Слике страница
PDF
ePub

okružje. Banska čast ostade samo po imenu, jer Franjo Balassa de Gyarmath bijaše zapravo carev povjerenik vladajući nasilno bez sabora. Ove naredbe izazvaše toliku ogorčenost u zemlji, da su s negodovanjem primljene i onakove naredbe, koje su odista bile njoj na korist, kao dokinuće kmetstva (22. augusta 1785.), po kojoj je svak mogao slobodno seliti s jedne zemlje na drugu, te sa svojim vlasništvom slobodno raspolagati, onda dokinuće cehova, gradnja cesta i uredjenje odnošaja izmedju gospodara i podanika (urbar), koji je kod nas već Marija Terezija provela.

Vladanje cara Josipa II. označuje uopće vrhunac centralizacije i germanizacije bečkoga dvora.1

Ipak je najveći dio ovih reforma ostao bezuspješan i to poradi nesrećne spoljašnje politike careve. Pored holandeških i pruskih zapletaja najkobniji je svakako turski rat, u koji se Josip II. upustio kao saveznik ruske carice Katarine II., koja naumi Turke potjerati iz Evrope. Tom prilikom imale su Josipa zapasti Srbija, Bosna i Hercegovina. Uza sve to, što je car sabrao veliku vojsku (245.000 pješaka, 36.000 konjanika i 900 topova) i što su mu se pridružile ustaše po Srbiji, Bosni, Hercegovini, dapače i Crna Gora, a carski general Laudon zauzeo Beograd (8. oktobra 1789.), vojna nije uspjela. Kad je naime trebalo namaknuti novaka i živeža za dalji rat, Josip napusti uredjenje okružja, te sazove stare ugarske i hrvatske županije u skupštine.

1 Ali je u formi svojoj bilo blaže negoli njemačka vojnička prevlast za Leopolda I.

Na tim se skupštinama stalo bučno zahtijevati saziv sabora, dapače carski činovnici budu otjerani, a njemački jezik dokinut. Z e mlja je stajala na pragu potpune bune. Kad to vidje car, koga je slomila teška bolest, izdade najprije dne 18. decembra 1789. naredbu, kojom obeća saziv sabora, a deset dana kasnije (28. decembra) vrati posebnom naredbom Ugrima i Hrvatima ustav, kakav je bio u onaj čas, kad je nastupio prijesto; izuzeti budu od toga jedino patent o toleranciji i dokinuće kmetstva. Osim toga car još obeća, da će diljem godine 1791. sazvati sabor, ter se okruniti i izdati krunidbenu zavjernicu. Da se vidi ozbiljnost njegove nakane, dade odmah otpremiti krunu sv. Stjepana u Ugarsku, gdje je velikim veseljem i slavljem dočekaše. I u Hrvatskoj bijaše opće veselje zbog vraćena ustava, koje još poveća potajni bijeg,,bana" Balasse iz Zagreba, da spase glavu. Medjutim dan prije nego li je stigla kruna sv. Stjepana u Budim, umre car Josip II. (20. februara god. 1790.).

Naslijedio ga je brat Leopold II. (1790.—1792.), koji sklopi mir s Turskom u Svištovu (4. augusta 1791.) odrekavši se svega, što je Laudon osvojio. Medja, što je tom prilikom odredjena izmedju Hrvatske i Turske (odnosno Bosne), is ta je kao što i danas.

Još prije toga sazva novi vladar sabor u Budim, koji bi velikim sjajem otvoren dne 10. juna 1790. Odmah na prvoj sjednici uzeše Magjari raspravljati u magjarskom jeziku, te se živo zauzeše za stari svoj ustav. Leopold ih nije ni u čemu priječio, već

im zadovoljio krunidbenom zavjernicom željama, a onda se dne 15. novembra svečano okrunio u Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja. Ovim se činom opet izmiri vladar s Ugrima i Hrvatima. Sabor medjutim nastavi svoja vijećanja, te ih konačno složi u 75 zakonskih članaka. Glavni članci jesu ovi : novi kralj je obvezan, da se najdulje šest mjeseci poslije smrti svoga predšasnika dade kruniti izdavši prije krunidbenu zavjernicu; kruna sv. Stjepana čuvat će se odsele u Budimu; kralj treba da što više boravi u Ugarskoj; Ugarska (i Hrvatska) jesu slobodne i nezavisne zemlje, u kojima vrijede samo oni zakoni, koje kralj potvrdjuje u sporazumu sa saborom; sabor se ima najdulje svake treće godine sazivati; naredbe i patenti nemaju zakonite vrijednosti; bez dozvole sabora nema novaka ni novaca; magjarski se jezik uvodi u sve škole, a isto će se tako odsada u saboru i u županijskim skupštinama magjarski raspravljati ; iznimku čine Hrvatska i Hrvati, koji su sebi spasili latinski jezik energičnim zauzimanjem bana Ivana Erdödyja i biskupa zagrebačkoga Maksimilijana Vrhovca.

Pored sve nesuglasice glede magjarskoga jezika ipak se Hrvati na ovom saboru tijesno pridruže Magjarima u administrativno-političkom smislu. Iza apsolutističke vladavine Josipa II: naime, Hrvati uvidješe, da pored tolikih saborskih zaključaka i tolikih molbi i obećanja kraljeva nijesu ne samo mogli povratiti pod bansku vlast otkinute krajiške dijelove, nego da im i ovo, što su imali, nije sigurno. Stoga odluče, ne pouzdavajući se u svoju vlastitu

snagu, što tješnje pridružiti se Ugarskoj na zajedničku obranu. Prvi je tu misao izrekao najumniji i najuvaženiji muž onoga vremena, protonotar Nikola Škrlec, a usvojio ju je sabor hrvatski uz potporu javnoga mnijenja u Hrvatskoj.

U prvi kraj pomišljalo se na to, kako bi se uredila za Ugarsku i Hrvatsku jedna zajednička najviša oblast, koja bi se zvala,,senatus regni". Članove senata birali bi sabori, kojima bi bili i odgovorni; senatu bi presjedao palatin; dakako, Hrvatska bi dobila razmjeran broj senatora, a birao bi ih sabor hrvatski. Za vojničke poslove i za čitavu Krajinu imala bi se osnovati,,curia militaris" mjesto bečkoga i gradačkoga Hofkriegsratha; predsjednik te kurije imao bi biti član senata i bio bi odgovoran saboru. U toj vojničkoj kuriji imao bi i ban dobiti svoje mjesto kao njezin član.

Pored ovoga predloga Hrvati se odluče, ako ga Magjari ne prime na svom saboru, još za jedan drugi neka se Hrvatska stavi pod ugarsko namjesničko vijeće pridržavši sebi pravo kasnije uvesti svoje posebno namjesničko vijeće. Ovaj drugi predlog bi prihvaćen na budimskom saboru (čl. 58: 1790.), pa tako žrtvova hrvatsko plemstvo dragovoljno najvišu državnu oblast svoju, naime bana, podvrgavši ga ugarskoj vladi.1 Plemstvo hrvatsko ipak je bilo sebi svijesno, što čini, pa stoga stavi tomu zaključku ovaj dodatak kao

1 Time Hrvati potvrdiše odluku Marije Terezije o dokinuću kraljevskoga vijeća (1779.).

opravdanje, naime, da to ima samo tako dugo potrajati,,,dok se ne osvoje oni krajevi Hrvatske, koji su danas pod Venecijom (t. j. Dalmacija) i Turskom (t. j. Bosna do Vrbasa i Hercegovina do donje Neretve) i dok se tolik broj županija ne nadje na okupu, da Hrvati sami uzmognu uzdržavati jednu političku oblast". Osim toga zaključe Hrvati posebnim zaključkom, da će hrvatski porez u buduće votirati ne u Zagrebu, nego na zajedničkom saboru, ali odijeljeno od ugarskoga; samo za Slavoniju nije to vrijedilo, jer je njezin porez votiran skupa s drugim ugarskim županijama. Napokon priznaše Hrvati na ovom kobnom saboru još i načelo majoriteta u zajedničkim poslovim a.

1

Ovim zaključcima zadan je gotovo smrtni udarac hrvatskoj samostalnosti, a ravnopravnosti izmedju Ugarske i Hrvatske nestade; Hrvatska postade dio njezin u pravom smislu, ne u prenesenom, kako je to shvaćala pragmatička sankcija, ili kako reče jedan uman pravnik toga vremena : ,,Also da hört auf Croatien ein Staat zu sein“. Udarac taj bio je tim teži, što je ugarsko namjesničko vijeće bilo sebi prisvojilo svu vlast, tako da je sabor bio sasvim izlišan i bez vrijednosti. I odista, od tada se hrvatski sabor sastajao samo u oči ugarskoga na jedan dva dana, da izabere nuncije i da im dade instrukcije, a poslije zajedničkoga sabora opet bi se sastajao, da proglasi na zajedničkom saboru stvorene zakone. Razumije se, da je padom

vima".

1 Do god. 1706. nema traga,,zajedničkim poslo

3

« ПретходнаНастави »