Слике страница
PDF

meljio kraljevstvo hrvatsko i rastegnuo medje države svoje od Raše do Drima te od mora i Drave do Drine, obranio narod od provala magjarskih i velike najezde bugarske.

Povijest prvih nasljednika kralja Tomislava, naime Mihajla, Stjepana I. i Kresimira I. („Starijega“), koji su vladali izmedju godine 930. i 970. vrlo je tamna. Jedno je ipak jasno, da oni nijesu umjeli održati Hrvatsku na onoj visini, do koje je podiže Tomislav. Razlog će biti ponovni nutarnji nemiri, nama inače još slabo poznati.

Istodobnostala je i moć bugarske države naglo padati za slaboga cara Petra, tako da se pružila prilika Srbima, da pokušaju svoje oslobodjenje od Bugara. Tu zadaću odista izvrši Ča slav Klo ni mirović. On se dogovori s bizantinskim carstvom te uteče 931. iz bugarskoga sužanjstva u Srbiju i podiže je na oružje. Nakon uspjelog oslobodjenja obnovi knez Časlav srpsku kneževinu i priznade vrhovnu vlast bizantinsku. Koristeći se nutarnjim smutnjama u Hrvatskoj pokuša po tom da podloži svojoj vrhovnoj vlasti i Crvenu Hrvatsku od Cetine do Drima, koja je od Tomisljavljevih vremena priznavala vrhovnu vlast kralja hrvatskoga. Jamačno s pomoću bizantinskoga carstva uspjelo je i to knezu Časlavu, osim otoka Visa, i ako ne trajno (945). Od toga časa stade u tim oblastima hrvatsko ime sve to većma uzmicati pred srpskim, naročito južno od Neretve, jer se one osim Neretljanske oblasti više ne povratiše u sklpp hrvatske države. Obnovljena snaga kneževine Srbije ne potraja dugo. Kad umre oko god. 960. Časlav, Crvena Hrvatska otpadne od Srbije te poče živjeti samostalnim državnim životom pod vrhovnom vlasti bizantinskom, dok je Bosnu povratio Hrvatskoj kralj Kresimir I. proširivši tako granice hrvatske opet do Drine. Srbija pak postade bizantinskom pokrajinom (971).

* Izmedju 930. i 945. preotmu Magjari Hrvatima Srijem.

Prvi Kresimirovići
(970–1058.).

Kralj Kresimir I. ostavi iza sebe četiri sina: Sve to slava (Surinju), Držislava, Kresi mira i Gojslava. * U X. stoljeću bijaše običaj, da su pod vrhovnom bizantinskom vlašću stojeći vladari slali svoje sinove u Carigrad, gdje su bili vrlo rado i časno primani, dapače i starost sinova računala se po tome, tko je prvi vidi o carski dvor.“ Vrlo je vjerojatno, da se prema takovu običaju i zgodilo, što je mladi Držislav (970–1003.) naslijedio oca mjesto najstarijega Svetoslava. Tome je najbolji svjedok njegov dobar odnos s bizantinskim carstvom, jer ga ono odlikova naslovom „patricija“ i učini upraviteljem dalmatinskih gradova, što više, u docnije se vrijeme medju Hrvatima tvrdilo, da je on bio prvi kralj hrvatski primivši krunu iz Byzanta, što ima valjda samo to značiti, da je Držislav prvi kralj, kojemu je Byzant priznao čast i naslov. Sve je ovo tim važnije, što se carstvo od god. 967. dalje nalazilo u teškom i odsudnom ratu s Bugarskom; smijemo tvrditi, da je Držislav u to doba stajao na strani bizantinskoj.

* Gl. Sch lumberger: L" epopće byzantine a la fin du X. siècle. Vol. II. Paris 1900. pg. 310. Tu je doduše govor samo za Venec i ju, ali mislim, da se te riječi smiju primijeniti na Hrvatsku, tim više, što znamo za sigurno za neke take posjete.

Istodobno vladao je u Veneciji dužd Petar II. Or se o l o (991–1009). Vladanje njegovo pada u doba teških nevolja titularnoga mu vrhovnoga gospodara cara Vasilija II. (976–1025.) i za malodobnosti inače moćnoga mu susjeda cara Oto na III. (983–1002), a tim se prilikama dužd znao okoristiti. Pomažući caru Vasiliju u njegovim pothvatima na istoku, steče Petar II. Orseolo toliko - povjerenje, da mu je u martu 992. izdana „zlatna bula“, koja Veneciji omogući neobičan trgovački procvat, pošto je mogla jeftinije davati robu svoju od svojih konkurenata. Ovo povjerenje odluči dužd upotrijebiti, da pod okriljem bizantinskoga carstva slomi snagu kraljevstva hrvatskoga na Jadranskom moru. Upozorivši po svoj prilici cara Vasilija na tešku svadju izmedju Držislava i Svetoslava, zatraži od cara dozvolu, da može u njegovo ime zaposjesti dalmatinske gradove i otoke („temati dalmatinski“), što mu bude oko god. 995. i dozvoljeno, jer car naumi nakon skršene Bugarske, s kojom se upravo nalazio u srećnom ratu, i Hrvatskoj opet nametnuti bizantinsko vrhovno gospod

stvo, a u tu svrhu trebalo ju je ponajprije oslabiti, i to tako, da joj se oduzmu dalmatinski gradovi i otoci. No pored svega toga dužd je dobro znao, da se to ne da provesti protiv volje Dalmacije. Doskora se i to našlo.

Prvo je bilo, da je dužd za krati o Hrvatskoj onaj da na k, što ga je Venecija već preko sto godina plaćala za slobodnu plovidbu po moru; dašto, time postade sukob neizbježiv. Prva započe rat Venecija navalivši na hrvatski otok Vis, a onda uzmu Hrvati mletačke ladje goniti po moru (997.). No početkom god. 1001. navališe iznenada Neretljani (podanici Držislavljevi) na Zadar, zacijelo, jer se već nešto saznalo za mletačko-bizantinske pletke, gdje zarobiše jedno četrdesetak najodličnijih gradjana. Na taj glas skoče svi Romani po dalmatinskim gradovima i otocima, te pošalju u Veneciju duždu Petru deputaciju, koja ga zamoli za pomoć, pošto je od cara bizantinskoga ne mogahu dobiti. Dužd se radosno odazove tomu pozivu, i tako se krene na Spasovdan (22. maja) te godine 1001. s velikim brodovljem put Dalmacije.“ U taj par bio je Držislav u ljutoj svadji sa bratom Svetoslavom, što je duždu vojnu olakotilo, dapače Svetoslav se pridruži Petru Orseolu davši mu sina svoga Stjepana za taoca. Gradovi Zadar, Trogir, Spljet i Dubrovnik, te otoci Krk, Osor i Rab, redom se dragovoljno predadu dočikajući dužda velikim slavljem, dok su silom zauzeti hr* Ni 998. ni 1000., kako se dosada griješkom uzimalo (Gl. Sch l u m b e r g e r o. c. pg. 316).

vatski grad Belgrad i otoci Korčula i Lastovo. Kralj Držislav zamoli mir odrekavši se danka, a dužd uze naslov „dux Dalmatiae“. Ovi m s r e ć n i m rato m presta je mnogo godišnja prevlast hrvatska na Jadranskom u moru, a za poče dugotraj na borba izmedju Hrvatâ i Venecije za Dalmaciju. Skoro poslije toga umre Držislav, a naslijedi ga brat Sve to slav Surinja (1003–1010) za cijelo mletačkim uplivom. Svakako je Svetoslav podržavao dobre odnose s Venecijom, jer je dužd Petar II. Orseolo udao kćer svoju Hicelu za njegova sina Stjepana, dok je Oto, duždev sin i nasljednik, uzeo sestru ugarskoga kralja sv. Stjepana. Ti me na s t u piše prve rodbinske sve ze izmedju hrvatske kraljevske kuće i Arpadova ca. Po smrti Svetoslavljevoj dodje na prijestolje Kresi mir II. (1010–1035), koji uze mladjega brata Gojslava (1010–1020.), za suvladara. Prvo mu je bilo, da je stao udarati na dalmatinske gradove, naročito na Zadar kao najvažniji, te ih i prislio na pokornost. Na to podje dužd Oto Orseolo god. 1018. s brodovljem put Dalmacije i otme opet one gradove kraljevstvu

" U kasnijim vijekovima slavio se polazak Petra II.

Orseola u Dalmaciju tako, da je dužd svake godine na Spasovo bacao u more s ladje zvane „Bucentoro“ vjenčani prsten (burmu) izgovarajući riječi: „More, s tobom se vjenčavamo u znak našega pravoga i vječnoga gospodstva (Sposalizio del mare). Ova inače najveća državna slava mletačke republike prvi se puta spominje u izvorima tekar krajem XIII. i početkom XIV. vijeka.

« ПретходнаНастави »