Слике страница
PDF
ePub

nagovor bizantinskoga dvora, no uza sve to, kad radi toga dogadjaja podigoše papa i car Ludovik II. viku protiv bizantinskoga cara Vasilija, naloži on svome admiralu Niketi Orifi, da s jednim dijelom mornarice tobože za kazan mučke udari na Hrvatsku, što on i izvede. Kad knez Domagoj i njegovi Hrvati pod Barijem saznaše za ovo izdajničko djelo, planuše gnijevom osvete: oni stanu,,gusariti“ po Jadranskom moru i napadati ladje Bizantinaca i njihovih podanika Mlečana, koji su zacijelo sudjelovali kod one navale, i to tolikom žestinom, da se papa Ivan VIII. obratio na Domagoja, koga zove,,slavnim knezom" (duci glorioso), neka bi uznastojao primiriti svoje podanike, jer da mu njihova nedjela potamnjuju slavu, pošto to rade pod zakriljem njegova imena. Dašto, ovo je pismo bilo od slabe koristi, jer Hrvati i nadalje navaljivahu na Mlečane promjenljivom srećom, te nam mletački izvori zabilježiše jedan poraz hrvatski u Istri; vodja hrvatski bijaše tada knežević Iljko, po svoj prilici najstariji sin Domagojev.

U to uzmu uz pomoć bizantinsku, a valjda i mletačku, neki preostali članovi roda Trpimirova raditi o glavi knezu Domagoju, no budu uhvaćeni i teško kažnjeni. Malo po tom oko god. 876. umre knez Domagoj, na što preuzme vladanje posred teških razmirica i svadja najstariji sin njegov Iljko (Inoslav) (876.-878.), no iza trogodišnjega vladanja bude zajedno sa svojom braćom otjeran. Na prijesto se uspne Zdeslav, rodjak Trpimirov. Da se održi, Zdeslav se baci u zakrilje cara Vasilija; on otidje u Carigrad i prizna vrhovnu vlast bi

zantinsku. Ovim se dogadjajem prekidaju sve sveze izmedju Hrvata i fra na čkoga carstva. Priznanje bizantinske vrhovne vlasti od strane hrvatskoga kneza vrlo ugodi caru Vasiliju. Da bi uklonio svako sjeme razdora izmedju carstva i hrvatskih knezova duž Jadranskoga mora, čemu su povod lako mogli dati dalmatinski gradovi, naloži Vasilije, da Latini imadu u ime mira i zemljišta, što su ga imali na teritorijama hrvatskim, plaćati Hrvatima godišnji danak, i to od novca, koji se inače plaćao carstvu. Tako su hrvatskomu knezu plaćali Spljet 200 zlatnika, Zadar 100, Trogir i tri otočna grada Osor, Rab i Cres svaki po 100, što sve skupa čini 710 zlatnika, osim vina i drugih raznih daća u naravi.

Ali povratkom bizantinske prevlasti u Hrvatskoj zgodi se još nešto. Crkveni raskol izmedju Rima i Carigrada bijaše baš nedavno planuo svom žestinom, zbog čega su papa i vasilenski patrijar stali pomno paziti na balkanske narode, želeći ih privesti u svoje krilo. S toga i posla car Vasilije sa Zdeslavom u Hrvatsku nekoga dvorskoga časnika i mnogo grčkih popova, da odvoji narod od rimskoga pape, ali još i zato, da pokrste Neretljane i ostala južna plemena, što se opet povratiše poganstvu. I odista nadbiskup spljetski, a s njime i ostali biskupi dalmatinski prijedju na stranu patrijarovu, a po želji Zdeslavljevoj učini to i hrvatski narod. Sve ovo urodi novim nemirima, posred kojih pogibe Zdeslav (na proljeće 879.) već druge godine svoga vladanja; čini se, da je kod toga bila upletena rimska kurija, čiji se poslanik baš tada nalazio u Hrvatskoj.

Po pogibiji Zdeslavljevoj postade u Hrvatskoj knez ubojica njegov Branimir, pravi osnivač političke nezavisnosti Hrvatske. Odmah po svom nastupu prekide odnose sa Bizantom, pa tako postade Hrvatska potpuno ne z avisna. Ujedno se postara, da zemlju svoju i u crkvenom obziru učini slobodnom od Carigrada. S toga napiše papi Ivanu VIII. pismo, izjavljujući neograničenu odanost svoju i naroda hrvatskoga apostolskome prijestolu sv. Petra. Kad je glasnik stigao s tim glasom u Rim, papu Ivana obuze velika radost. Služeći na Spasov dan (21. maja) svetu službu na oltaru sv. Petra podiže ruke k nebu i blagoslovi Branimira i sav narod hrvatski i svu zemlju njegovu. Ujedno ubavijesti o tom njega, svećenstvo hrvatsko i narod hrvatski, primajući ga raširenim rukama u svoj zagrljaj. Ovim se činom narod hrvatski za uvijek i stalno pridružio katoličkoj crkvi i papi r i mskomu.

Istodobno pozove papa Ivan VIII. dalmatinske biskupe na pokornost, ali oni mu je zakratiše; s ve do vremena kralja Tomislava ostadoše dalmatinski biskupi u raskolu s Carigradom. To je bila najzgodnija prilika, kad je već ranije utemeljena biskupija ninska, kojoj je u taj par bio izabranim biskupom Teodozije, mogla steći papinsku potvrdu i posvetu. Na poziv papinski polazi biskup Teodozije u Rim, gdje ga papa posveti. Sada se proširi teritorij ninske biskupije po cijeloj državi hrvatskoj, a dalmatinske budu stegnute unutar gradskih zidina. Nekako u to vrijeme

prihvate Hrvati slovensku službu božju iglagolsko pismo, što su im ga donijeli iz Moravske protjerani učenici sv. Metodija. Ovo je od osobite važnosti, jer od sada bijaše hrvatstvu osjegurano, da u sjevero-zapadnom kraju Balkanskoga poluotoka živi kao kulturna jedinica; tudjinska kulturna najezda, naročito latinizacija, nikad ga više ne će goloruka zateći. To i jest razlog, zašto su latinski biskupi u dalmatinskim gradovima toliko mrzili na slovensku službu i pismo; oni su potpunim pravom u tome gledali ono snažno oružje, kojim se hrvatska (i uopće slavenska) svijest branila od njihovoga latinizma.

Medjutim planuše nove borbe izmedju Neretljana i Mlečana. Nakon nekih manjih okršaja podje dužd Petar Candiano ljeti god. 887. na odlučnu vojnu. Kod današnje Makarske dodje do krvave bitke, u kojoj dužd boreći se hrabro s još sedam drugova pogine (18. sept.). Tek docnije je uspjelo tribunu Andriji, da je potajno oteo Hrvatima duždovu lješinu, odnio je u Grado i ondje sahranio u stolnoj crkvi. Iza ovoga poraza Mlečani ne ratuju više s Hrvatima sve do pod kraj X. vijeka, jer uglaviše s njima mir, obveza vši se na plaćanje godišnjega dank a za slobodnu plovidbu po Jadranskom moru.

Branimir je imao ženu Marušu inače nam nepoznata roda. Čini se, da je najvolio obitavati u Kninu, jer bi ovdje (kako se misli) u stolnoj crkvi sv. Marije sahranjen; drži se, da se nedavno naišlo na njegov, njegove žene i dvoje dječaka (sinova) grob.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

4

Kneza Branimira naslijedi potomak Trpimirov (možda sin) Mutimir, za kojega planuše borbe izmedju ninskoga biskupa Adalbreda i nadbiskupa spljetskoga Petra, jer novi papa Stjepan VI. ne bijaše nimalo sklon slovenskoj službi Božjoj, a osim toga još se oba crkvena dostojanstvenika otimahu za neke posjede. Mutimir stolovao je u Bihaću, kao i Trpimir, a imao je oko sebe sabran sjajan dvor. U njegovoj se pratnji nalazi pored mnogih plemenskih župana još i župan dvorski, tri komornika: peharnik, buzdovnik i štitonoša, te glavar hrvatskih samostana po imenu Žitelj. I knjeginja imala je takodjer posebnu svoju pratnju. Čini se, da je poslije Mutimira vladao jošte Višeslav (oko 900.), o kojem ne znamo ništa, doli imena. Višeslav je po svoj prilici posljednji hrvatski knez, jer nasljednik njegov Tomislav (poslije 900.) vjenča se za kralja.

B. Kraljevi hrvatski (do konca XI. vijeka).

IV.

Tomislav i njegovi nasljednici

(oko 910. do 970.).

Oko godine 910. sjedi na hrvatskom kneževskom prijestolu kao knez Tomislav (oko 910. do 930.), po svoj prilici nasljednik kneza Višeslava. Kad je on sio na prijesto svoga prešasnika, zgodi se važna promjena u susjednom Podunavlju: to je utemeljenje ugarske države po Magjarima.

« ПретходнаНастави »