Слике страница
PDF
ePub

rošku (Irenu), kćer sv. Ladislava, čini se, da je Kolomanu lakše uspjelo predobiti Bizant za svoju

osnovu.

Na proljeće god. 1105. dodje kralj Koloman u Hrvatsku, te skupivši potrebnu vojsku podje ponajprije pod Zadar, kao pod najvažniji grad, a jer mu se nije htio predati, uze ga podsjedati. Pošto nije moglo biti tajnom, da je s kraljem sporazuman Bizant, a i to, da će po padu Zadra doći red na ostale gradove, jer od Venecije u taj par nije moglo biti pomoći, stavi se trogirski biskup Ivan kao posrednik izmedju kralja i dalmatinskih gradova, te doskora izradi, da su se ovi predali Kolomanu kao svomu već okrunjenomu zakonito mu vladaru od svoje volje. Prvi otvori vrata Zadar, pa Šibenik i Trogir, a napokon Spljet; osim gradova doskora se poklone kralju još i otoci Brač, Rab, Osor i Krk. Koloman je po tom sazvao pred gradom Zadrom svečani sabor, gdje su on i ugarski velikaši iz njegove pratnje prisegom zajamčili pred nazočnom hrvatskom gospodom sva prava dalmatinskim crkvama, a onda podijeli kralj dalmatinskim gradovima (i to svakomu napose) veoma prostrana privilegija. On im prisegom zajamči u svoje ime i u ime svojih nasljednika, da će im čuvati tvrdi mir, da od njih ne će tražiti tributa, da će im dozvoliti slobodan izbor gradskoga kneza i biskupa te unutrašnju upravu prema starim zakonima njihovim, da će od prihoda gradske luke od stranaca za sebe uzimati dva dijela, dok treći ostavlja gradskomu knezu, nakon što je od čitave svote biskupu namirena desetina, da u gradu bez

dozvole gradjana ne će nikoga iz Ugarske nastaniti, a oni opet da mogu slobodno seliti,,,ako bi slučajno kadgod moja (t. j. kraljeva) vlada komu doteščala“,1 i napokon da za krunisanja i saborisanja kod njih ne će silom tražiti hrane i konaka za sebe i svoju pratnju. Ovakim se privilegijima u to doba ne može pohvaliti nijedan priviligovani grad u Evropi, očit dokaz, koliko je Koloman cijenio novostečene primorske gradove.

2

Poslije toga povrati se Koloman u Ugarsku, no ovdje se ljuto zavadi s bratom Almošem, koji je kraljevstvo hrvatsko svojatao za sebe, dapače on podje u Njemačku, gdje je nagovorio cara Ĥenrika V., da povede u jesen god. 1108. vojnu na Ugarsku i tako prisili Kolomana, da izruči Álmošu novostečenu državu. Ali car Henrik u toj vojni ljuto nastrada, te se ne obavivši ništa vrati kući. Sada ne preostade Almošu drugo, već se izmiriti s bratom Kolomanom. Ipak mir i ljubav ne potraja dugo medju njima, jer Koloman, zabrinut za budućnost svoga jedinca Stjepana, dade iznenada uhvatiti Almoša i sina mu Belu, te ih obojicu liši očinjega vida (oko 1113.). Nesrećnici pobjegnu rodjaku svomu caru Aleksiju u Bizant, koji ih uze u zaštitu, dašto prekinuvši time dobre odnose s Kolomanom, dapače Aleksij se sada opet približi Veneciji i tako nastade dugotrajna borba za posjed Hrvatske i Dal

ljudi.

Time se naime hoće da kaže, da su slobodni

2 Kralj ih dakle oprašta od nesnosnoga,,ius des

census".

macije izmedju zakonitoga kralja njezina s jedne strane, a Venecije i Bizanta s druge strane.

1

U sporazumu s Bizantom započe mletačkı dužd Ordelafo Falieri ljeti 1115. vojnu dojedrivši s brodovljem pod Zadar, koji mu se predade, dok tvrdjave gradske, koju je branio ban Kledin s hrvatskom vojskom, nije mogao osvojiti. Stoga, zauzevši Belgrad i otoke Krk, Rab i Osor, povrati se u Veneciju. U taj kobni čas umre dne 3. februara 1116. kralj Koloman i ostavi vladanje petnaestgodišnjemu raskalašenom sinu Stjepan u IV. (II.) (1116. 1131.). Na glas o smrti njegovoj odluči se dužd na novu vojnu, dapače on dobije obilne pomoći iz Bizanta i od kivnoga Henrika V. Hrvatski ban Kledin zametne na Petrovo 1116. pod Zadrom bitku te bude potučen; sada se predadu duždu redom Šibenik, Trogir i Spljet, a svakako i otoci. Kad ban hrvatski iduće godine 1117. nastavi ratovanje, doplovi dužd Ordelafo Falieri i treći put pod Zadar, ali taj put bude hametom potučen i toli teško izranjen, da je poslije malo dana umr'o. Gradovi se dalmatinski osim Zadra i otoka opet povrate pod zakonitoga kralja Stjepana, koji ih po tom ljeti god. 1124. obadje, potvrdivši im tom prilikom od Kolomana dane sloboštine.

Mir ne potraja dugo. Već god. 1125. ponovno pokori dužd Dominiko Michieli dalmatinske gradove, a kraljevski Belgrad razori do temelja. Sada se uze i novi bizantinski car Ivan

Kao hrv. dalm. kralj on je Stjepan IV., a kao ugarski Stjepan II. To vrijedi i za nasljednike njegove.

II. Komnenac (1118.-1143.) spremati na rat, ali ga Stjepan preteče, ter prešavši 1128. Savu, razori Beograd i opustoši na daleko i široko sav kraj sve do Plovdina. Nakon što su naredne go

dine bizantinske vojske prešle Dunav i poharale južnu Ugarsku, sklope oba vladara mir. Uto umre iznenada god. 1131. Stjepan, a naslijedi ga Bela I. (II.) Slijepi (1131.-1141.), jedini tada živi Arpadović, sin Almošev, kojega je on uzeo k sebi na dvor poslije smrti njegova oca (1127.), dapače učinio nasljednikom prijestolja i oženio Jelenom, kćerkom srpskoga velikoga župana Uroša, praroditelja porodice Nemanjića.

Protiv Bele Slijepoga digne se kao pretendenat za prijestolje Boris Kolomanović, sin druge žene Kolomanove, Ruskinje Eufemije, no Koloman ga nikad ne htjede priznati svojim sinom kriveći ženu s vjerolomst a. Boris podje ponajprije u Bizant caru Ivanu, koji ga oženi nekom svojom rodjakinjom, a onda ode u Poljsku, od kuda provali (1132.) preko Karpata s jakom poljskom vojskom u Ugarsku, gdje bude konačno nakon napornih borba tako potučen, da se više nije dizao protiv Bele. Za njegova vladanja nije bilo s Bizantom spora, ali je zato srećni rat s Venecijom Hrvatima opet povratio Dalmaciju osim Zadra i otoka (oko 1133.). Malo poslije steče Bela i Bosnu, koja se iza rasula Bodinove dukljanske kraljevine (što se zgodilo oko 1110.) dobrovoljno pridružila kao saveznica Ugarskoj; od toga vremena nosili

su ugarsko-hrvatski kraljevi još i naslov „rex Ramae" (od 1139. dalje).

Bela I. (II.) ostavi tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava, od kojih ga naslijedi Gejza I. (II.) (1141.—1162.) kao kralj, Stjepan kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. Kako su sva trojica bili još malodobni, preuze mjesto Gejze i Stjepana vladanje u Ugarskoj i Hrvatskoj ujak njihov, palatin i ban Bjeloš, a mjesto Ladislava bosanski ban Borić, Hrvat iz požeške županije.

U taj čas bile su prilike po Ugarsku i južnoslavenske zemlje vrlo nepovoljne, jer se Njemačka i Bizant složiše na njihovu propast. Novi car Emanuel Komnenac (1143.-1180.) naime uze tvrditi, da sve zemlje, što su nekoć bile unutar granica rimskoga carstva, pripadaju njemu; tude se radilo o Srbiji, Hrvatskoj, Dalmaciji, južnoitalskim Normanima i Ugarskoj. Kod toga Emanuel stao služiti senioratskim zakonom, običajnim kod Slavena, koji je tada vrijedio u Ugarskoj, a po kojemu ne nasljedjuje sin oca na prijestolu, nego najstariji član kraljevske porodice, obično brat kraljev. Da se odrvaju, sklope Ugri i Hrvati sa Srbima i Normanima obranbeni

savez.

se

Rat započe god. 1146. Njemačka, ali joj vojske budu potučene, dapače ban Bjeloš provali u Austriju, te pobije Nijemce ametom na Lajti. Slijedeće godine (1147.), kad su prolazile križarske čete Ugar

Po rječici Rami, pritoci Neretvinoj, prozvala je ugarska dvorska kancelarija svu Bosnu

« ПретходнаНастави »