Слике страница
PDF
ePub

hrvatskome. Istodobno satre bizantinski car Vasilije II. poslije dugotrajna rata Bugarsku i učini je svojom provincijom, a podjedno pokori i Srbe. Ne mogavši se upustiti u boj s jakim carstvom bizantinskim, Kresimir II. priznade dobrovoljno vrhovnu mu vlast, radi čega ostavi Vasilije II. hrvatskomu kraljevstvu potpunu slobodu, te pošalje Kresimiru darove odlikovavši ga naslovom ,,patricija“ (1019.).

Malo za tim plane u Veneciji buna protiv porodice Orseola, dapače dužd Oto bude protjeran. Ovu priliku upotrijebi Kresimir II. te ponovno pokuša uzeti dalmatinske gradove, ali im priskoči u pomoć bizantinski vojvoda Bojoannes i razbije Kresimira. U tom ratu zarobe Bizantinci kraljicu i sina joj te ih pošalju u Carigrad; dalja nam sudbina njihova nije poznata (1024.). Dalmatinski gradovi dodju opet pod bizantinsku vlast, a od sada upravljaše njima carev namjesnik s naslovom stratega, redovito gradski načelnik zadarski.

Doskora bude rod Orseola trajno istjeran iz Venecije, na što se Stjepan, sin Svetislava Surinje i muž Mlečanke Hicele Orseolo, povrati u Hrvatsku na dvor svoga strica Kresimira. Jamačno nije Kresimir ostavio sina, jer ga po smrti naslijedi Stjepan II. (1035. do 1058.), zakleti dušmanin mletački. Odmah pri nastupu pripoji svojoj državi dalmatinske gradove, čime teško uvrijedi bizantinsko cartsvo. Kad je po tom pošao odlični Zadranin i rodjak kralja Stjepana II. imenom Grgur Dobronja u Carigrad, jamačno da se ondje pokloni novomu caru Mihajlu IV. Paflagoncu (1034.-1041.)

u ime kralja Stjepana, bace ga Bizantinci u tamnicu, gdje i umre, a u Dalmaciju pošalju brodovlje, koje ondje opet uspostavi carsku vlast. Kasnije se izmiri Stjepan II. s carstvom, primi iste gradove te ih dade u upravu svome banu Stjepanu Praski. Radi toga planuše žestoke borbe s Venecijom. Dužd Dominik Contarini udari na Zadar i osvoji ga, dok ostali gradovi (kako se čini) ostadoše kralju Stjepanu (1050.). On umre oko god. 1058. a sahranjen bude u kliškom polju. Naslijedi ga sin Petar I. Kresimir, obnovitelj moći hrvatskoga kraljevstva.

VI.

Obnovljenje kraljevstva hrvatskoga
(1058.--1089.).

66

Petar I. Kresimir (1058.-1073.) pripoji odmah početkom svoga vladanja s privolom bizantinskoga carstva državi hrvatskoj dalmatinske gradove i otoke, a nešto kasnije i oblast Neretljansku izmedju Cetine i Neretve; u znak vlasti svoje uze se prvi nazivati „kralj Hrvata i Dalmatina caʻ (rex Chroatorum et Dalmatinorum). Tim činom obnovi Petar I. Kresimir vlast hrvatsku na moru, koje u jednoj ispravi naziva svojim (,,nostrum dalmaticum mare"). Sve to omogućiše nagle promjene na bizantinskom prijestolu i vojničke bune u petoj desetini XI. vijeka. Ali kralj Petar I. Kre

'Konstantin IX. Monomachos (1042.-1054.), Theodora (starica) (1054.-1056.), Mihajlo VI. Stratiotikos (1056.—1057.), Isaak I. Komnenos (1057.-1059.) i Konstantin X. Dukas (1059.-1067.).

simir naumi i održati sebi te svojim nasljednicima Dalmaciju, a to je mogao postići jedino, ako steče privrženost romanskoga joj žiteljstva, u prvom redu visokoga klera. Poradi toga dodje u sukob s nižim hrvatskim klerom, naročito s hrvatskom narodnom crkvom.

Kad je Petar I. Kresimir stupio na prijesto hrvatski, već se započelo raditi od strane papinske stolice oko potpune nezavisnosti crkve Hristove od države, a jače odvisnosti svećenstva od nasljednika sv. Petra, nego li od pojedinih svjetskih vladara; k tomu se išlo još i za jedinstvom u službic+ve i obredima. Radi toga sastane se u Spljetu god. 1060. pod predsjedanjem papinskoga poslanika /^^e Majnarda crkveni sabor, a taj zaključi, da se imade slovenska služba božja u crkvi dokinuti u korist latinske, da se svećenici ne smiju više ženiti, a oni, koji su već oženjeni, da se moraju rastaviti od svojih porodica, konačno, da svećenici ne smiju više nositi brade ni duge kose; tko se o to ogriješi, ne može biti redjen, odnosno ne smije se više puštati u crkvu. Ove zaključke potvrdi po tom sam papa Aleksandar II. Radi ovih zaključaka nastade velika uzbudjenost u narodu hrvatskom i poljulja iz temelja državom njegovom. Nastadoše dvije stranke, jedna hrvatska, kojoj je pripadao sav narod i većina nižega klera, i druga latinska s romanskim žiteljstvom u dalmatinskim gradovima i s visokim klerom, a u toj borbi (kako rekosmo) kralj Petar I. Kresimir povladjivaše iz državnih interesa latinskoj stranci. Kao nekoč u Bizantu, tako je sada pitanje slovenske službe

božje, svećeničke ženidbe, nošenja brade i duge kose obuzelo sav javni interes raspirujući strasti do skrajnosti. To se ne popravi ni onda, kad papa pošalje u Hrvatsku posebnoga poslanika, kardinala Ivana, da umiri narod, kao što se nije ništa postiglo ni obnovljenjem ninske biskupije (1071.), te utemeljenjem kninske' i belgradske.

Uza sve to moramo ipak Petra I. Kresimira smatrati hrvatskim narodnim kraljem. Eto kako ga crta umni Nijemac Büdinger:,,Obnovitelj moći kraljevstva kralj Petar Kresimir bio je ipak, premda je dopustio, da se pritisne slovenska liturgija, u prvom redu kralj Hrvata. Kad on sabere dvor svoj, recimo u Ninu u svojoj palači, tada ga vidjamo okružena od njegovih hrvatskih velikaša, župana, knezova ili primata; najodličniji medju njima nose naslov b a n a, zaključci čine se uz suglasje nazočnih velikaša. U kraljevoj pratnji dolaze, kao i kod drugih kršća nskih vladara one do be, već obični dvorski časnici: komornik i dvorski knez, majordom ili dvorski djed i peharnik, dvorski sudac i kancelar. U osobito uglednom položaju jeste kraljev štitonoša; Kresimira treba bo smatrati kao vladara još odlučno ratoborne sklonosti.“

Pored crkvenoga pitanja zadavaše Petru Kresimiru još i pitanje o nasljedstvu teških

1 Od sada bijaše kninskoj biskupiji podvrgnuta sva zemlja do Drave, sve do osnutka zagrebačke biskupije (1093.).

2 Büdinger: Ein Buch ungarischer Geschichte. Leipzig 1866. pg. 117.-118,

briga. Kako nije imao sina, bude odredjen za nasljednika mu sinovac Stjepan te dobije naslov hercega hrvatskoga (dux illustris Croatorum). Kad Stjepanu kasnije spade ugled, javlja se uz kralja Petra I. Kresimira kao najuglednije lice u državi hrvatskoj ban Dmitar Zvonimir, muž Jelene, sestre ugarskoga kralja Ladislava I. (,,Svetoga“), a zacijelo rodjak hrvatske kraljevske kuće.1

Posred sudbonosne borbe izmedju latinske i hrvatske stranke umre Petar Kresimir i bude sahranjen u kliškom polju uz kliškom polju uz oca Stjepana II. Nije ga naslijedio sinovac Stjepan, već, kako se po svem čini, nakon bune i narodnoga izbora pristaša (a možda i vodja) hrvatske stranke, poljički velikaš Slavić (1074.-1075.), dok se Stjepan budi prisiljen, budi bolesti radi povukao u benediktinski samostan sv. Stjepana ,,pod borovima" (de pinis) kod Spljeta. Medjutim uspe se na papinsku stolicu energični Grgur VII., koji odluči svojoj vrhovnoj vlasti podložiti sve svjetske vladare. Znajući, da je kralj Slavić protivnik crkvenih reforma, dade ga po normanskom knezu Amiku iz Giovennazza (u Apuliji) zarobiti; Slavić se nikad više ne povrati u Hrvatsku. Istodobno je, čini se, papa pomišljao, kako bi jednoga od sinova danskoga kralja Svena Estridsena učinio hrvatskim

Da je Zvonimir bio ban slavonski (ili čak požeški), krupna je neistina, koja se osniva na jednom falzifikatu XVII. stoljeća.

2 Pošto je Neda (tobože kći kralja Petra I. Kresimira) kasnije izmišljeno lice, to Slavić nije bio zet kraljev, a nije bio ni lički knez.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

5

« ПретходнаНастави »