Слике страница
PDF
ePub

Ovom katastrofom, kojom biše zatrte ove dvije hrvatske slavne i stare porodice, uspe se prevlast njemačka u Hrvatskoj do svoga vrška. Dvor dapače, posluživši se izlikom, da su se Magjari i Hrvati kao narod pobunili, a ne kao pojedinci, obustavi za kaznu za neko vrijeme ustav. Sve je bilo zaplašeno i potlačeno. Hrvatsko kraljevstvo smatralo se a ustrijskom provincijom.

V.

Vladanje tursko i rat za oslobodjenje.

(1671.-1699.) Dok je manji dio naroda hrvatskoga dospio pod prevlast njemačku, najveći je dio već kroz više od po vijeka stenjao pod igom osmanlijskim. Prije negoli bude govora o velikom ratu, za kojega se Hrvati djelomično oslobodiše, treba da se upoznamo s vla da njem turskim po hrvatskim zemljama.

Poznato je, da je stari turski ustav mješavina neke čudne društvene jednakosti, dakle demokracije, i najstrašnijega despotizma. Svi su Turci jednaki po vjeri, pred zakonom i u običajima; i najsiromašniji čovjek mogao je postati veliki vezir. Kod njih ne odlučuje porod (kao u onovremenoj zapadnoj Evropi), nego sreća, sposobnost i spretnost pojedinaca ; dapače u XVI. i

1 Prilike bijahu u taj čas mnogo gore, nego li za Josipa II.

XVII. vijeku još nije bilo ni porodičnih imena, uz koje bi se mogla nadovezivati obiteljska tradicija.

Svagdje, kud je Turčin došao kao osvajač, morale su prestati stare institucije, staro pravo i obveze ; bivši velikaš postade baš tako podanik, kao i njegov kmet. Samo Bosna čini u tom iznimku, jer joj je bivše patarensko (a djelomično i katoličko) plemstvo prelazom na islam pridržalo svoje posjede, a time i svoja politička privilegija. I tako se zgodi, da dok je plemstvo ne samo iz podjarmljenih hrvatsko-slavonskih strana pobjeglo u ,,ostatke kraljevstva Hrvatskoga" ili u habsburšku Ugarsku, da je u Bosni, odnosno u bosanskom pašaluku, počeo nov život. Na kon vijek o va nestaje nesloge, jer su prestale sve sva dje i razmirice, i svi su oduše v. lje i braniči islama i njegovih interesa.

U vrijeme najvećega sjaja svoga obuhvataše tursko carstvo u Evropi sav Balkanski poluotok i svu zemlju njemu na sjever do Budima i Jegra (Erlau). Početkom XVII. vijeka raspadalo se carstvo u Evropi, Aziji i Africi na dvadeset i dva beglerbeg a ta (pašaluka) ili vilajeta, od kojih je svaki priličan jednom kraljevstvu po evropskim pojmovima. Svaki beglerbeg ima svoju vojsku, a trojica, jer neprekidno ratuju s pograničnom Hrvatskom i Ugarskom, imadu iznimni položaj u carstvu : to su budimski, temišvarski i bosanski. Svaki je beglerbeg (ili paša) na čelu uprave i sudstva, kod čega ga pomažu tri

glavna službenika : mufti (veliki sudae), reis effendi (kancelar ili državni tajnik) i tefterda r (glavni blagajnik). Svaki se beglerbegat dijelio na sandžake (zastave), kojima bijaše na čelu pa š a sa svojim vijećem.

Stogod su Turci pokorili naroda hrvatskoga do početka XVII. vijeka, osim jedinoga Srijema, skupiše oni u jednu administrativnu cjelinu, u beglerbeg at Bosnu, dok je Srijem spadao pod Budim. Bosanski beglerbeg imao je pod sobom osam sandžaka. To su bili : Hercegovina (turski Hersek) s mjestima Makarskom, Mostarom i Mileševom, Klis s Klisom, Sinjem i Livnom, Lika s Udbinom, Skradinom i Kninom, Bihać s Bišćem i Pounjem, Cernik s Cernikom i Bijelom Stijenom, Požega s Požegom, Viroviticom, Osijekom, Vukovarom, Djakovom i Brodom, te Zvornik sa Zvornikom i Tuzlom ; osmi sandžakat bijaše prava Bosna pod neposrednom beglerbegovom upravom sa Sarajevom, Banjalukom, Travnikom, Jajcem i Višegradom. – U Sri. jemu je bilo glavno mjesto Ilok, u kojemu redovito sjedi sandžak (paša), a samo ga iznimice nalazimo u Mitrovici.

Uprava je bila skroz na vojničku uredjena. Svakom sandžaku bijaše na čelu sa n d ž a k (ili paša) imenovan od samoga sultana, koji u boju čini posebno odjeljenje ili zastavu (turski bajra k). Sandžak nije primao plaće (kao što uopće turski zvaničnici), već je imao prihode od svojih posjeda, koji su nepromjenjeno prelazili od jednoga na drugoga. Za požeškoga pašu računalo se u

Carigradu, da prima godišnjih 10.000 dukata. Uz pašu je namjesnik njegov, zvan kiaj a (ćehaja).

Sveukupno zemljište smatralo se dr ž a vnim dobrom, koje je tek starim posjednicima ostavljeno na porabu. Glavna razlika izmedju istočnoga i zapadnoga lena jest u tome, što je na zapadu predmet lena posjed nekretnina bez obzira na svotu, koju nosi vlasniku, dok se na istoku najviše pazi na prihod (dirlik); pored toga može na istoku s vaki muslim steći takovo leno, dok ga na zapadu neplemenit čovjek ne može. Vlastela turska zovu se s pa hije, a bilo ih je dvije vrste : zijametlije i timarioti. Zijametlije imali su zijamete, to jest baštine, koje davahu godišnjega prihoda najmanje kakih 400 dukata, a nijesu prelazile od oca na sina ; oni su u neku ruku ono, što su u zapadnoj Evropi baruni i grofovi. Timarioti posjedovali su timare, naime spahiluke, što davahu najviše do blizu 400 dukata godišnjega prihoda, a sultani davali bi ih junačkom vojniku za nagradu, ali i uz obvezu, da daje prema visini svoga prihoda neki stalni broj konjanika u carsku službu ; ovi su posjedi prelazili od oca na sina samo dozvolom sultanovom, no često i prevarom.

Sveukupnoj vojsci jednoga pašaluka na čelu je a g a ja njičar ski, glavni savjetnik pašin, dok se oko alajbeg a (pukovnika) skupljaju spahije jednoga sandžaka u alaje ; pod alaj-begom jesu : čeri baš a (kapetan) i surudži ba š a (poručnik). Janjičarima opet zapovijedaju pojedini dizdari ili kapetani. Kod sviju važnijih pi

tanja saziva paša diva n (vijeće), koje se sastoji od dvanaest lica.

Sva sudbenost bila je u rukama kadije, od kojega nema apelata, jer sudi na temelju korana. On sjedi u posebnoj zgradi, te ureduje preko čitavoga dana. Plaće nema već

što mu se daje ; odatle velika podmitljivost kadija, koji daje onomu pravo, koji više plati. Kršćanin uopće nikad nije mogao dobiti pravo protiv muslimana.1 Kazne turske bijahu redovito globe u korist kadijinu, a rjedje siječenje ruke, jezika, nosa i nabijanje na kolac. Policajnu službu vršili su muselimi, koji izvršivahu ono, što kadije presude. Isto su tako bili policajni činovnici i sub a še, koji su živjeli po selima. Ni muselimi ni subaše nijesu imali plaće, pa odatle su i oni primali mita, a kadikad znali upotrebiti i silu.

Kad Turci osvojiše hrvatske zemlje, a naročito Bosnu i Hercegovinu, gdje većina plemstva primi islam, stadoše se žitelji dijeliti u dva razreda : u pravovjernike (muslimane) i u nevjernike (raja = stado). Kako Turci ne čine razlike po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već jedino po vjeri, uze se stvarati u narodu našem nalično mišljenje, koje još i danas postoji, naročito medju slabije obrazovanim dijelovima, naime identi. fikovanje vjere i narodnosti. Ma da Hrvati muslimani nijesu ni znali turski, ipak se smatrahu Turcima, bijesno progoneći i mrzeći na svoju kršćansku braću. Kršćani (d ž a uri, od arap.

1 Odatle ona narodna : „Kadija te tuži, kadija sudi“.

« ПретходнаНастави »