapadne crkve zaplijenjeni. Čini se, da su Hrvati to uradili na potajni

« ПретходнаНастави »