Слике страница
PDF
ePub

grof to“ odbije i zadovolji se naslovom uga rskoga kneza (1682. u septembru). Leopold se takodjer stao spremati na rat, ali od osudne važnosti bijaše to, što je nastojanjem pape Inocenta XI. sklopljen savez s poljskim kraljem Ivanom Sobjeskim (31. marta 1683.): Poljska se obvezala podići na noge u predstojećem turskom ratu 40.000 momaka.

Medjutim se skupljala početkom god. 1683. turska vojska kod Drenopolja, od kuda ona krene na sjever sa sultanom i velikim vezirom upravo isti dan, kad je sklopljen savez s Poljskom. To je bila nesumnjivo najveća turska vojska, što je ikad kretala u rat; bilo je sveukupno na okupu oko 250.000 ljudi i trista topova. Što nije uspjelo slavnomu Sulejmanu i drugim sultanima, nadao se sada za cijelo postići veliki vezir Kara Mustafa sa svojim gospodarom, a to bijaše osvojenje Beč a i cijele Njemačke. Dne 1. maja predade u Beogradu Mehmed IV. velikomu veziru zelenu prorokovu zastavu, ter ga imenova vrhovnim vojskovodjom (seraskerom). Sultan ostade u Beogradu, da dočeka radosne glase, dok je Kara Mustafa pošao s vojskom preko Osijeka (7. juna), Stolnog Biograda (23. juna) i Gjura (1. jula) ravno na Beč, kuda stiže 14. jula. Još u oči rata pozove Tököly Hrvate na svoju stranu, a tako učini i veliki vezir Kara Mustafa, 'no oni odlučno od biše obojicu. „Cestitamo sebi, što imamo toli pouzdane, te prisegi i prirodnoj obvezi tako odane podanike piše Leopold hrvatskomu saboru 26. jula, s vaše stalnosti i ustrajnosti, o kojoj treba da ostane

a vama

spomen kroz sve vijekove po cijelom kršćanstvu.“ Magjari se pak gotovo svi pridruže Tökölyju i Turčinu, tako da se oko palatina našlo jedva nekih 2000 ljudi.

Još prije, nego li je veliki vezir opkolio Beč, pobježe 8. jula iz grada Leopold sa svojim dvorom i velikim dijelom gradjana preko Linca u Passau. Obranu grada preuze s nešto (12—13.000) momaka grof Rüdiger Star hemberg, dok je s ostalom carskom vojskom (oko 40.000 momaka) zapovijedao carev šurjak herceg Karlo Lotarinški. Prve turske čete pojave se u blizini Beča 12. jula, no podsada sama započe 17. jula, te je potrajala sve do 11. septembra, dakle punih osam tjedana. Za to vrijeme poduzeše Turci osamnaest neuspjelih juriša, ali uza sve to, kad je broj branitelja spao na polovicu, a stalo ponestajati hrane i municije, zaprijeti Beču krajna pogibao. U toj nevolji spase grad poljski kralj Ivan Sobjeski, stigavši još za vremena u pomoć sa 20.000 momaka i združivši se sa hercegom Lotarinškim. Dne 12. septembra došlo je pod gradom do odlučne bitke, u kojoj bi ametom potučena ogromna vojska velikog vezira Kara-Mustafe, a s njome i s va moć i snaga osmanlijskoga carstva za. u vijek. Turci ostaviše Beč u divljem bijegu zaboravivši ratnu blagajnu s jedno desetak milijuna gotova novca, onda sve topove, te svu silu inog oružja i zastava. Beč bi spa šen, a s njime i za pad na kršćanska civilizacija u srednjem Podunavlju.Kara Mustafa uteče u Beograd, gdje ga sultan dade (26. decembra) udaviti.

Poraz turski pod Bečom ne znači samo oslobodjenje podsjednutoga grada, nego bijaše znakom za oslobodjenje ugarskih i hrvatskih zemalja, dapače dogadjajem, kojim se zanimala čitava Evropa. U prvi mah bijaše plašljivi dvor za mir, možda i opet pod uvjetima od god. 1664., ali nakon ponovnoga poraza uzmaklih, Turaka kod Párkánya (18. sept.) i osvojenja Ostrogona (26. oktobra) nije više nitko na nj pomišljao, naročito pak kad je Leopold nastojanjem pape Inocenta XI. sklopio dne 5. marta 1684. u Lincu „Svetu ligu" s Poljskom i Venecijom na zator Turske, a 15. augusta iste godine 20-godišnje primirje s Ludovikom XIV. Sada planu četrnaestgodišnji rat (1684.-1699.) duž čitave evropske turske granice : Poljaci upadoše u Moldavsku i Vlašku, Venecija u Bosnu, Hercegovinu i Peloponez, a carske i banske vojske u Ugarsku, Slavoniju, Hrvatsku, Bosnu, Srijem, Srbiju i Bugarsku, šta više, dva se puta pomišljalo od strane saveznika morskim putom doprijeti do Carigrada i udariti na nj (1692. i 1696.). Dakako od ovog ogromnog bojišta nas zanima u glavnom samo djelovanje carske i hrvatske vojske, pak djelovanje republike mletačke, u koliko se zgadjalo na našem zemljištu i krvlju našega naroda.

Prvo i prvo bijaše vrhovnomu carskomu vojvodi Karlu Lotarinškomu, da se dade na podsjedanje Budima. Borba započe u junu 1686., a dovrši pobjedom kršćanskom 2. septembra ; nakon 145godišnjega robovanja Budim bijaše opet slobodan, što je gotovo čitava Evropa proslavila. Skoro

po tom padoše Pečuj i Segedin, a slijedeće godine 1687. dne 12. augusta potuku ametom vojskovodje herceg Karlo Lotarinški, bavarski knez izbornik Max Emanuel i herceg Ludovik Badenski velikoga vezira Sulejmana kod brda H a r š a nja izmedju Villánya i Mohača. Ovim pobjedama bješe turska sila u Ugarskoj iz temelja potresena, ali još ne uništena.

Medjutim započeli su i Hrvati u banovini sa svojim banom Nikolom Erdödyjem i varaždinskim generalom grofom Jakovom Leslieom s osvajanjem Slavonije. U julu 1684. zaputiše se hrvatske čete iz Gjurgjevca prema Virovitici, koju i osvojiše, nakon što su kod Slatine porazile veću tursku vojsku. Slijedeće godine 1685. vojevao je general Leslie u Slavoniji, zauzeo Donji Miholjac te spalio jedan dio glasovitog osiječkog mosta, a ban Nikola Erdödy pako na Uni, gdje je zauzeo Dubicu, dok je u isto vrijeme karlovački general Herberstein uspješno provalio u Liku do Gospića i Bilaja. Sve ove redovite čete izdašno su pomagali hajduci i ustaše, naročito u Slavoniji fra Luka I briš imović Požežanin, a u Lici pop Marko Mesić Brinjanin. No vojevanje ovo natkrili srećna godina 1687. ; sada osvojiše naši Kostajnicu, Novi na Uni, Zrin, Vočin, Osijek, Valpovo, Požegu, Orahovicu, Djakovo i Vukovar. U Hrvatskoj je vodio vojsku ban Nikola Erdödy, a u Slavoniji general grof Dünewald. Sjajne pobjede svoje i jaki dojam oslobodjenja Ugarske i Hrvatske upotrijebi bečki dvor brže bolje na svoju korist. Na državnom saboru sazvanom za 18. oktobra 1687. u Požun, zaključe

nakon nekog oklijevanja stališi ugarski i hrvatski jednoglasno na kraljevu želju, da će u buduće bez izbora priznati svojim kraljem muške potomke Leopoldove, a za slučaj, da njegova loza izumre, muške potomke španjolskoga kralja Karla II. Habsburgovca. Za slučaj, da i ova linija izumre u muškoj lozi, onda mogu Magjari i Hrvati sebi slobodno birati novog a kralj a.1 Podjedno bi na tom saboru dokinut onaj članak „Zlatne bule“ kralja Andrije II. (od 1222.), koji je dozvoljavao plemstvu podizati bune na neustavnu vladu kraljevu. Stališi potom okrune bez izbora još na ovom saboru dne 9. decembra starijega Leopoldova sina Josipa ugarsko-hrvatskim kraljem.

Medjutim svrgnu Turci sultana Mehmeda IV. i učine vladarom brata mu Sulejman a III. (1687.—1691.) To ipak ne spriječi carske vojske, da ne osvoji naredne godine 1688. Ilok (12. jula) Brod na Savi, Brčko, Sabac, te dne 6. septembra pod knezom izbornikom Maxom Emanuelom prevažni Beograd. Nakon stotinu i šezdeset i sedam godina opet je taj „ključ Ugarske“ dospio (makar i privremeno) u vlast ugar.-hrv. kralja. Dašto, padom Beograda otvoriše se vrata carskoj vojsci i politici na Balkanski poluotok, ali podjedno bi tek njegovim padom zajamčeno oslobodjenje Slavonije, jer je palo glavno stjecište velikih turskih četa. I zbilja, sada se u Beču zamislilo provaliti

1 U taj par bili su muški Habsburgovci Leopold i oba mu sina Josip i Karlo, te španjolski kralj Karlo II. bez djece ; s njime izumre 1700. španj.-habsburžka loza.

« ПретходнаНастави »