Слике страница
PDF
ePub

na novu godinu 1. januara 1527. sastade se druga sjednica, u kojoj su se pretresivali uvjeti sabranih stališa. Do četiri sata poslije podne trajale su rasprave poglavito o tom, kakovu će pomoć Ferdinand davati Hrvatima. Napokon izjaviše poslanici, da se Ferdinand obvezuje uzdržavati na obranu Hrvatske 1000 konjanika i 200 pješaka, od kojih će biti 800 konjanika razdijeljeno medju nazočnu gospodu, i to tako, da im Ferdinand daje gotov nova c (tri dukata od konjanika mjesečno), a pojedini će plemići onda sami najmiti momčad ; osim toga još se Ferdinand obvezao, da će uzdržavati oveću vojsku u Kranjskoj na obranu Hrvatske, te potvrditi sva stara privilegija. Zadovoljivši se ovim uvjetima, iza beru hrvatski stališi već pod mrak sasvim slobodno i bez ičijega utjecaja Ferdinanda I. (1527.—1564.) „kralja češkoga i nadvojvodu austrijskoga“ hrvatskim kralje m.i Odmah po tom položiše prisegu vjernosti na ruke bečkom prepoštu Pavlu Obersteinu, dok se glasnici razletješe na sve strane, da jave radosnu vijest. Iz

Ferdinandum in uerum, legitimum, et naturalem nostrum et tocius huius regni Croatie regem et dominum, nec non . . . Anna m in veram .... tocius regni Croacie reginam felice omine elegimus....

...“ (Bečki tajni carski arkiv ap. Fraknó i Mon. Hung. comitialia, Bpst 1874. vol. I, 88.) Ma da je Ferdinand još 17. dec. izabran ugar. kraljem, ipak mu hrv. stališi ne daju toga naslova, očito zato, da što jače istaknu svoj slobodni izbor, nezavisan od ugarskoga, dok mu daju češki kraljevski naslov, dapače i hrvatski. (Ferd. dei gratia Bohemie et Croatie rex.) A konačno čemu u vjeti, kad bi bili prinudjeni samo potvrditi požunski izbor ?

1

dvorane pošli su onda u samostansku crkvu sv. Marije, gdje je odslužen „Te deu m“ uz zvonjavu zvona i gruvanje prangija.

Istodobno pošle su u Slavoniji stvari sasvim drugim putom.

Kazivali smo, da je biskup zagrebački Šimun Erdödy bio odredjen za predvoditelja onog poslanstva, koje je imalo da izrazi udovici Ludovika II. kraljici Mariji sućut kraljevine Slavonije. Kad je ta deputacija stigla polovicom oktobra u Požun, pošalje Ferdinand onamo dva svoja savjetnika, Grgura Kreutzera i Erazma Dornberga, ne bi li ih odlučno predobio za sebe. Uslijed toga podje biskup zagrebački u Beč, gdje je tražio u ime nagrade za svoj pristup u „austrijsku stranku“ nadbiskupiju ostrogonsku, što mu bude i obećano. Vrativši se u Zagreb, uze biskup Šimun nagovarati svoga prisnoga druga Krstu Frankapana, da se i on odluči za Ferdinanda, ра tako podje Krsto koncem oktobra u Požun, gdje je zatražio za sebe vrhovno zapovjedništvo nad sveukupnom ugarskom i hrvatskom vojskom i jamstvo za siguran posjed svojih obiteljskih imanja. Kad se Ferdinand nećkao želje njegove ispuniti, ostavi uvrijedjen Požun i ode u Stolni Biograd, gdje se stalno pridružio stranki Ivanovoj. Kralj Ivan imenova ga jedinim ba nom hrvatskodalmatinsko-slavonskim i glavnim zapovjednikom ukupne vojske podijelivši mu podjedno gradove Senj i Bihać.1 Š Krstom Frankapanom pridruži

1 Senj i Bihać (u to doba kraljevske gradove) trebalo je Krsci tek osvojiti iz ruku Ferdinandovaca. Do toga, dašto, nije nikad došlo.

se kralju Ivanu i biskup Šimun Erdödy, koji je od njega dobio uz zagrebačku još i unosnu jegarsku biskupiju,? pošto je Pavao Várday imenovan ostrogonskim nadbiskupom. Pristupom ove dvojice velika ša stranki Ivanovoj, bija še odlučeno držanje Slavonije. Da se instalira kao ban, sazove Krsto za 18. decembra sabor plemstva slavonskoga u Križevce, gdje bude zaključeno, da se ima početkom 1527. sastati sabor koji će birati kralja. I odista, u nedjelju, na Bogojavljenje, dne 6. januara sastaše se u dvoru biskupa zagrebačkoga u Dubravi nedaleko Čazme velikaši i plemići kraljevine Slavonije, medju njima biskup Simun Erdödy, brat mu

brat mu Petar, onda Ivan Bánffy od Virovitice, Mihajlo Keser ü i knez Krsto Frank a p a n, te jednoglasno izaberu kraljem hrvatskim Ivana Zapoljskoga (1527.-1540.) s pozivom na poznati nam zaključak rákoškoga sabora od god. 1505. ; no bojeći se gradjanskoga rata, zaključe podjedno, da ban Krsto Frankapan ima što uspješnije nastojati oko izmirenja obaju protukraljeva i njihovih stranaka.?

1 Jegar : Agria, Eger, Erlau u sjev. Ugar. (u heveškoj žup.).

2 Zapisnici ovoga sabora nijesu nam na žalost još uvijek poznati, samo jedno je ipak jasno i iz fragmentarnog izvještaja, da Slavonija nije bila dio Ugarske (kako hoće moderni magj. pisci), jer u tom slučaju ne bi nikako na pose birala kralja poslije Stolnobiogradskoga izbora, pa još tome kralja „Dalmacije i Hrvatske“! Konačno, kako da ugar. županije nose naslov kraljevine (regnum Sclavoniae)?

I tako se početkom 1527. i Hrvati razdijele u dva ta bor a.

U prvi kraj svakako su bolje stajale stvari po kralja Ivana, ne samo, što ga je veći dio Magjara i Hrvata smatrao svojim kraljem, 'nego i stoga, što ga priznaše vladarom papa, Francuska, Poljska i Venecija, dapače neki mu, kao Franjo I. kralj francuski, obećaše i pomoć protiv Ferdinanda ; kod toga bio mu je kod stranih dvorova poslanikom najprije senjski biskup Franjo J o ž efić, dobar prijatelj Krste Frankapana, a kasnije Šibenčanin Ī van Statilić (Statileo), erdeljski biskup, te Poljak Jerolim Laski. Na Turke i pomoć njihovu u taj čas kralj Ivan nije pomišljao, dapače on je odlučno zabacivao takovu pomisao nekih svojih doglavnika.

Napredovanje kralja Ivana prinuka Ferdinanda na odlučan korak. Znajući za nespremnost i nemarnost Ivanovu, provali iznenada s izvrsnom njemačkom i češkom vojskom u augustu 1527. u Ugarsku ; glavni gradovi Budim i Stolni Biograd budu lako i brzo osvojeni, dapače sam kralj Ivan kod Tokaja potučen, što ga prisili na uzmak najprije u Erdelj, a onda iza ponovnih poraza na bijeg u Poljsku. Istodobno uze ban Krsto Frankapan vojevati za svoga kralja u Slavoniji, ali onoga dana, kad je Ivan bio potučen kod Tokaja, pogibe on kod podsade grada Varaždina (27. sept.). Poraz tokajski i smrt Krstova znatno oslabiše zapoljsku stranku u Ugarskoj i Slavoniji, tako da se Fer

1 Odatle su i sva njegova biskupska imenovanja potvrdjena.

وو

dinand mogao nesmetano u nedjelju 3. novembra svečano okruniti krunom sv. Stjepana za" ugar. hrv. kralja, pošto je jedini onodobničuvar njezin, erdeljski vojvoda Petar Perényi, ostavivši kralja Ivana, prešao zajedno s krunom na njegovu stranu ; krunisanje obavio je i opet Stjepan Podmaniczky, biskup njitranski, koji je takodjer ostavio „narodnoga kralja“ izgovarajući se, da je bio prisiljen od oboružanih ljudi stupiti u njegovu stranku.

Ovim se gradjanskim ratom najbolje okoristiše Turci, a to s tim lakše, što od one na Cetinu prigodom izbora obećane pomoćne vojske Ferdinandove nije bilo ništa. Hrvati odmah uočiše pogibiju, pa stoga poruče Ferdinandu sa svoga ponovnoga sabora na Cetinu dne 27. aprila 1527., neka bi održao svoju riječ, jer im je on jedina nada. „Prije su nas pomagali (kažu oni) i papa i Mlečani, a i drugih smo prijatelja imali. Ali otkad vas izabrasmo za kralja, svi nas ostaviše“. No poruka ova ostade bezuspješna, pa tako Turci zauzeše koncem marta Obrovac na Zrmanji, u aprilu važnu Udbinu, a konačno početkom 1528. Jajce i Banjaluku, te provališe s jedne strane do Senja, a s druge do Klisa. Sada pa de Lika s Krba v om (bez primorja) u vlast tursku, čime bi sve z a izmedju sjeverne i južne Hrvatske prekinuta. Samo Klis na jugu, koji je branio Petar Kružić, kapetan senjski, Senj na sjeveru i Bihać na istoku održaše se kao glavne straže.

Uspjesi Ferdinandovi prisiliše kralja Ivana, da je stao sklapati veza sa svim dušmanima kuće Habsburške, a u prvom redu sa sultanom Sulej

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

2

« ПретходнаНастави »