Слике страница
PDF
ePub

Ovom katastrofom, kojom biše zatrte ove dvije hrvatske slavne i stare porodice, uspe se prevlast njemačka u Hrvatskoj do svoga vrška. Dvor dapače, posluživši se izlikom, da su se Magjari i Hrvati kao narod pobunili, a ne kao pojedinci, obustavi za kaznu za neko vrijeme ustav. Sve je bilo zaplašeno i potlačeno. Hrvatsko kraljevstvo smatralo austrijskom provincijom.1

V.

Vladanje tursko i rat za oslobodjenje.
(1671.-1699.)

se

Dok je manji dio naroda hrvatskoga dospio pod prevlast njemačku, najveći je dio već kroz više od po vijeka stenjao pod igom osmanlijskim. Prije negoli bude govora o velikom ratu, za kojega se Hrvati djelomično oslobodiše, treba da se upoznamo s vladanjem turskim po hrvatskim zemljama.

Poznato je, da je stari turski ustav mješavina neke čudne društvene jednakosti, dakle demokracije, i najstrašnijega despotizma. Svi su Turci jednaki po vjeri, pred zakonom i u običajima; i najsiromašniji čovjek mogao je postati veliki vezir. Kod njih ne odlučuje porod (kao u onovremenoj zapadnoj Evropi), nego sreća, sposobnost i spretnost pojedinaca ; dapače u XVI. i

1 Prilike bijahu u taj čas mnogo gore, nego li za

Josipa II.

XVII. vijeku još nije bilo ni porodičnih imena, uz koje bi se mogla nadovezivati obiteljska tradicija.

Svagdje, kud je Turčin došao kao osvajač, morale su prestati stare institucije, staro pravo i obveze; bivši velikaš postade baš tako podanik, kao i njegov kmet. Samo Bosna čini u tom iznimku, jer joj je bivše patarensko (a djelomično i katoličko) plemstvo prelazom na islam pridržalo svoje posjede, a time i svoja politička privilegija. I tako se zgodi, da dok je plemstvo ne samo iz podjarmljenih hrvatsko-slavonskih strana pobjeglo u,,ostatke kraljevstva Hrvatskoga" ili u habsburšku Ugarsku, da je u Bosni, odnosno u bosanskom pašaluku, počeo nov život. Nakon vijekova nestaje nesloge, jer su prestale sve svadje i razmirice, i svi su odušev ljeni braniči islama i njegovih in

teresa.

po

U vrijeme najvećega sjaja svoga obuhvataše tursko carstvo u Evropi sav Balkanski poluotok i svu zemlju njemu na sjever do Budima i Jegra (Erlau). Početkom XVII. vijeka raspadalo se carstvo u Evropi, Aziji i Africi na dvadeset i dva beglerbega ta (pašaluka) ili vilajeta, od kojih je svaki priličan jednom kraljevstvu evropskim pojmovima. Svaki beglerbeg ima svoju vojsku, a trojica, jer neprekidno ratuju s pograničnom Hrvatskom i Ugarskom, imadu iznimni položaj u carstvu: to su budimski, temišvarski i bosanski. Svaki je beglerbeg (ili paša) na čelu uprave i sudstva, kod čega ga pomažu tri

glavna službenika: mufti (veliki sudac), reis effendi (kancelar ili državni tajnik) i tefterdar (glavni blagajnik). Svaki se beglerbegat dijelio na sandžake (zastave), kojima bijaše na čelu paša sa svojim vijećem.

Štogod su Turci pokorili naroda hrvatskoga do početka XVII. vijeka, osim jedinoga Srijema, skupiše oni u jednu administrativnu cjelinu, u beglerbegat Bosnu, dok je Srijem spadao pod Budim. Bosanski beglerbeg imao je pod sobom osam sandžaka. To su bili: Hercegovina (turski Hersek) s mjestima Makarskom, Mostarom i Mileševom, Klis s Klisom, Sinjem i Livnom, Lika s Udbinom, Skradinom i Kninom, Bihać s Bišćem i Pounjem, Cerniks Cernikom i Bijelom Stijenom, P o že ga s Požegom, Viroviticom, Osijekom, Vukovarom, Djakovom i Brodom, te Zvornik sa Zvornikom i Tuzlom; osmi sandžakat bijaše prava Bosna pod neposrednom beglerbegovom upravom sa Sarajevom, Banjalukom, Travnikom, Jajcem i Višegradom. U Srijemu je bilo glavno mjesto Ilok, u kojemu redovito sjedi sandžak (paša), a samo ga iznimice nalazimo u Mitrovici.

[ocr errors]

Uprava je bila skroz na vojničku uredjena. Svakom sandžaku bijaše na čelu sandžak (ili paša) imenovan od samoga sultana, koji u boju čini posebno odjeljenje ili zastavu (turski ba jrak). Sandžak nije primao plaće (kao što uopće turski zvaničnici), već je imao prihode od svojih posjeda, koji su nepromjenjeno prelazili od jednoga na drugoga. Za požeškoga pašu računalo se u

Carigradu, da prima godišnjih 10.000 dukata. Uz pašu je namjesnik njegov, zvan kiaja (ćehaja).

Sveukupno zemljište smatralo se državnim dobrom, koje je tek starim posjednicima ostavljeno na porabu. Glavna razlika izmedju istočnoga i zapadnoga lena jest u tome, što je na zapadu predmet lena posjed nekretninâ bez obzira na svotu, koju nosi vlasniku, dok se na istoku najviše pazi na prihod (dirlik); pored toga može na istoku s va ki muslim steći takovo leno, dok ga na zapadu neplemenit čovjek ne može. Vlastela turska zovu se spahije, a bilo ih je dvije vrste: zijametlije i timarioti. Zijametlije imali su zijamete, to jest baštine, koje davahu godišnjega prihoda najmanje kakih 400 dukata, a nijesu prelazile od oca na sina; oni su u neku ruku ono, što su u zapadnoj Evropi baruni i grofovi. Timarioti posjedovali su timare, naime spahiluke, što davahu najviše do blizu 400 dukata godišnjega prihoda, a sultani davali bi ih junačkom vojniku za nagradu, ali i uz obvezu, da daje prema visini svoga prihoda neki stalni broj konjanika u carsku službu; ovi su posjedi prelazili od oca na sina samo dozvolom sultanovom, no često i prevarom.

Sveukupnoj vojsci jednoga pašaluka na čelu je aga janjičar ski, glavni savjetnik pašin, dok se oko alajbega (pukovnika) skupljaju spahije jednoga sandžaka u alaje; pod alaj-begom jesu čeri ba š a (kapetan) i surudži ba š a (poručnik). Janjičarima opet zapovijedaju pojedini dizdari ili kapetani. Kod sviju važnijih pi

tanja saziva paša divan (vijeće), koje se sastoji od dvanaest lica.

Sva sudbenost bila je u rukama kadije, od kojega nema apelata, jer sudi na temelju korana. On sjedi u posebnoj zgradi, te ureduje preko čitavoga dana. Plaće nema već što mu se daje; odatle velika podmitljivost kadija, koji daje onomu pravo, koji više plati. Kršćanin uopće nikad nije mogao dobiti pravo protiv muslimana.1 Kazne turske bijahu redovito globe u korist kadijinu, a rjedje siječenje ruke, jezika, nosa i nabijanje na kolac. Policajnu službu vršili su muselimi, koji izvršivahu ono, što kadije presude. Isto su tako bili policajni činovnici i suba še, koji su živjeli po selima. Ni muselimi ni subaše nijesu imali plaće, pa odatle su i oni primali mita, a kadikad znali upotrebiti i silu.

=

Kad Turci osvojiše hrvatske zemlje, a naročito Bosnu i Hercegovinu, gdje većina plemstva primi islam, stadoše se žitelji dijeliti u dva razreda : u pravovjernike (muslimane) i u nevjernike (raja stado). Kako Turci ne čine razlike po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već jedino po vjeri, uze se stvarati u narodu našem nalično mišljenje, koje još i danas postoji, naročito medju slabije obrazovanim dijelovima, naime identi fikovanje vjere i narodnosti. Ma da Hrvati muslimani nijesu ni znali turski, ipak se smatrahu Turcima, bijesno progoneći i mrzeći na svoju kršćansku braću. Kršćani (dža u ri, od arap.

sudi".

1 Odatle ona narodna: „Kadija te tuži, kadija

« ПретходнаНастави »