Слике страница
PDF

1181. došlo do rata s Venecijom; Mlečani su kroz desetak godina velikom silom i teškim troškom neprestano udarali na grad. Zadar se ipak održa odbivši junački sve juriše na kopnu i moru; izrijekom treba spomenuti sjajnu pobjedu njegovu nad mletačkom mornariom kod predbrežja Puntamika početkom maja 1190. To prinudi dužda Henrika Dando 1 a, da sklopi primirje, koje se jednako produljivalo (1190., 1192, 1194, 1196., 1198. 1200), a da do mira nije došlo. Čini se, da se za toga rata odlikovao Bartol, treći sin prvoga Krčkoga kneza Dujma; stoga ga obdari Bela modruškom županijom (1193.) položivši tako temelj glasovitoj hrvatskoj porodici Franka p a n a. Nekako istodobno potvrdio je Bela županu Miroslavu Šubiću njegov posjed bribirske župe, a Stjepanu županu vodičkome i njegovim potomcima (Babonićima, knezovima Blagajskim) zemljište izmedju Une i Save učinivši ih time svojim va za li ma. Ovim se potvrdama i darovnicama kraljevim počeo medju hrvatskim plemstvom širiti zapadno-evropski feuda li za m na uštrb staroga slavenskoga plemenskoga uredjenja ili drugim riječima, hrvatsko se plemstvo počelo iz j e d n a č i vati s ugarski m. Glede nasljedstva uredi Bela p r i m o g e n i tu r u maknuvši za uvijek senioratsko pravo, dapače on dokide staru uredbu, po kojoj dobivaše kraljev brat u upravu Hrvatsku i Dalmaciju kao posebnu hercegovinu (ducatus), prenijevši i to pravo na prvorodjenoga sina kraljeva. Bela umre 23. aprila 1196., a sahranjen bude u Stolnom Biogradu.

Politiku oca svoga odluči nastaviti E m e r i k (1196.–1204.), ali ga u tom uze spriječavati mladji mu brat Andrija podignuvši se god. 1197. na nj. Andrija zahtijevaše, sve protiv očeve odredbe, Hrvatsku i Dalmaciju kao baštinu svoju. Pobijedivši brata postade Andrija herceg (dux) hrvatski, te uze potpuno samostalno vladati. Srećno ratujući god. 1198. u proljeće protiv srpskoga velikoga župana Stjepana, sina Stjepana Nemanje, kojemu ote humsku zemlju, namještavajući biskupe i nadbiskupe, vršeći vrhovnu sudačku vlast i opkruživši se sjajnim dvorom. U ponovnim ratovima što ih je imao s bratom Emerikom konačno nastrada ostavljen od svojih pristaša, te bude u Knegincu (kod Varaždina) zatvoren, no uza sve to Emerik pun briga za budućnost ipak dade još za života svoga jedinca sina L a d i slava okruniti ponajprije po spljetskom nadbiskupu Bernardu za posebnoga hrvatsko-dalmatinskoga kralja, a onda po kaločkom nadbiskupu Ivanu za ugarskoga kralja (26. aug. 1204.).

Za vrijeme ovih gradjanskih ratova složi se na zapadu četvrta križarska vojna, a pošto učesnici njeni, poglavito francuski velikaši, nijesu mogli da potpuno uplate Veneciji pogodjene prevoznine na istok, prisili ih dužd Henrik Da n d o lo, da mu u novembru 1202. pomognu osvojiti i razvaliti Zadar, a onda buduće godine srušiti bizantinsko carstvo. Na razvalinama se njegovim podiže slabo i traljavo latinsko carstvo. Jadni Zadrani doduše obnove grad, poglavito s pomoću kneza D o m a li da od plemena Svačićeva, ali

[ocr errors]

videći, da ne mogu dobiti pomoći od zakonitoga vladara svoga, izmiriše se (početkom 1205) na svoju ruku s Mlečanima pod vrlo teškim uvjetima.

Istodobno uplete se Emerik u bosanske nutarnje poslove, kod čega mu je izlikom služilo bogo milstvo (patarenstvo). Bogomilstvo je podrijetla istočnoga, naime jedna vrsta gnostičkomanihejskoga nauka, što ga doniješe bizantinski vojnici u Bizant iz Armenije, a odavle se onda raširi medju Bugare (oko 930.), koji su još slabo bili upućeni u kršćanske istine; neki pop Jere mi je (Bogomil) podade mu slovjensku spoljašnost uzevši za osnovu slovjenske svete knjige, kako ih prevedoše sveta braća Ćiril i Metodije. Bogomili su vjerovali u jednoga Boga, dapače i u Trojstvo, ali ga ne smatrahu tvorcem neba i zemlje, jer Bog da je samo dušu i sve nevidljivo stvorio, a sve ostalo vidljivo nečastivi (zli Bog). Time imadjaše bogomilstvo du a listički značaj, poput nauka Zoroastrova. Za Isusa naučali su, da je bio najviši angjeo s prividnim tijelom, pa stoga su muka i smrt mu prividne. Zabacivali su sve sakramente, sav stari zavjet, a od molitvi pridržali su jedini „Oče naš“. Razvijene hijerarhije nijesu poznavali, već jedino dje da (kao biskup), gosta (svećenik) i starca (djakon), dok su stroj n i c i (učitelji) imali širiti nauk. Crkve i oltare nijesu gradili, nego su se na službu, koja je stojala u pjevanju i lomljenju kruha, skupljali po šumama, ili u običnoj kakvoj sobi. Oni, koji točno ispunjavahu propise bogomilske nauke, zvali su se sa vrše n i, dok su ostali postajali savršenima odrekavši se pred smrt svijeta i svega tvarnoga. Savršeni su bogomili veći dio života provodili u postu i molitvi. Iz Bugarske uvuče se bogomilstvo u XII. vijeku u Bosnu, gdje mu je osobito pogodna bila borba Latina protiv slovjenske službe božje i knjige, jer je Bosna od sredine XII. vijeka opet pripadala spljetskoj nadbiskupiji. Ban Kulin bude od kralja Emerika na zahtjev pape Inocenta III. pozvan na odgovornost; nakon posebne istrage odreku se bosanski bogomili krivovjerja i povrate se u krilo crkve katoličke (1203). Tom prilikom ipak spasu za sebe slovjensku službu. Od sa da su kroz sve vrije m e d o p r o pasti bosa niske države ugarski kraljevi, po d i zli k o m b o g o m i li kih smutnja, o ruža n o m rukom prova lj i va li u Bosnu, na s to je ći, da je potpun o m a s je d i ne sa svojom državom. U to umre sredinom septembra 1204. kralj Emerik izmirivši se prije s bratom Andrijom, dapače on ga učini pred smrt skrbnikom svomu malodobnom sinu i nasljedniku Ladislavu. Kao što je Andrija bio rgjav brat tako bijaše i nepouzdan skrbnik. Mladi L. a d i slav II. (III.) (1204–1205) morade doskora pobjeći s materom ispred nasilja Andrijina u Beč hercegu Leopoldu, gdje ga iznenada dne 7. maja 1205. pokosi smrt. Sada se napokon dočepa toliko žudjene krune A n d r i ja I. (II) (1205–1235), te ga okruniše ugarskim kraljem već 29. maja, a hrvatsko-dalmatinskim kako se čini, a n proljeće 1207. prigodom njegova boravka na primorju.

Nastupom Andrijinim prestale su doduše mnogogodišnje borbe izmedju pojedinih članova kraljevske kuće za dulje vremena, ali te borbe, često u svezi sa spoljašnjim ratovima duboko su pokopale ugled i moć kraljevsku, a podigle moć crkvenih i svjetovnih velikaša. Medjutim Andrija nije bio muž, koji bi znao tome pomoći, jer rasipan, lakouman, nestalan, povodljiv i neodlučan, pogoršao je cijelu stvar još i time, što je bio potpuno u vlasti svoje žene, Njemice Gertrude, i njezina roda. Brat njezin Bertold, nesposoban po mladosti i neznanju svome ipak postade nadbiskupom kaločkim, a 1209. još i banom hrvatskim, dašto sve za volju bogatih prihoda. Nezadovoljni ovakom vladavinom, urote se neka ugarska (a možda i hrvatska) gospoda protiv Andrije, zaključe skinuti ga s prijestola i na nj postaviti kojega od sinova izagnanoga kraljevića Gejze, strica njegova." U tu svrhu bude otpremljeno u Carigrad posebno poslanstvo s povjerljivim pismima, ali kad poslanici stigoše u Spljet, gdje je u taj čas bio gradskim knezom Domald, budu oni uhvaćeni i natrag otpremljeni kralju Andriji. Za nagradu darova kralj knezu Domaldu župu Cetinsku s Triljem i Sinjem (1210). Otkrićem ove urote ipak se zemlja ne umiri, a to poglavito s kraljeve rasipnosti, kraljičine drskosti i raskalašenosti njezina roda. Nova urota, kojoj bijahu na čelu palatin Bank od plemena Bór, zet njegov Šimon i neki velikaš Petar, odluči u prvom redu maknuti kraljicu i mrske Nijemce. Pa tako

* Imena nam njihova nijesu poznata. Gejza bi izagnan još 1189.; u to je doba nesumnjivo već mrtav bio.

« ПретходнаНастави »