Слике страница
PDF

kraljem; i odista kraljević M a g n 0 pošao put Rima, da ondje primi od pape krunu,V ali na putu umre, možda na silovit način'

‘ Isto je tako postupao papa Aleksander II., čiji je glavni savjetnik u to doba. bio budući papal Grgur VII., s Engleskom, gdje se razvila a n g l o s a s k a n a c i on alna crkva. (Gl. 0 tom Böhmer: Kirche und Staat in der Normandie im XI. und- XII. Jahrhundert. Leipzig 1899. pg. 42.—79.) N0 kad njome za Eduarda III. „Confessora“ (1042.-1058.) zavladaše kao najviši časnici normanski (sada već polatinjeni) svećenici, nastadose u zemlji nemiri i neredi. Po smrti njegovoj zavlada Engleskom ne njegov legitimni baštinik Edgar, nego sin vodje narodne opozicije Harald. Sada se uze la t i n s ki (normanski) k le r dogovarati s normanskim vojvodom Vilimom. O daljem tečaju stvari kaže sveuč. prof. P r u t z u Königsbergu ovo: „Einen Bundesgenossen fand er (sc. Vilim Normandijski) dabei in dem hierarchischen Papstum, das die nationalen Kirchen zu beseitigen, nach der römischen Schablone umzugestalten und ganz von sich abhängig zu machen strebte und die Gelegenheit benützte, um die Theorie von der Überordnung des Papsttums über alles weltliche Fürstentum samt seinem Rechte, Staaten und K r o n e n z u v e r g e b e n, einmal thatsächlich zur, Anerkennung zu bringen. So wurde Wilhelm von Papst Aleksander II., als ob es einen Kampf gegen Ungläubige gälte, feierlich zum Krie ge gegen die Angelsachsen geweiht und zog unter einer aus Rom übersandten Fahne und mit kostbaren Reliquien ausgerüstet gegen Harald zu Felde, den die Kirche als U s u r p a t o r bannte“. U bitki kod Hastingsa (14. okt. 1066.) pogibe Harald, a Vilim se okruni kraljem položivši istu vazalsku priseg'u papi kao deset, godina kasnije naš Zvonimir. (Grete:

Zarobljenjem kralja Slavića ostade prijesto hrvatski jedno vrijeme prazan, a zemljom su bješnjele teške borbe, koje zamisliše Normani upotrijebiti u svoju korist te posegnuše za dalmatinskim gradovima. Kad Venecija opazi, da se Normani žele utvrditi na dalmatinskoj obali Jadranskoga mora, pošalju onamo početkom 1076. brodovlje svoje, te uzmu dalmatinske gradove pod svoj u zaštitu obvezavši ih podjedno tvrdom

vjerom, da nikad više ne će primati tudjinaca. U__

taj par sastao se u Spljetu pod predsjedanjem pa- ____________ pinskoga poslanika nadbiskupa Gerarda crkveni . . .

sabor, koji se pored crkvenih pitanja stao zanimati
i ispražnjenim hrvatskim prijestolom. Nastoja-
njem toga sabora bude medju Hrvatima i Lati-
nima postignut sporazum, a na to „jednoglasno
izabran od naroda i svećenstva“ hrvatsko-dal-
matinskim kraljem herceg Dmit a r Zvo ni mi r
(1076–1089)
----

Na Zvonimirovo krunisanje koje se obavilo početkom listopada 1076., pošalje papa Grgur VII. posebno poslanstvo: opata rimskoga Gebizona i biskupa Falkoina. U solinskoj bazilici sv. Petra u svečanom zboru izjavi se Zvonimir, nakon što je od opata Gebizona primio kraljevske znakove, v je r n i m v a za lom sv. stolice obvezavši se u potvrdu toga vazalstva na godišnji danak u iznosu od dvjesta dukata i ustupivši samostan Vranu kao svratište papinskim poslanicima; kao

Weltgeschichte. Vol. V. Berlin 1891. pg. 407–410). Ova analogija ne može biti i nije slučajna, pošto su kod toga

odlučne iste rimske ličnosti, isto vrijeme i nalične prilike.

[ocr errors]

spoljašnji znak toga vazalstva primi kralj iz ruku poslanikovih papinsku zastavu, a onda položi prisegu vjernosti. Ovim vazalstvom bijaše Dmitar Zvonimir potpuno na strani Latina. Posljedice pokazale su se doskora. Ponajprije podiže hrvatska stranka pod vodstvom viteza Vе се 1 i n a, kojega je po svoj prilici pomagao Bizant, bunu protiv Zvonimira; samo odlučnim nastojanjem papinskim bi buna utišana (1079.). Malo kasnije morade Zvonimir poći u pomorski rat kao papin vazali saveznik normanskoga vojvode Roberta Guiscarda protiv bizantinskoga carstva i Venecije; čini se, da je hrvatskom mornaricom zapovijedao tom prilikom pomorski vojvoda Jakov. Saveznici udare najprije na Drač te ga, nakon što su porazili bizantinsko-mletačko brodovlje (18. oktobra 1082.), i osvoje (1083. dne 22. februara). Slijedeće godine potuče normansko-hrvatsko brodovlje mletačko kod Kasopa na otoku Krfu tako žestoko, da se car Aleksije Komnenac odlučio odštetiti saveznika svoga dužda Vitala Falierija time, da mu je 1085. u stup i o sva svoj a to b o ž n j a prava na Hrvatsku i na da l m a t i n ske gradove. Dakako, dužd se morao zadovoljiti prostim naslovom vojvode (dux) „Dalmacije i Hrvatske“, čime je svakako htio da javno označi svoju političku težnju. U to umre Robert Guiscard (17. jula 1085.), a savez normansko-hrvatski se raspade. Istodobno ratovao je Zvonimir za papu Grgura VII. protiv Henrika IV. na kopnu. Dva puta provali pobjedonosno s rodjakom svojim ugarskim kraljem Ladislavom I. („Svetim“) u Korušku vojvodinu, kojoj su tada pripadale Kranjska i Istra, no na trećem pohodu, kad je carski vojvoda Leopold skupio golemu vojsku, bude potučen, dapače Leopold provali sa svojim četama duboko u Hrvatsku. Kako je medjutim umro papa Grgur VII. (25. maja 1085.), izgubi Zvonimir najjaču potporu svoje kraljevske vlasti. U Hrvatskoj nastade veliko ogorčenje i nezadovoljstvo, a Zvonimir se morao okaniti daljnjega ratovanja. Medjutim je narodno nezadovoljstvo ukrepljivalo još i to, što se za vladanja Zvonimirova

stao javljati sasvim nov pravac i u nutarnjem ži

votu države hrvatske. Dosadanje župane uzeše zamjenjivati knezovi (comites) po zapadnom feudalnom uzoru, a banska čast kao da i nije bila popunjena, jer se za njegova vladanja uopće nijednom prilikom ne spominje b a nj; no zato se navodi u jednom spomeniku god. 1086. neki Pribimir kao kraljevski namjesnik (vicarius regis). Nadalje se kralj opkružio poglavito Latinima, najradije stolovao u Solinu napustivši hrvatski Belgrad i Nin, a spljetskoga nadbiskupa Lovru zove „duhovnim ocem“ svojim (spiritualis pater). Istodobno zgodiše se važne promjene na istoku. God. 1087. potukoše Pečenezi bizantinskoga cara Aleksija hametom kod Silistrije na Dunavu, dapače oni provališe u carstvo sve do samoga Carigrada. U isto doba udare na nj Seldžuci (Turci), tada gospodari sv. groba u Jerusalimu s istoka i otmu mu neka maloazijska mjesta. U toj nevolji car se obrati na katolički zapad za pomoć, naročito na papu Urbana II. (1088—1099), s kojim se izmiri. Privolom papinom obrati se Aleksije koncem 1088. ili početkom 1089. i na Zvonimira, ističući, da će propašću Seldžuka biti spasen za čitavo kršćanstvo i grob Gospodnji. Zvonimir se kao vjeran papin vazali odluči odazvati želji Urbanovoj i pozivu Aleksijevu, te sazove u tu svrhu u aprilu 1089. sabor na Kosovom polju kod Knina. No Hrvati sjećajući se još nedavnoga rata s Aleksijem i uopće ne mareći za daleku vojnu na istoku u korist tudjega vladara ne htjedoše se odazvati Zvonimiru, nego ga na saboru samom sasjekoše. - Nesrećni kralj sahranjen bi po tom u stolnoj crkvi kninskoj pod glavnim oltarom. Za toga se vremena zgodiše vrlo važne političke promjene na jugu države hrvatske. Oko godine 1040. uspjelo je St je p a n u Vojislavu (1038– 1050.) da oslobodi Duklju od bizantinske prevlasti, dapače on doskora s njome sjedini Travunju odbivši srećno i slavno sve napadaje carskih četa. Sin njegov i nasljednik Mihajlo (1050–1081). nastavi i popuni djelo očevo. Ponajprije uspostavi dobre odnose s bizantinskim carstvom, pridruži državi svojoj Zahumlje i Srbiju, a onda se stavi pod zaštitu papinsku. Ovakovom politikom postiže, da je državu svoju odružio u crkvenom obziru od Hrvatske i njezine metropolije spljetske, jer papinskom dozvolom osnovana bi posebna nadbiskupija u Baru (1067.). Ovim č i n o m ne stade p o s 1 j e d n j e s p on e, što je v e za la neka da š n j u Bijelu i Crven u Hrvatsku. Malo po tom učini Grgur VII. kneza Mihajla kra

« ПретходнаНастави »