Слике страница
PDF

ljem poslavši mu krunu (1078). Naslijedi ga sin Bodin, koji pridruži svojoj državi još i Bosnu . . ši je kraljevstvu hrvatskome u vrijeme, kada njime zavladaše teški nemiri po prijekoj smrti se a kralja Dmitra Zvonimira. o se - ce se - - - – - - - - -

VII.
Interregnum (1089–1102).

Zvonimir ne ostavi nasljednika iza sebe, jer je sin njegov R a d o v a n još prije njega umro. Kako se velikaši nijesu znali složiti u tome, tko da im bude kralj, planuše krvave borbe i teške smutnje u kraljevstvu hrvatskome. U prvi mah ipak ih se većina odluči, možda na nagovor visokoga klera, za sinovca kralja Petra I. Kresimira, koji je boravio u manastiru sv. Stjepana „pod borovima“ kod Spljeta, te ga okrune za kralja. Ali Stjepan III. (1089–1090.), posljednji član hrvatske kraljevske kuće Držislavovića, vladao je samo dvije godine, jer krajem 1090. nestaje mu traga u povjesnim spomenicima; ne može se sigurno reći, da li je umr'o, ili su ga zbacili s prijestola.

Medjutim uze ugarski kralj Ladislav I., brat Zvonimirove udovice Jelene tvrditi, da njega ide kruna hrvatska kao baštinika Zvonimirova. U tu svrhu prijedje na proljeće 1091. kod Vaške Dravu oružanom rukom, pa uze osvojati kraljevstvo hrvatsko, ali naidje u planinama današnje ličkokrbavske županije na ljut otpor, a kad mu još

i tako iz da h n u posljednji kralj

stigoše glasi iz Ugarske, da su u zemlju provalili divlji Kumani, povrati se natrag. U vlast i L a d i sla v l je v o j osta sam o Posavska Hrvatska (Slavonija), koja se uopće Ladislavu nije opirala. U znak, da ne misli Ugarskoj pridružiti stečene zemlje, a ni ostale Hrvatske, koje još nije stekao, postavi joj za po se b n o ga kralja sinovca svoga A l m o ša (1091.–1095), a podjedno osnuje u Zagrebu biskupiju oko god. 1093. No u to se slože Hrvati u slobodnoj Hrvatskoj i izaberu sebi za kralja Petra II. (1091–

- 1097.), koji je stolovao u Kninu i odmah po smrti - Ladislavljevoj (1095) opet povratio svojoj kruni

Posavsku Hrvatsku protjeravši odanle kralja Almoša. Kad su iduće godine 1096. uz teške neprilike Hrvatskom prolazili križari, bila je ona slobodna država. Ladislava naslijedi u Ugarskoj sinovac mu K o l o m a n, mladji brat protjeranoga hrvatskoga kralja Almoša. On odluči bašt i n s k o p r a v o svoje u Hrvatskoj uspostaviti. Rano na proljeće god. 1097. pošalje vojsku pod vodstvom Merkurija, župana erdeljskoga Biograda (Alba Julia), preko Drave u Hrvatsku; kod današnje Petrove i Gore skobi se ugarska vojska s hrvatskim kraljem Petrom. U boju bi kralj Petar II. poražen Tvatske krv i u doba narodne dinastije. Poslije

[merged small][ocr errors]

grad Belgrad. Još prije toga rata (1096.) predali su se dalmatinski gradovi Veneciji, čime postaše Koloman i republika mletačka susjedi. Smatrajući se zakon i tim kraljem hrvatskim možda je već sada poželio one gradove osvojiti, u taj mah većma privoli na mir. Stoga sklopi negdje koncem 1097. ili početkom 1098. ugovor s duždom Vitalom Michielom, prema kojemu obje stranke prisegom zajamčiše jedna drugoj svoja prava i posjede. Vlast Kolomanova ne potraja dugo. Kad je pod galičkim gradom Przemyslom god. 1099. do nogu bio potučen, podignu se Hrvati po drugi put i dodju na Dravu s vojskom, da

obrane svoju zemlju. God. 1102. dodje i Koloman i

na Dravu te stade ugovarati s dvanaestero hrvatskih velikaša, a konačno se izmiri s njima. Hrvatski

velikaši, kao predstavnici naroda hrvatskoga od i

Gvozda do Neretve, priznaše Kolomanu i njegovim nasljednicima bašt i n s k o p r a vo, te ga slobodno kao baštinika Zvonimirova i za b e r u za hrvatskoga kralja. Sada priznade Koloman ovoj dvanajstorici hrvatskih velikaša i njihovim potomcima mirni i sigurni užitak njihova posjeda i oprosti ih od plaćanja zemljarine (kunovine), a oni se opet od svoje strane obvezaše kralju, da će ga u vrijeme rata pomagati sa po deset oboružanih konjanika i to do Drave o svom trošku, a preko Drave o kraljevu. Kako su plemići hrvatski izmedju Drave i Gvozda (u Slavoniji) bezuvjetno priznali svojim zakonitim hrvatskim kraljem na osnovu baštinskoga prava njegova, to se taj ugovor na njih nije odnosio.

, Nakon toga ugovora podju Hrvati s Kolomanom do Belgrada na moru, gdje ga o krune ka o za k o n i toga kralja hrvatskoda l m a t i n s k o ga i nasljednika Zvonimirova po svoj prilici njegovom krunom. Tom prilikom zajamči Koloman prisegom kraljevstvu hrvatskom sva prava i državni ustav: Ugarska i Hrvatska i m a t će od sa da je d n o ga - | i stoga vladara, a li su ipak dva po- | se b na kraljevstva, što se ima pokazati - | posebnom hrvatskom krun i d b o m i posebnom pri se go m na hrvatski ustav. I tako svrši staro naše narodno kraljevstvo. Glavni uzrok goleme ove nesreće je ne sloga, za v i s t i krvavo sva dijan je izmedju najodličnijih sinova narodnih. Do kojega se stupnja rdjava ova strana razvila, najbolje nam svjedoči ovaj zaključak spljetskoga crkvenoga sabora od god. 925.: „Ako bi se po božjem sudu zgodilo, te bi za n a r o d n e b u n e k ne z (ili poglavica) zemlje (princeps provinciae) ostao mrtav (u b i j e n od puka), – budući da ono, što mnogi po čine, osta je ne o sve će no, to neka barem oni, koji su smrti kneževoj krivi, dijele milost i n j e za dušu ubijenoga. Ako je pak ubijeni knez crkve gradio ili robove na slobodu puštao, neka vrijede i dalje njegove odredbe; osim toga neka krivci poštivaju udovu njegovu i brane siročad njegovu“. "Dalji su razlog da l m a t i n s k i

4 4 - - - - -

- " _

“ Toma arcidjakon spljetski, pisac XIII. vijeka, izrijekom nam pripovijeda. kako stade po Zvonimirovoj smrti u Hrvatskoj „medju svim velikašima kraljevstva velika ne sloga. Pocjepkani u s t r a n k e, sada ovaj, a sada onaj iz pohlepe za vladanjem prisvajaše sebi vladavinu zemlje, pa tako nastadoše nebrojene otimačine, pljačkanja, umorstva i leglo svih opačina, jer nije prošao niti jedan dan, gdje ne bi jedan drugoga progonio, napadao i ubijao. Ali bijaše u to vrijeme jedan od velmoža hrvatskih, koji budući od svojih suplemenika progonjen mnogim uvredama i štetama i ne nadajući se, da bi se inače mogao tolikim zlima oprijeti, otidje u Ugarsku. Tude pristupivši pred kralja Ladislava stade ga nagovarati i putiti, da izadje osvojiti kraljevstvo hrvatsko . . .“ Pored toga treba znati, da stari ljetopisi jednodušno ističu, kako je prijeka smrt Zvonimirova dala ugar. kralju Ladislavu priliku, da se umiješa u hrvatske poslove kao „osvetnik“ svoga rodjaka.

__grad ovi sa svojim romanskim žiteljstvom; oni su ona olovna pritega, koja nije dala organizmu hrvatske narodne države da se slobodno i krjepko podigne. Nadalje kobna borba izmedju narodne hrvatske crkve i kozmopolitske latinske, stvar od bitne važnosti u srednjem vijeku. Napokon treba istaknuti, da je plemstvo u to doba više pazilo na garancije svojih p r i vi legija i ličnu korist, negoli na narodni karakter države, pa prema tome lakše uzimalo ovu kobnu promjenu od god. 1102., nego li mi to danas shvaćamo.

VIII.

Nutarnje stanje države hrvatske
(od VII. do XI. vijeka).

Prvobitno narodno i službeno ime bilo je „država hrvatska“ (regnum Chroatorum), kojemu se doskora pridruži drugo starije „Da l

« ПретходнаНастави »