Слике страница
PDF

više kosti svoje na mohačkom polju, to i nije trebalo mnogo govorničke vještine Verböczyjeve, da je na sastanku ugovoreno, da se ima za 5. novembra sazvati i zborn i sabor u Stolni Biograd i ondje Ivan Zapoljski, najimućniji velikaš ugarski, izabrati kraljem. No budući da su Ivanu Zapoljskomu i njegovim drugovima dobro bile poznate težnje i pismeni ugovori kuće Habsburške, došli su poradi odstranjenja oprjeka s bečkim dvorom na misao, da se udovica Ludovika II., Marija Habsburška, preudade za Ivana Zapoljskoga, ali sestra Ferdinandova odlučno odbi ovu ponudu naglasivši izrijekom, da ne će da „izdade” svoga brata. Medjutim okrene Ivan Zapoljski s vojskom svojom na zapad, uzme Budim, Ostrogon i Višegrad (gdje se čuvala kruna sv. Stjepana s ostalim insignijama), te Stolni Biograd. Ovdje se početkom novembra sastao izborni sabor, koji je, pozivajući se na saborski zaključak od 28. septembra 1505., po kojemu bijaše svaki stranac isključen od prijestola ugarskohrvatskoga, jednoglasno dne 10. novembra izabrao Ivana Zapoljskoga ugarskim kraljem i sjutradan okrunio krunom sv. Stjepana. Pošto su oba nadbiskupa poginula na Mohaču, okruni ga Stjepan Po d m a n i czky, biskup njitranski, kao najstariji prelat. Izboru i krunisanju prisustvovala je gotovo čitava Ugarska (53 županije), a oduševljenje naročito nižega plemstva bijaše toliko, da je poljski poslanik biskup Krzycki izvijestio svoga gospodara kralja Žigmunda I., muža Barbare, sestre Ivana Zapoljskoga, ovako : „Ni bogovi ne bi mogli Magjare nagovoriti da sebi izaberu stranca za vladara. Sada su kao preporodjeni, te se uz najveće veselje vraćaju svojim kućama”.“ Potom javi kralj Ivan svim županijama svoj nastup uz dodatak, da će se svak onaj, koji bi se tome opro, smatrati veleizdajnikom i kazniti konfiskacijom imanja. Medjutim uze se i Ferdinand, koga je poglavito pomagala sestra mu udovica Marija, spremati, da ostvari svoje pravo na krunu sv. Stjepana. U prvi mah mislio je, da će ga ona zapasti naprosto na osnovu baštinskoga prava po ženi Ani, sestri Ludovika II. i na osnovu već spomenutih ugovora, dakle b e z i z b o ra, a kamo li borbe. No videći raspoloženje svoje malobrojne stranke, u kojoj bijahu palatin Stjepan Báthory, ban hrvatski Franjo Batthyány i prior vranski Ivan Tahi, odluči se i on na izborni sabor ; ovi velikaši naime bili su samo za to za kralja tudje krvi, jer su se nadali, da će se tako lakše obraniti od pogibli turske. Ponajprije bi odabran grad Komoran na Dunavu i dan 25. novembra, ali kad taj pade u ruke kralju Ivanu, sazovu kraljica udova Marija i palatin Stjepan Báthory sabor u Požun. Uza sve to, što je bečki dvor dijelio gotove novce, a još ih i više obećavao, na sabor, koji je otvoren 16. decembra, dodjoše tek neki velikaši i nekoliki zastupnici susjednih županija i gradova Šoprona i Požuna. Sjutradan u ponedjeljak 17. decembra bude Ferdinand jednoglasno izabran ugarskim kraljem, a izbor i krunisanje Ivana Zapoljskoga proglašeno nezakonitim, kao i pristalice njegove veleizdajnicima, kojima će imetak, za slučaj ako se neokane „vojvode“, biti zaplijenjen. I tako je Ugarska krajem godine 1526. do bila dva kralja : Ivana i Ferdi na nda. Nalično se razviše stvari u Hrvatskoj i Slavoniji. Tek što je Ferdinand primio siguran glas, da je kralj Ludovik II. poginuo na Mohaču, odmah se obrati još kasno noću od 8. na 9. septembra iz Innsbrucka javnom okružnicom na slavonske i hrvatske velikaše s molbom, da ga uzmu za svoga kralja, kako s obzirom na njegovo baštinsko pravo po ženi Ani, tako i s obzirom na već pomenute ugovore. Podjedno odredi (15. septembra) za Slavoniju kao kraljevske komisare svoje savjetnike Žigmunda Dietrichsteina i Ivana Auersperga, a za Hrvatsku kapetane Nikolu Jurišića i Ivana Pichlera oskrbivši ih posebnim vjerodajnim pismima na pojedine uplivnije velikaše i dostojanstvenike ; s ovim komisarima imali su se Hrvati posavjetovati glede zemaljske obrane i inih posala. Da li su Dietrichsteini Auersperg došli u Slavoniju ili nijesu, nije nam poznato, no vjerojatnije je, da nijesu. Medjutim sazvaše Nikola Jurišić i Ivan Pichler hrvatski sabor početkom oktobra u (na žalost) nama nepoznato mjesto ; komisari zatražiše od hrvatskih stališa, da i zra v n o prime Ferdinanda svojim kraljem na osnovu baštinskoga prava i onih ugovora, no oni toga ne htjedoše učiniti, već se odlučiše, da će ponajprije otpremiti poslanstvo Ferdinandu, da se sporazume glede uvjeta ; za poslanike svoje izabere hrvatski sabor Ivana Perušića i Gašpara Križanića. Oko polovice novembra bili su oni u Požunu kod kraljice Marije, a onda se zapute pred Ferdinanda u Beč. Kako nijesu imali podrobnijih uputa i punomoći, ne mogoše se sporazumjeti s Ferdinandom, pa stoga bi ugovoreno, da se ima hrvatski sabor ponovno sastati da privede pregovore kraju. Prije povratka u Hrvatsku pohodiše na molbu Ferdinandovu oba poslanika i požunski izborni sabor (16. i 17. dec.), ali ne ka o i z b o r n i ci, nego poput istodobno ondje nazočne dvadesetorice čeških velikaša, kao gosti.

* Još otac njegov palatin Stjepan Za poljski posjedovao je god. 1494. u svemu 12.308 „porta“ (= sesija), a herceg Ivan i š Korvin, toliko obdareni sin kralja Matijaša Korvina, tek 5.937.

* U Ugarskoj bijaše takovo neraspoloženje prema Ferdinandu, da su svi, narod i plemstvo, govorili, da v o le b i ti pod Turčin o m, nego li pod Nijem cem. (Sanudo ap. Starine XV., 181. Ovo se mjesto ne tiče Slavonije, nego Ugarske).

* Tako su medju ostalima imali primiti ban Batthyány, 6000 dukata, i to 1000 odmah, 2000 poslije 14 dana, a 3000 iza mjesec dana, a prior vranski Tahy 1800 dukata, polovicu odmah, a ostatak za mjesec dana. (Gl. o tom Sm o lika : Ferdinand I. Bemühungen um die Krone von Ungarn. Wien 1878. pg. 64–65. u: Archiv f. бsterr. Gesch. vol. 57., po spisima iz car. tajnoga arkiva.) U Češkoj bješe još gore (gl. Rezek: Gesch. Ferd. Prag 1878, 107).

* Moderni magj. historici silom hoće, da su tada oba naša poslanika za s t u p a la kod izbora Hrvatsku, pa da su tako cetinski sabor i izbor tobože samo po tvrda požunskoga. No to nipošto ne stoji, kako jasno izlazi iz sačuvanih nam isprava i onoga, što slijedi.

Ponovni hrvatski sabor imao se sastati 21. decembra na Cetinu gradu blizu Slunja, ali poradi rdjava vremena i loših cesta sabraše se stališi hrvatski tek koncem decembra. Nazočni bijahu medju ostalima : Andrija Tuška n i ć naslovni biskup kninski i opat topuski, Ivan Karlo vi ć od plemena Gusić knez krbavski, grof Nikola Zrinski (otac sigetskoga junaka), braća Krsto i Vuk knezovi Franka p a n i Slunjski i Cetinski, grof Stjepan Blagajski i mnogi drugi. S Ferdinandove pak strane stigli su na sabor kao komisari kapetani Nikola Juriš i ć, Ivan Pichler, i Ivan Kazi a n e r (Kocijan), te bečki prepošt Pa v a o O b e r s t e i n.

U ponedeljak dne 31. decembra započeše rasprave u cetinskom franjevačkom samostanu. Ponajprije se predstaviše Ferdinandovi komisari razloživši svoju misiju i pravo svoga gospodara, a onda zatražiše od sabranih stališa, da Ferdinanda prizna d u svojim kraljem, a ženu mu Anu svojom kraljicom. Pozivali su se kod toga na poznate nam ugovore, a onda i na ugarski izborni sabor od 16. decembra, napokon i na pomoć, koju im je Ferdinand već dulje vremena davao. Kad se komisari odstraniše, uzmu sabrani Hrvati ispitivati njihove razloge, te se s tim poslom zabaviše kroz čitav dan ; kasno u veče poslaše komisarima deputaciju, koja im je javila, da su se nazočni stališi hrvatski nakon točnoga i savjesnoga ispitivanja uvjerili, da Ferdinand odista ima pravo na prijesto hrvatski i krunu sv. Stjepana (koja se još od vremena Bele III. (IV) uzimala kao zajednička). Sjutradan u utorak

« ПретходнаНастави »