Слике страница
PDF
ePub

i

gati srednjoevropski kraj, koji se nalazi izmedju Visle, Dnjepra, Karpata i Baltijskoga mora.

Ime Šlavenin (Slovjenin)je pradavno, a misli se, da znači čovjeka, koji jasno govori (od slovo) spram nerazumljiva tudjinca, te je kao nijem, Nijema c. Sloveni su po tome bili ljudi jednojezični spram inojezičnih im susjeda na zapadu, Nijemaca (Germana). U toj evropskoj pradomovini Sloveni se po razlikama što se javljahu medju njima i koje se sve jače isticahu, podijeliše s vremenom na tri zasebne grane: Zapadne (Cesi sa Slovacima, Poljaci, Lužički Srbi i Polapski Slaveni), Istočne (Rusi), i Juž ne (Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari), već prema geografskom smještaju svome.

Stari Južni Slaveni bijahu odreda visoka rasta i veoma snažni, a kestenjaste kose. Običaje i privatni život njihov crtaju strani pisci (naročito bizantinski) ponajviše povoljno. Stari Južni Slaveni, kažu oni, bijahu narod miroljubiv, dobroćudan, daleko od svake zlobe i himbe, a marljiv, baveći se ponajradije ratarstvom i stočarstvom. Hvale im gostoljubivost, koja je gdjekad_prelazila u rasipnost. Tako piše Maurikije: ,,Prema strancima veoma su prijazni. Oni se u velike brinu, da strance uščuvaju nepovrijedjene. Da ih dakle dobro zaštite, provode ih od jednoga mjesta na drugo, kud imadu stići, te ih predavaju bližnjemu susjedu. Ako bi pak susjedovom neopreznošću stranca stiglo kakvo zlo, navalio bi na susjeda onaj, koji mu je stranca predao, jer smatra svetom dužnošću svojom osve

titi svoga nekadanjega gosta“. Osim toga napose 2- još nam se iznosi postupak s ratnim s u ž

njim a. „Koji su od neprijatelja kod njih zarobljeni, kaže Maurikije, ne ostaju zauvijek sužnji kao kod drugih naroda, već ih diže samo kroz neko vrijeme. Otkupe li se, prosto im je da se povrate kući, ili da kod njih ostanu kao slobodni ljudi i prijatelji“. Nadalje bizantinski pisci krepko naglašuju ju n aštvo južno-slavensko i strah bizantinski ispred složne im navale, a napose ispred nedostižive im lukavosti. Kao osobitu krepost starih Južnih Slavena vrijedi pomenuti njihov čist bračni život u monogamiji uz prerijetku vjernost žena, kojih je položaj u slavenskom društvu uopće bio mnogo povoljniji nego li kod inih naroda. Maurikije kaže za južno-slavenske žene ovo: „Sasvim mimo ljudsku narav, žene su im tako vjerne, da mnoge od njih smatraju smrt svojih muževa kao sopstvenu, pa se svojevcljno utapaju, ne cijeneći, da udovica uopće provodi život.

No pored ovih svijetlih strana slavenskoga drevnoga života znamo još i za neke tamne. Teška nesloga i sva dj a točila ih je oduvijek, što se za njih znade. Eto što o tom govori već toliko puta spominjani naš svjedok Maurikije: „Nad sobom imadu Slaveni mnoge župane, koji su medju sobom nesložni, pa stoga će biti dobro nekoje od njih, a naročito one, koji su medjama (bizantinskim) najbliži, a pohadjaju druge (župane), primamiti (na bizantinsku stranu) ili nagovorom ili mitom, da tako ne bi dušmanstvo sve njih složilo u jedinstvenu državu (protiv Bizanta)“. Onda opet kaže isti pisac: „Nemajući vodstva (jedinstvenoga), a mrzeći se medju sobom, niti se drže reda, niti se

brinu da zajednički boj biju“. Dapače jedan arapski pisac opaža: „Slaveni su u glavnom hrabra i ratoborna čeljad, a kad ne bi poradi cjepkanja u plemena i narode bili izmedju sebe nesložni, s njihovom se snagom ne bi mogao mjeriti nijedan narod na svijetu“. Posljedica ove nesloge bijaše vjerolomstvo; eto što piše Maurikije: „Slaveni su skroz nevjerni i u ugovorima nepouzdani; kod njih strah više vrijedi, nego li dar". Ovu pak pojavu tumači ovako: „Pošto su raznoga mišljenja (t. j. nesložni), oni ili uopće ne će da sklope ugovora, ili ako ga (jedni) već uglave, odmah će ga drugi pogaziti, jer su svi izmedju sebe zavadjeni, te ne će jedan drugome da popusti“. Konačno bijaše veliko zlo kod starih Južnih Slavena prekomjerna o da nost piću i rasipnost. Ta strast znala je biti od teških posljedica; tako uhvatiše god. 593. Bizantinci na Dunavu slavenskoga kneza Mužika i njegovu vojsku mrtve pijane; knez Mužik bijaše spremio ogromnu daću svome pokojnome bratu.

Dok su Južni Slaveni živjeli u zajednici s ostalim Slavenima, njihovo se društveno uredjenje nije razlikovalo od uredjenja ostalih Slavena. Živjeli su slobodno i nijesu trpjeli vladalačke vlasti; stoga i nijesu imali država.

Osnovica društvenoga, a po tom i državnoga života starih Južnih Slavena bijaše z a d r u ž a n dom, u kojem su bili skupljeni ljudi vezani najtješnjim krvnim srodstvom. Domom, odnosno zadrugom upravljao je domaćin, obično najstariji medju svima, koga su ostali birali izmedju sebe.

Oko drvene kuće bio je dvor, a iza ovoga zgrada za blago (stoku), zvana hlevina; dalje bijaše do kuće vrt s raznim povrćem, onda voćnjak i pčelinjak; od meda se poslije pravilo omiljelo i jako slavensko piće med. Konačno je bilo i njiva, koje je mirni i marljivi južno-slavenski narod velikom vještinom i ljubavlju obradjivao plugom i ralom, sijući sve glavnije vrste žita, kao pšenicu, ovas, ječam, raž i proso.

Sve što bi kuća (zadruga) stekla, sve nepokretno imanje bijaše zadružno; lične svojine kao i baštine (osim nekih pokretnih stvari) nije bilo. Stoga medju starim Južnim Slavenima i nema ni velikoga bogatstva ni velike sirotinje. Onoga, koji nije htio raditi i slušati, izgonili su iz zadruge. Ti prognanici bijahu jedina sirotinja južnoslavenska, a zvali su ih hudi, što je značilo i siromaha i nevaljalca. Dalja posljedica zadružnoga života bijaše bujno razvijeni domaći život i viso k a moralnost, ali odatle na žalost i ta zla strana, da u Južnih Slavena nije bilo lične inicijative i pregnuća, što je kasnije, kad je trebalo stvoriti jedinstvenu jaku državu, štetno djelovalo. Još je jedna posljedica: medju Južnim Slavenima nije bilo staliških razlika, oni bijahu svi medju sobom jednaki, dakle živjeli su u pravoj demokraciji, koju bizantinski pisac Prokopije crta ovako: „Slaveni se ne pokoravaju jednomu čovjeku, nego od starine žive u demokraciji i zato u njih koristi i štete svakoga posla padaju na čitavu zajednicu. Njima je sve tako reći jednako i ustanovljeno od pamtivijeka“. Spoljašni biljeg toga

odjelitoga života bijaše, da su Južni Slaveni već u najdrevnije doba najvoljeli živjeti razdaleko jedan od drugoga, kako to još i danas nalazimo kod većine Hrvata i Srba, a naročito u gorovitim krajevima.

Kad bi se u ovakom zadružnom domu čeljad prekomjerno umnožala, jedan bi se dio odvojio i podigao nov dom negdje u okolini staroga, s kojim ne bi prekidao sveza. Više takih novih domova stvarali bi v asi (vesi) ili sela, u kojima su vazda kuće bile razda leko jedna od druge, svaka usred svoga imanja. Ovakovo selo naseljeno domovima srodnim po krvi, smatralo se kao jedno bra tstvo ili rod (porodica), a njim je upravljao kao starješina čelnik, kojega bi svi domaćini dogovorno birali izmedju sebe. Bratstvo imalo je zajedničko prezime, obično po pradjedu one zadruge iz koje je poteklo, kao primjerice Tugomirići, Vojnići, onda zajedničko groblje, zajednički žrtvenik, pak vodenicu, paše i šume. Šteta, sramota, ili uvreda nanesena jednomu članu bratstva smatrala se zajedničkom, pa stoga je bilo cijelo bratstvo dužno osvetiti svoga člana, naročito kod ubojstva; to je krv na os ve ta.

Kao što je bratstvo postalo od jednoga doma, tako je i pleme postalo, kad se bratstvo stalo razgranjivati i dijeliti na više bratstvi naseljenih u više sela vezanih izmedju sebe krvnim srodstvom. Teritorij, na kojem je jedno pleme živjelo, zvao se ž u pa, a ta je imala ime svoje ili po plemenu (na primjer Kačići, Mogorovići), ili po rijeci (n. pr. Neretljani), ili po mjestu

« ПретходнаНастави »