Слике страница
PDF

Radi toga okrene slijedećega ljeta veliki vezir Ahmed Köpröli (Cuprilić) s golemom turskom vojskom ravno na njega, podsjedne Novi Zrin i osvoji ga već 30. juna krivnjom generala Montecuccola, dušmana Nikole Zrinskoga, koji ne htjede gradu pomoći, premda se kod njega nalazio s velikom vojskom. Poslije pada i razorenja Novoga Zrina okrene veliki vezir na sjever put Beča, ali dne 1. augusta bude od Montecuccola i francuskih pomoćnih četa kod Sv. Gotth a r d a na rijeci Rabi ametom potučen. To je j e d n a od najsjajnijih pobjeda kršćanskih i početak onoga ni za srećnih vojna, koje u p r o p a stiše o smanlijsko carstvo. Ipak neodlučno dvorsko vijeće ne htjede dalje progoniti i uništavati neprijatelja, nego brže bolje ponudi i uglavi već 10. augusta u obližnjem Vašvar u mir na dvadeset godina, po kojem je Turcima ostalo ne samo sve ono, što su u taj čas držali, nego im se Leopold još obvezao platiti 200.000 talira ratne odštete.

Kad su ugarski i hrvatski stališi dočuli za taj nagli i sramotni mir, uzavriješe listom glasno zahtijevajući, da se rat za oslobodjenje potlačene im domovine nastavi, i dodavajući, da mira ne mogu priznati, pošto nijesu u smislu onovremenih zakona kod sklapanja sudjelovali ugarski i hrvatski zastupnici. Petar Zrinski upravo se spremao, da udari na Bosnu, ali mu dvor toga ne dopusti. Uzrujanost i nezadovoljstvo još većma poraste, kad se raširila glasina, da ima u vašvarskom miru jedna tajna klauzula, kojom car Leopold dozvoljava Turcima slobodan prolaz u Italiju, bolje reći na mletački teritorij, jer su oni u taj par bili s republikom u ratu radi otoka Kandije. Dašto, pored ovoga direktnoga povoda nezadovoljstvu bilo je razlogom još i nekoliko starijih uzroka. Prvo i prvo treba istaknuti c e n t r a lističku težnju bečkoga dvora, da od Ugarske i Hrvatske učini austrijske provincije, podvrgavajući ih svojim centralnim njemačkim dvorskim uredima. Hrvate i Magjare nadalje osobito je vrijedjalo, što su se u njihovoj zemlji nalazile nebrojene n j e mačke čete s njemačkim časnicima, a naročito na Kraj i ni i po svim tvrdjavama ugarskim ; općenito se držalo, da je ta vojska u zemlji samo na uštrb slobode Magjara i Hrvata. Kako dvor nije ove njemačke čete uredno plaćao, stale su one krasti i otimati, a pored toga još su (naročito časnici) nemoralan život provodili. Tome bi mogli pomoći sa bori, ali dvor ih nikako nije htio redovito sazivati, odgadjajući ih neprestano. Konačno treba i to spomenuti, da je dvorsko vijeće u mržnji svojoj protiv Magjara i Hrvata vrebalo na svaku priliku, da im upropasti glavne velikaše u korist političke centralizacije. Kad nezadovoljni Magjari i Hrvati uvidješe, da Beč ne će da napusti vašvarski mir, odluče sebi pomoći na drugi način. Nezadovoljnicima stade na čelo ban hrvatski Nikola Zrinski ; uz njega bijahu kao glavne kolovodje: palatin Franjo Wesselényi, nadbiskup ostrogonski Gjuro L i p p a y, a docnije i državni sudac Franjo Nádasdy, te banov brat Petar Zrinski sa ženom Ka

tar i n o m i bratom joj Franjom Krstom Frankop a n o m. Odmah u početku zaključe nezadovoljnici, inače glavni dostojanstvenici ugarski i hrvatski, skinuti Leopolda“ s ugar.-hrv. prijestola i sebi izabrati novoga kralja, „jer Magjari i Hrvati slobodni od Beča lakše će domovinu svoju osloboditi od Turaka“. Dašto, time bi se podjedno riješili njemačke vojničke prevlasti u zemlji, a i ustav im ne bi bio više u pogibli. Pošto je Nikola Zrinski odbio ponudjenu mu krunu, odluče se nezadovoljnici za Ludovika XIV, odnosno kojega francuskoga princa, te uzmu u to ime od njega tražiti vojne i novčane pomoći za bunu. U to pogibe iznenada na tugu čitave Evrope ban Nikola Zrinski u lovu nedaleko Čakovca, razderan od nastrijeljena vepra (18. nov. 1664.)“ Na banskoj časti naslijedi ga brat Petar Zrinski koji nastavi pregovore s francuskim kraljem, a sa palatinom Franjo Wesselényijem sklopi poslije udaje svoje kćeri Jelene za kneza Franju Rákóczyja u Stubničkim Toplicama u sjevernoj Ugarskoj (5. apr. 1666.) ugovor na spas Ugarske i Hrvatske „na kaki mu drago dozvoljeni način“,“ no palatin brzo poslije toga umre (27. marta 1667), a time zadesi nezadovoljnike drugi teški udarac. Po smrti palatinovoj nezadovoljnici se raspršiše, jer Petar Zrinski radi sam za sebe u Hrvatskoj, ne mareći mnogo za Nádasdyja i Ugre. Pošto je Štajerska graničila s Hrvatskom, to je Petar veoma ojačao, kad mu se pridruži u savez bogati južnoštajerski (celjski) vlastelin i onovremeni štajerski upravitelj Erazm o Tattenb a c h (9. sept. 1667.), ali ga zato snadje najteži udarac, kad mu nakon dugotrajnoga šaranja javi Ludovik XIV. (u septembru 1668. i ponovno u julu 1669.), da mu ne će pomoći i da ga ostavlja „zauvijek“ (pour tousiours). Jedina mu utjeha u taj kobni čas bijaše, što ga je dvor napokon dao dne 5. novembra 1668. svečano ustoličiti za bana, dok mu ne htjede predati časti karlovačkoga generala, za kojom se toliko otimao.

* U to doba je dinoga austrijskoga Habsburgovca.

* Vijest, da je mučke ubijen od nekoga lovca, nije istinita. Mnogobrojni pouzdani spisi jasno pokazuju pravi tečaj stvari.

* Upirući se na „Zlatnu bulu“ od 1222. velikaši ugarski i hrvatski smatrali su bunu svoju zakonitom i dozvoljenom.

Ostavljen od Francuske, Petar Zrinski obrati se na Poljsku, ali mu bečki dvor i ovdje pomuti osnove, dok ga Venecija iza mnogogodišnjih obećanja takodjer konačno odbije. Medjutim saznade bečki dvor s raznih strana za radnju glavnih nezadodovoljnika, no ipak ne učini ništa. Istodobno pošalje Petar Zrinski potajno porti kao poslanika svoga kapetana Franju Bukovačkoga, da sklopi ondje ugovor. Budući da je ban već prije toga sa znanjem i odobrenjem dvora dopisivao s Turčinom, ne bi li štogodj od njega ispipao, to se nadao, da mu ovaj korak ne će tako za zlo uzeti, pošto se mogao izgovoriti, da je kapetana poslao u Tursku jedino kao uhodu. Bukovački bješe u Solunu od sultana i njegova vijeća dobro primljen, tako da je držao, e je savez s Turčinom uz vrlo povoljne uvjete go

tova stvar, ali veliki vezir u Kandiji, kuda mu je trebalo iz Soluna poći, otpremi ga kući, i ne pustivši ga preda se, s uputom, da će ban dobiti odgovor preko bosanskoga paše. Uvjerenje Bukovačkovo, naime, da je s Turčinom sklopio povoljan savez, prešlo je na Zrinskoga, njegovu ženu i brata joj Krstu Frankopana, pa tako se oni uzeže spremati na oružje. Ali Turčin je ostavio Petra Zrinskoga na cjedilu, pa budući da je dvor za sve znao po svom poslaniku kod porte Ivanu Casanovi, bijaše katastrofa neizbježiva. Dok se ban nadao još zamoljenom oproštenju, provali ujedared carska vojska u Medjumurje pod generalom Spankauom. Petar Zrinski i Krsto Frankopan podju sada u Beč, da od kralja lično izmole milost, no kad stigoše tamo, budu uhićeni i utamničeni ponajprije u Beču, a onda u Wiener-Neustadtu. Protiv jasnih ustanova hrvatskoga ustava staviše ih pred njemački sud u njemačkoj zemlji, koji ih pored svega protesta i sjajne samoobrane, naročito Petrove, odsudi na smrt radi v e l e i zdaje ; za Petra kaže odsuda, da je „sagriješio više od ostalih, jer je htio, da bude ono, što je Nj. Veličanstvo, to jest ne zavi s n i kralj hrvatski, te je stoga doista vrijedan, da dobije na glavu mjesto krune krvnički mač“. Dne 30. aprila 1671. izgubiše oba velikaša glave u Wiener-Neustadtu, a kasnije i pristaše njihove Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Podjedno bi i Katarina Frankopanka utamničena u Gracu, gdje doskora poludi i umre (16. nov. 1673.) u najvećoj bijedi. Sav imetak obiju porodica bi zaplijenjen i razgrabljen.

« ПретходнаНастави »