Слике страница
PDF
ePub

ljena na regimente i to: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), križevačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim rukama ; kao što su se županije dijelile na okružja, kotare i općine, tako su i regimente imale svoje bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici (pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud, onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je njemački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile njemačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regimenta iz svoje blagajne, te je bila financijalno samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki „graničar" (kako su se oni zvali) poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na carski trošak. Vojnička Krajina bila je u glavnom jedna velika kas ar n a talne vojske, u z dr ž a v a na malim troškom.

Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene slavonske županije od Arpadovih vremena sastavni dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga treba vratiti njima. Kad su se na državnom saboru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali re

[blocks in formation]
[ocr errors]

dovi ugarski i hrvatski, predloži ujedared pod- & of župan virovitički Antun Špišić Japranski, ne bi li se tako ulaskao nazočnom pa atinu Ludoviku grofu Batthyányiju i drugoj velikoj magjarskoj gospodi, da bi u napredak tri novouredjene slavonske županije šiljale svaka po jednoga poslanika na sabor ugarski, kao što to čine čisto ugarske županije; predlog podkrijepi time, što su i onako pomenute županije uredjene na ugarsku, te prinose toliko nameta, kao ove, pa stoga će bolje biti, da dodju pod palatina; - to jest jasnijim riječima, podž u pa n Špišić predložio je neka se Slavonija odcijepi od Hrvatske i sjedini S Ugarsko m. Sabrani ugarski velikaši odmah prihvate predlog, pa kako su bili prvi doglavnici Marije Terezije, izrade i kod nje potrebnu privolu. Badava se opirahu poslanici hrvatski dokazujući

, da je Slavonija od uvijek pripadala banu i Hrvatskoj ; teškom mukom ipak izradiše, da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri slavonske županije ostadoše bar pod banskom sudbenosti, no administrativno ipak bi Slavonija pridijeljena Ugarskoj.

Razne ove promjene u narodnom životu, a naročito velika oskudica i nevolja, onda velike daće i porezi, prouzročiše kroz više godina razne bune i nemire po cijeloj zemlji ; tako se u Vojničkoj Krajini oko Brinja i u Lici, onda oko Kri. ževaca i u Slavoniji stadoše skupljati razdražene i zdvojne seljačke čete navaljujući na plemićke posjede. Samo jakom vojničkom silom uspjelo je buntovni narod primiriti.

[ocr errors]

U to započe Marija Terezija sedmogodi šnji rat (1756.-1763.), u kojem su i opet učestvovale Vojnička Krajina i banska vojska. Istom svršetkom toga rata povrati se mir, a pragmatička sankcija bijaše potpuno osigurana. Unatoč brojnih dušmana svojih održa se Marija Terezija ipak slavno na prijestolu svojih predhodnika. Kod toga steče narod hrvatski i srpski zamjernih zasluga, koje mu je kraljica otvoreno i javno priznala.

VII.

Centralizacija i germanizacija.

(1763.1790.) Otkad nastupiše mirne godine, Marija Terezija uze sve to većma zanimati se nutarnjim poslovima svoje države. Već su predšasnici njezini, počevši od Ferdinanda I. (kako vidjesmo) pomišljali na to, kako bi iz austrijskih, čeških, ugarskih i hrvatskih zemalja učinili jednu je. dinstvenu dr ž a vu, u čemu su samo djelomično uspjeli, jer i ako je onaj stari pojam potpune nezavisnosti već davno izblijedio, ustav hrvatski i ugarski još je opstojao, makar i okrnjen i slabo uvažen. Istom od vremena Marije Terezije stalo se o tome sustavno i odlučno raditi. Izjednačenje čeških zemalja s austrijskima brzo je i lako provela s uspjehom, dok je ugarski i hrvatski ustav pomalo i oprezno slabila.

Godine 1764. sazove ona sabor u Požun, da vijeća o državnim dugovima nastalim tečajem

sedmogodišnjega rata. Tom prilikom izašla je neka anonimna knjižica, koja je žestoko napadala hrvatski i ugarski ustav zahtijevajući, da se plemstvo dobre volje podvrgne plaćanju poreza, da se uredi stalna vojska i tvrdeći, da vlad ar može bez privole sa bora izdavati za kone. Řadi te knjižice nasta velika uzbudjenost, jer se općenito držalo, da kazuje ono, što dvor hoće, pa tako se desi, da su ugarski i hrvatski stališi na tom saboru u skratili Mariji Tereziji povišenje poreza u zatraženoj svoti, već joj dozvoliše samo jednu trećinu. Ozlovoljena tim, kraljica više ne sa zivaše sabora, već dojavljivaše pojedinim županijama ugarskim i hrvatskim preko patenata (naredaba) volju svoju, onako, kako je to činila u austrijskim i češkim zemljama.

Znajući, da u svim političkim poslovima odlučuje visoko plemstvo, kraljica uze nastojati, da ga predobi za sebe. U tu svrhu dade sinu svomu pored ostalih još i grofa Karla Batthyányi, bana hrvatskoga (1742.-1756.), za odgojitelja, utemelji red 8 V. Stjepana (1764.), kojim odlikova neke ugarske i hrvatske velikaše, osnova u Beču „Theresianum“ kao odgojilište za mlade plemiće, dapače ona uredi ugarsku tjelesnu stražu, sastavljenu isključivo od mladih ugarskih i hrvatskih plemića. Roditelje pak njihove pozivala je na dvor, gdje ih uze opsipavati častima i naslovima. To je početak ger ma ni za cije

1 Pisac joj je Fr. Ad. Kollár. U Hrvatskoj se u prvi mah sumnjalo, da ju je napisao u službi dvora stojeći kanonik Krčelić.

hr

vatskoga plemstva i otudjenja njihova narodnim interesima. Da predobije i crkvene dostojanstvenike, uze sebi dozvolom pape Klementa XIII. naslov ,a poštolski kralj" (1758.), što ju je ovlastilo imenovati najviše crkvene dostojanstvenike, dapače i kanonike; imenovani nadbiskup ili biskup odmah primao prihode svojih imanja, a crkvene funkcije preuze tekar nakon papinske potvrde.

Od god. 1765. postade kraljičinim suvladarom sin joj car Josip II. (1765.—1790.), muž osobito zabrinut za veličinu i napredak buduće svoje baštine, no odgojen u aristokratskim slobodoumnim idejama prosvjete svoga vijeka. Mati kraljica predade mu u upravu vojničke i financijalne poslove, dok se donekle oklonila njegovih predloga O reformama u ustavu i crkvenim poslovima. Sada budu izgradjene tvrdjave Gradiška, Osijek i Petrovaradin (1766.).

Doskora se zgodi vrlo važna promjena u Hrvatskoj. Tobože radi „utjehe“ naroda hrvatskoga i radi „vrhunca sreće“ uredi kraljica protiv volje Hrvata dne 7. jula 1767. kraljevsko vijeće (consilium regium) za poslove političko-ekonomske i vojničke sa sijelom u Varaždinu (kasnije u Zagrebu), onako, kako je i za Ugarsku postojalo od 1723., nalično na mjesničko vijeće (consilium locumtenentiale), a zapravo radi centralizacije i mimoilaženja sabora. Ovo su vijeće, sastavljali ban i petorica savjetnika : jedan crkveni dostojanstvenik, jedan velikaš i tri plemića. Ovo vijeće, koje je izravno izdavalo naloge i zapovijedi (primajući ih

« ПретходнаНастави »