Слике страница
PDF

je kraljevskom naredbom mimo sabora uvedeno na mjesničko vijeće, pa urbarski zakon Marije Terezije i preinaka u Vojnoj Krajini. Tome slabljenju saborske vlasti bijahu kadikad krivi i stališi sami. God. 1685. promijeniše oni način uprave državne time, što su zaključili, da za slučaj, ako se sabor ne bi mogao sastati, pošto se plemstvo nalazilo na bojištu, može ban, odnosno njegov zakoniti zamjenik biskup zagrebački, sa šestoricom svjetovnjaka i duhovnika odrediti ono, što drži potrebnim ; tu šestoricu imao je samo ban pravo imenovati. Tako nastaše banske konferencije, koje su imale tek upravnu vlast, a ne i zakonodavnu ; no već 1701. budu dokinute. Podloženjem Hrvatske ugarskomu namjesničkomuvijeću (1779.) i saborskim zaključcima 1790./1, bi nezavisnosti hrvatskoga sabora zadan upravo smrtni udarac. Za obavljanje poslova kod samoga kralja držali su Hrvati u Beču svoga stalnoga dvorskoga age n t a (agens aulicus), koji je imao nastojati oko uspješnoga rješavanja saborskih zaključaka, što ih je kralj imao potvrditi. Osim toga poslužio bi se sabor i svečanim, poslanstvom (legatio regni), koje bi izabrao iz svoje sredine, tako god. 1712. kad se nosila na potvrdu pragmatička sankcija. Važan član sabora bijaše „p r o to no tari u s regni“, koga je sabor birao, a ban potvrdjivao. Njegovo je zvanje bilo da čuva pečat kraljevstva i banov (otale „sigillorum conservator“) i ključeve arkiva, gdje su se spremala „privilegia regni“. Kad bi ban umro ili se zahvalio na časti, onda je protonotar imao javno njegov pečat pre

Iomiti, da se ne uzmognu krivotvoriti isprave. Pored toga bijaše protonotar na saboru bilježnik, te nijedan saborski zapisnik nije bio ovjerovljen bez njegova potpisa. Konačno bijaše protonotar i važna sudbena ličnost, jer je u odsutnosti banovoj p r e d s je da o bansko mu sudu, od kojega se moglo jedino još apelirati na kralja i dvorski sud. Uz njega ima i jedan od sabora birani „vicen o t a r i u s", rjedje dva. Kako je već bilo spomenuto, u srednjem vijeku (i to nekako od prve polovice XV. vijeka) samo je Slavonija slala poslanike svoje na ugarski sabor (nunci i ili o r a to res regni Sclavoniae), dok Hrvatska nikad. Kad se polovicom XVI. stoljeća združiše oba sabora u je dan, onda je dakako i taj sjedinjeni sabor redovito šiljao svoje nuncije na ugarski sabor („solemnes oratores“ zovu se god. 1577.). Koliko ih je bilo u starije doba, ne može se iz spisa vidjeti, što dokazuje, da je sabor hrvatski mogao poslati na ugarski sabor, koliko je htio poslanika, pošto su oni imali samo zastupati sabor hrvatski, koji ih je i plaćao. Kasnije polazila su redovito samo dva poslanika u ugarski sabor, gdje im bijaše odredjeno časno mjesto ne medju ugarskim zastupnicima, nego u p r o čelj u desno uz saborskoga predsjednika (personala) ; tako je bilo sve do god. 1848. Ovi su poslanici dobivali od hrvatskoga sabora točne u pute (instrukcije), kako da govore i šta da traže na obranu hrvatskih prava. Od god. 1625. polazio je i u ugarsku magnatsku kuću po jedan hrvatski zastupnik, dok su se biskupi hrvatski i ban već prije smatrali članovima njezinim.

Na ugarskom saboru i to u gornjoj ili donjoj kući, raspravljalo se ovako. Najprije izneseni su i pretresani točku po točku kraljevski prijedlozi ; ako je štogod bilo, što se ticalo Hrvatske, onda su naši nunciji to primili ili odbili. Poslije kraljevskih prijedloga iznijeli su ugarski stališi svoje prijedloge i gravamina, koje je kralj prihvatio ili nije. Konačno stavili su hrvatski poslanici u ime kraljevstva Hrvatskoga na usta svoga p r o tonot a ra, koji je pratio nuncije na sabor, svoje prijedloge i gravamina, a kralj ih je onda primio ili zabacio. Samo onaj zakon stvoren na zajedničkom saboru, na koji su pri- s t a li hrvatski po s l a n i ci, vrije dio Kasnije se ugarski sabor razdijelio na četiri cirkula, prema teritorijalnom razdijeljenju Ugarske : s ove i s one strane Dunava, s ove i s one strane Tise. Zastupnici ovih županija (isključivši zastupnike gradova i kaptola) sastajali bi se u pred-sjednice (kao danas saborski klub ovi), a što su tude zaključili, bilo je i u saboru prihvaćeno. Hrvati ni je su s p a da li ni u koji od o va č e t i r i c i r k u la. U županijskom uredjenju nastade u to doba znatna promjena, jer je bitno preuredjeno prema ugarskomu kalupu (1756). Na čelu svakoj županiji stajaše veliki župan (supremus comes) imenovan od kralja, a pripadaše po činu svome medju velikaše kraljevstva. Poslove županijske rukovodio je podžupan (kasnije redovito dva) s ostalim činovništvom, koje je bilo b i r a n o na tri godine u velikoj skupštini (restauracija), isključivo medju plemstvom dotične županije. Županija se dijelila na okružja, a ova na kotare, kojima bijahu na čelu v e l i ki su do i, odnosno mali sudci, u isti mah upravni i sudbeni činovnici. Od njihova se pravorijeka moglo uložiti riziv na županijski sud, a od ovoga na banski. su skupštine bile velike ili male ; u velikim obavljali su se osim izbora novoga činovništva još i najvažniji upravni i sudbeni poslovi na kratko vrijeme. Županije smatrale su se sve do god. 1848. najtvrdji m b edem o m narodne autono mi je i u stava, jer su se mogle sastajati po volji, dapače one su mogle uskratiti kralju pomoć, koju je od njih tražio, ako bi ona bila na štetu zemlje. Sve su županije bile izmedju sebe u živom dodiru, šiljući jedna drugoj po slan i c e i bodreći se na zajedničku obranu. Baš na tvrdokornosti županija slomio se sav rad Josipa II. Sudstvo bilo je u Hrvatskoj u to doba veoma primitivno uredjeno sve dotle, dok je vrhovnim sudcem bio sabor, odnosno protonotar, jer kako u XVII. vijeku često bana nije bilo u Hrvatskoj, a protonotar obično još obavljao i službu podžupana, moralo je sve zapinjati. U toj nevolji stališi hrvatski stali su zabranjivati protonotaru, da obavlja još koji drugi čin, a nadalje odrediše, da se banski sud i m a sa staja ti svake treće godine na dva deset dana. Sve je ovo bilo razlogom, da je kralj Karlo III. god. 1723. predložio na požunskom saboru, da se u Hrvatskoj uredi po se b ni banski su d sa sijelom u Zagrebu, koji će izvršivati jurisdikciju za čitav opseg kraljevstva. Hrvati pristadoše na to i odrediše sudbeni postupak kod toga suda, a članovi njegovi, da će biti izabrani na tri godine. Ali sada je nastala prepirka izmedju sabora hrvatskoga i kralja, tko da imenuje sudce, dok konačno sabor ne popusti, na što kralj 1725. imenova članove banske tabule, a predsjednikom joj postavi biskupa zagrebačkoga Gjur u Bra nj uga, da se za slučaj, kad bana nema u Zagrebu, može suditi. Po rezi i da će bili su sada dvostruki : dica ili c o n t r i b u ti o regi a, što se samo kralju davala u pomoć, pa je stoga plemstvo i ne plaća, jer je ono bilo dužno lično polaziti u rat ; drugo je di m n i ca (peculium fumare), izravni porez za podmirenje koji su plaćali seljaci i plemići jednoselci?“Račun o pobiranju poreza polagao se saboru, jer taj ga i jest kralju i banu dozvoljavao u odredjenoj visini. Neizravni porezi : carina, dohodak od gradova i razni ini prihodi, – sve je to bio dohodak kraljev, o kojem on nije trebao nikome polagati računa, niti je sabor znao, koliko iznosi. U vojnički m po slov i m a bio je sve do Marije Terezije najmjerodavniji faktor naš sabor, no od kad je provedena posvemašnja reorganizacija hrvatske vojske, umanjena je vlast sabora, odnosno b a n a, nad vojskom. Prvo je bilo, da od sada dalje ban ne mora više biti zapovjednik hrvatske vojske, niti da naša vojska mora isključivo kod kuće služiti. Nadalje morala je polagati

« ПретходнаНастави »