Слике страница
PDF
ePub

župani i biskupi sačinjavahu kraljevsko vijeće (consilium); pored toga još se i narod sastajao u skupštine, sa bore (synodus, congregatio). Župane zamjenjuju p o d župa ni, a poslije ovih opet dolaze satnici.

Prav vo dijelio je vladar ponajviše lično i neposredno u nazočnosti glavnih časnika. Jedino na udaljenija mjesta šiljao je svoje izaslanike. Svi su se prijepori obično usmeno kratkim putem riješavali, nakon što su preslušani svjedoci i stranke, a onda bi se izdavalo pismeno rješenje. Isprave izdavala je dvorska kancelarija kojoj bijaše na čelu kancelar, obično biskup kninski (hrvatski), dok su u starije doba tu čast vršili dvorski svećenici.

Financijalne prilike za narodne dinastije prilično su nam poznate. Prihodi vladara hrvatskih bili su ovi: 1. Dohodci od kraljevskih ili krunskih imanja i zemalja, što se pobirahu od kmetova u gotovom novcu, ili u naravi (kunskim kožama); to je tributum, a stojao je pod nadzorom župana komornika, kasnije kneza postelnika. 2. Daća od svih zemalja, koje su uživali i držali plemići hrvatski, onda svjetski i crkveni dostojanstvenici; od ove je daće kralj mogao oprostiti pojedince ili čitave korporacije. Dakako, daću ovu zapravo su plaćali kmetovi, a kad bi kralj kojega plemića

zova izbornika (Kurfürsten). Riječ ban postala je po svoj prilici od perzijsko-avarskoga bajan = vojvoda. U prvom početku bio je ban upravitelj ličke, gacke i krbavske županije.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

6

وو

[ocr errors]

oprostio od te daće, onda bi kmetovi njemu (gospodaru) povećali prihod plaćanjem svojim (koje za to nije prestalo). Ta se daća zvala,,terraticum" zemljarina. 3. Tributum pacis" ili ,,daća mira" od primorskih gradova i otoka još od vremena kneza Zdeslava (878.). 4. Razne carine (vectigal), naročito od stranih brodova u lukama i mitnicama. To se zvalo trgovina". Napokon 5. globe, što su se plaćale za razne krivnje. Ovim daćama pridružuje se još,,ius descensus regii", to jest kad bi kralj putovao po državi, onda ga je morao onaj, komu se svratio, pogostiti. Kako kraljevi vazda putuju, te sa sobom vode brojnu pratnju, bila je to vrlo teška daća, a to tim teža, što se ona protegla kasnije i na zamjenike kraljeve, napokon na sve činovnike, kad su službeno bili na putu. Kralj je mogao ili sasvim osloboditi ili ograničiti,,zalazinu" kako pojedinima, tako i korporacijama, naročito općinama i gradovima. Konačno treba još dodati onaj danak, što su ga kroz neko vrijeme plaćali Mlečani za slobodnu plovidbu po moru (oko 890.-996.). Novaca svojih nijesu hrvatski vladari kovali, jer se u državi trošio bizantinski novac, koji je onda bio svjetski. Ni Venecija ni Srbija, ni Bugarska nijesu u to doba kovale svoga novca.

Izdaci kraljevski poglavito su tekli na vojsku i mornaricu. Vladar hrvatski bijaše vazda vrhovni njezin zapovjednik, te je navješćivao rat i sklapao mir. Vojnička sila bila je vrlo znatna već za kneza Trpimira (kako vidjesmo), a da je kasnije za kralja Tomislava bar isto tako jaka bila, ako ne i jača, dokazuju opetovani porazi Bugara i obrana Po

savske Hrvatske od Magjarâ. Mornaricom hrvatskom zapovijedao je u kraljevsko doba pomorski vojvoda (dux Marianorum), nesumnjivo župan neretljanski.

Dalmatinski gradovi imali su kroz cijelo vrijeme svoju samoupravu, a po njihovu uzoru budu kasnije uredjeni i oni gradovi, što ih Hrvati sami podigoše, kao Belgrad i Šibenik. Na čelu grada bijaše prior, izabran od gradskih plemića (patricija) uz privolu naroda, a onda potvrdjen od kralja hrvatskoga, kojemu bijaše neposredno podložan. Stoga i broji kao velikaš kraljevstva. Zadarski prior bijaše najugledniji, dapače za neke znamo, da su bili u rodu s hrvatskom kraljevskom kućom. Prior je glava gradskoga vijeća, koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika. Inače se redovito sastajaše skupštinu, na koju bi dolazili biskup, svećenstvo, velikaši i gradjani. U gradovima sudilo se po rimskom zakoniku.

Gradovi su nadalje važni kao središta prosvjete i umjetnosti onoga vremena, jer se time u prvom redu zanimalo svećenstvo. U istoj je stvari od osobite važnosti još i benediktinski red, jer je svaki samostan imao svoju knjižnicu, a rukopisi njegovi dijelili su se za posta redovnicima na čitanje i prepisavanje. Uz to još su se redovnici bavili odgojom i obučavanjem djece, ne one, koja su se imala obrazovati za svećenike, nego i za svjetovnjake. U tim je školama bio glavni predmet latinska gramatika.

samo

U Hrvatskoj se razvijala i hrvatska pismenost na osnovu rada svete braće Čirila i

*

Metodija. Ovdje je glagolsko pismo dobilo svoj posebni oblik (uglast), pa stoga se i zvalo hrvatskim.

Igraditeljstvo se razvijalo prema uzoru rimskom u romanskom slogu. Osobito je okolica izmedju Trogira, Solina, Spljeta i Poljica bila posuta crkvama. Pored romanskoga sloga gojio se i bizantinski, a doživio je ovdje neku preinaku, koja odaje neko posebno hrvatsko obilježje, poglavito u ornamentici, u kojoj se ističu narodni motivi. Takih je gradjevina bilo mnogo, naročito oko Nina i Knina. Konačno treba spomenuti, da je i zlatarstvo bilo na visokom stupnju.

Kad ogledamo nutarnje prilike u Hrvatskoj do konca XI. vijeka, te ih uporedimo s onima u ostaloj Evropi, vidimo, da je stara država hrvatska bila na visini uljudbe svoga vremena.

[ocr errors]

DRUGO DOBA.

OD GODINE 1102. DO 1526.

A. Kraljevi iz kuće Arpadove (1102.-1301.).

I.

Venecija i Bizant
(1102.-1180.).

Poslije krunisanja u Belgradu obrati Koloman (1102.-1116.) pažnju svoju na upravne poslove. U znak političke nezavisnosti kraljevstva hrvatskoga učini jedinca sina svoga Stjepana posebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a Ugrina od plemena Kukara banom, u čijim se rukama poradi malodobnosti Stjepanove zapravo nalazila sva vlast. Po tom pregne da steče dalmatinske gradove. Kod toga bilo je još uvijek od važnosti držanje bizantinskoga carstva, naročito radi njegovih tijesnih veza s Venecijom, u taj čas gospodaricom pomenutih gradova; prije svega dakle trebalo se osigurati, da carstvo ne će pomagati republike mletačke i da ne će praviti drugih poteškoća. Kako je oko god. 1104. bizantinski carević Ivan, sin snažnoga Aleksija I. Komnenca, uzeo za ženu Pi

« ПретходнаНастави »