Слике страница
PDF

ljena na regimente i to : ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), križevačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim rukama ; kao što su se županije dijelile na okružja, kotare i općine, tako su i regimente imale svoje bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici (pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud, onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je njemački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile njemačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regimenta iz svoje blagajne, te je bila financijalno samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki „graničar“ (kako su se oni zvali) poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na carski trošak. Vojnička Kraj i na bila je s t a Tine vojske, uzdržava na m a l i m troškom. - - - - - - Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene slavonske županije od Arpadovih vremena sastavni dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga treba vratiti njima. Kad su se na državnom saboru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali re

_ _ _ _ _ _ - , 139 / , + e_4 dovi ugarski i hrvatski, predloži ujedared pod- ___ _ _ župan virovitički Antun Špišić Japranski, ne bi li, _ se tako ulaskao nazočnom palatinu Ludoviku - “ “ “ “ “ grofu Batthyányiju i drugoj velikoj magjarskoj gospodi, da bi u napredak tri novouredjene slavonske županije šiljale svaka po jednoga poslanika na sabor ugarski, kao što to čine čisto ugarske županije ; predlog podkrijepi time, što su i onako pomenute županije uredjene na ugarsku, te prinose toliko nameta, kao ove, pa stoga će bolje biti, da dodju pod palatina ; – to jest jasnijim riječima, podžupan Špišić predložio je neka se Slavonija od c i j e p i od Hrvatske i s j e d i n i s Ugarskom. Sabrani ugarski i velikaši odmah prihvate predlog, pa kako su bili prvi doglavnici Marije Terezije, izrade i kod nje potrebnu privolu. Badava se opirahu poslanici hrvatski dokazujući, da je Slavonija od uvijek pripadala banu i Hrvatskoj ; teškom mukom ipak izradiše, da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri slavonske županije ostadoše bar pod banskom sudbenosti, no administrativno ipak bi Slavonija , pridijeljena Ugarskoj. Razne ove promjene u narodnom životu, a

naročito velika oskudica i nevolja, onda velike daće i porezi, prouzročiše kroz više godina razne bune i ne mire po cijeloj zemlji; tako se u Vojničkoj Krajini oko Brinja i u Lici, onda oko Križevaca i u Slavoniji stadoše skupljati razdražene i izdvojne seljačke čete navaljujući na plemićke posjede. Samo jakom vojničkom silom uspjelo je buntovni narod primiriti.

U to započe Marija Terezija se d m o godišnj i rat (1756.–1763.), u kojem su i opet učestvovale Vojnička Krajina i banska vojska. Istom svršetkom toga rata povrati se mir, a pragmatička sankcija bijaše potpuno osigurana. Unatoč brojnih dušmana svojih održa se Marija Terezija ipak slavno na prijestolu svojih predhodnika. Kod toga steče narod hrvatski i srpski zamjernih zasluga, koje mu je kraljica otvoreno i javno priznala.

VII.

Centralizacija i germanizacija.
(1763–1790)

Otkad nastupiše mirne godine, Marija Terezija uze sve to većma zanimati se nut a r n j i m p o slov i m a svoje države. Već su predšasnici njezini, počevši od Ferdinanda I. (kako vidjesmo) pomišljali na to, kako bi iz austrijskih, čeških, ugarskih i hrvatskih zemalja učinili j e d n u jedinstven u državu, u čemu su samo djelomično uspjeli, jer i ako je onaj stari pojam potpune nezavisnosti već davno izblijedio, ustav hrvatski i ugarski još je opstojao, makar i okrnjen i slabo uvažen. Istom od vremena Marije Terezije stalo se o tome sustavno i odlučno raditi. Izjednačenje čeških zemalja s austrijskima brzo je i lako provela s uspjehom, dok je ugarski i hrvatski ustav pomalo i oprezno slabila.

Godine 1764. sazove ona sabor u Požun, da vijeća o državnim dugovima nastalim tečajem

sedmogodišnjega rata. Tom prilikom izašla je neka anonimna knjižica,“ koja je žestoko napadala hrvatski i ugarski ustav zahtijevajući, da se plemstvo dobre volje podvrgne plaćanju poreza, da se uredi stalna vojska i tvrdeći, da vladar može bez p r i vole sa bora izdavati za kone. Radi te knjižice nasta velika uzbudjenost, jer se općenito držalo, da kazuje ono, što dvor hoće, pa tako se desi, da su ugarski i hrvatski stališi na tom saboru u skra ti li Mariji Tereziji povišenje poreza u zatraženoj svoti, već joj dozvoliše samo jednu trećinu. Ozlovoljena tim, kraljica više ne sazivaše sabora, već dojavljivaše pojedinim županijama ugarskim i hrvatskim preko pa te na ta (naredaba) volju svoju, onako, kako je to činila u austrijskim i češkim zemljama. Znajući, da u svim političkim poslovima odlučuje visoko plemstvo, kraljica uze nastojati, da ga predobi za sebe. U tu svrhu dade sinu svomu pored ostalih još i grofa Karla Batthyányi, bana hrvatskoga (1742.–1756), za odgojitelja, utemelji red sv. Stjepa na (1764.), kojim odlikova neke ugarske i hrvatske velikaše, osnova u Beču „Theresianum“ kao odgojilište za mlade plemiće, dapače ona uredi ugarsku tjelesnu stražu, sastavljenu isključivo od mladih ugarskih i hrvatskih plemića. Roditelje pak njihove pozivala je na dvor, gdje ih uze opsipavati častima i naslovima. To je početa k g e r m a n i za cije hr

1. Pisac joj je Fr. Ad. Ko 116 r. U Hrvatskoj se u prvi mah sumnjalo, da ju je napisao u službi dvora stojeći kanonik K r č e l i ć. ..

vatskoga plemstva i otud je n j a nj ihova narodnim i n t e r e si ma. Da predobije i crkvene dostojanstvenike, uze sebi dozvolom pape Klementa XIII. naslov „a po što li s k i kralj“ (1758.), što ju je ovlastilo i m e n o v a t i najviše crkvene dostojanstvenike, dapače i kanonike; imenovani nadbiskup ili biskup odmah je primao prihode svojih imanja, a crkvene funkcije preuze tekar nakon papinske potvrde. Od god. 1765. postade kraljičinim suvladarom sin joj car Josip II. (1765—1790), muž osobito zabrinut za veličinu i napredak buduće svoje baštine, no odgojen u aristokratskim slobodoumnim idejama prosvjete svoga vijeka. Mati kraljica predade mu u upravu vojničke i financijalne poslove, dok se donekle oklonila njegovih predloga o reformama u ustavu i crkvenim poslovima. Sada budu izgradjene tvrdjave Gradiška, Osijek i Petrovaradin (1766). Doskora se zgodi vrlo važna promjena u Hrvatskoj. Tobože radi „utjehe" naroda hrvatskoga i radi „vrhunca sreće“ uredi kraljica protiv volje Hrvata dne 7. jula 1767. kraljevsko vije će (consilium regium) za poslove političko-ekonomske i vojničke sa sijelom u Varaždinu (kasnije u Zagrebu), onako, kako je i za Ugarsku postojalo od 1723., nalično na m j e s n i č k o vijeće (consilium locumtenentiale), a zapravo radi centralizacije i mimoilaženja sabora. Ovo su vijeće, sastavljali ban i petorica savjetnika : jedan crkveni dostojanstvenik, jedan velikaš i tri plemića. Ovo vijeće, koje je izravno izdavalo naloge i zapovijedi (primajući ih

« ПретходнаНастави »