Слике страница
PDF

a isto tako nije mletačka vlada nikakih škola podizala, dapače ona je u tom smetala i istomu kleru, kad je htio toj narodnoj potrebi da pomogne. Kler bijaše vrlo brojan, a pripadao je dvjema nadbiskupijama : zadarskoj i spljetskoj, podijeljen medju deset biskupija, od kojih su neke bile vrlo malene, kao osorska, pod kojom su bile četiri župe sa ukupno 6000 duša. Pored svjetskoga klera ističu se još požrtvovni i u narodu osobito ugledni franjevci s brojnim manastirima, naročito na otočiću Visovcu u rijeci Krki, pa u Kninu i Sinju. S turskim vladanjem naselilo se u Dalmaciji i grčko-istočnih Srba, koji bjehu u to doba podvrgnuti dabro-bosanskomu mitropoliti u Sarajevu. Ali kad Mlečani proširiše vlast svoju, onda oni podlože i pripadnike grčko-istočne crkve onamošnjim katoličkim biskupima, koji su i njihove parohije službeno pregledavali, svećenike njihove redili i namještavali. U to doba pripadnici grčko-istočne crkve polaze katoličke crkve, a i katolički ih svećenici sahranjivahu. Tek polovicom XVIII. vijeka bi im dozvoljeno sagraditi po koju crkvu po svomu obredu. Pored svega ipak se održa nekako manastir Arangjelovac na Krki, središte Srba u sjevernoj Dalmaciji i episkopija u Kotoru u južnoj. Na teritoriju republike dubrovačke uopće nestade sasvim pripadnika crkve grčko-istočne. Tako je ostalo sve do pada mletačke republike ; tek za francuske vlade i baštinice njezine austrijanske, budu uredjeni crkveni odnosi pripadnika crkve grčko-istočne u Dalmaciji.

DODATAK.

Izvori i literatura historije hrvatske od najstarijih dana do godine 1868.“

A. Općenita djela.

Prvi je napisao sustavnu historiju hrvatsku zagrebački kanonik Juraj barun Rattkay od Velikoga Tabora (* 1612 f 1666) i to pod naslovom „Memori a regu m e t b a n o rum regn o r u m Da l m a ti a e, Croatia e e t S lavo ni ae, inchoata ab origine sua et usque ad praesentem annum 1652. deducta“, izišla u Beču iste godine 1652. To je djelo osnovano za čitavo starije doba na veoma nepouzdanim podacima, tekar za doba Rattkayevo ima i danas vrijednosti. Pored sve te nekritičnosti ipak je to važno, što je ono p r o že to čist o hrvatskim duhom.

Mnogo je bolje djelo, što ga je napisao Trogiranin Ivan Lucić (Lucius) (* 1609 i 1679) pod naslovom : „De regno Dalmatia e et Croatia e l i b r i s ex“, te štampom izdao u Amsterdamu god. 1666. Djelo Lucićevo ide od najstarijih dana do god. 1420., to jest do onoga vremena, kad je Hrvatska izgubila Dalmaciju. Lucić je pravo reći utemeljitelj (otac) hrvatske historiografije, što više, današnja nauka naša poglavito počiva na njegovim rezultatima (naročito što se tiče doba narodne dinastije), te mu nije bog zna kako daleko utekla. Razlog tome je to, što je Lucić sabrao u svojem djelu sve isprave, do kojih je mogao doći i sve stare pisce, dakle izvore prve ruke, te se isključivo njima služio. Tim nam je spasao mnogo spomenika od sigurne propasti. Djelo odiše više duhom mletačkim, nego li hrvatskim. Dalji historik naš jeste kanonik zagrebački B a 1 t a za r Adam Krčelić (* 1715 f. 1778) koji je štampao i izdao u Zagrebu 1770. djelo „De regni s Dalmati ae, Croatiae et Sclavo ni a e n o ti ti a e p r a e li mi na res“. Ovo djelo ide samo do god. 1564., naime do smrti kralja Ferdinanda I. Pisac nije tako kritičan kao Lucić, premda se i on služio gradjom iz arkiva zagrebačkih, ali je tim tendencijozniji, jer ide za tim da opravda centrali za cij u od strane bečkoga dvora, u čijoj je plaći i bio. Mnogo je važnije i temeljitije djelo, što ga je napisao Zagrebčanin bivši ježovita Josip Miko czi (* 1734. f 1800.) pod naslovom : „Otio rum Croatia e“ u Budimu 1806. Ono raspravlja isključivo doba narodne dinastije na osnovu svega tada poznatoga materijala, te spada medju najvrsnija djela starije hrvatske historiografije. U ilirsko doba napisao je u četiri sveske vrlo slabo djelo župnik Ivan Švear : „Ogledalo Iliriuma“ štampano u Zagrebu 1839 do 1842. Prve tri sveske obradjuju staru povijest do god. 1114, to jest smrti Kolomanove, i to tako, kao da su Iliri autohtoni, a južni Slaveni njihovi potomci. Četvrti svezak, koji ide do god. 1790, već je bolji. To je prva historija p i sa na hrvatskim jezikom. Iza Šveara izdao je malu knjigu Ivan Krst. Tkalčić: Hrvatska povjestnica, u Zagrebu 1861., da zadovolji potrebi tadanje generacije za povraćena ustava, a onda Šime Ljubić: Pregled hrvatske povjesti, izdano na Rijeci 1864. Ova potonja knjiga ima i danas vrijednosti poradi upotrebljenih mletačkih izvora, koji još ni sada nisu štampom objelodanjen, naročito za doba 1531. dalje. Sva je ova djela daleko natkrilio Ta de Smiči klas, kad je godine 1879. i 1882. izdao troškom „Matice Hrvatske“ prvo kritično i patriotskim duhom napisano krasno djelo : „Poviest Hrvatske“ u dva sveska ; prvi obuhvata dogadjaje do god. 1526., dok drugi ide do god. 1848. Ovo je djelo izradjeno na osnovu svega tada pristupnoga materijala, a djelomično u drugom svesku i na arkivalijama. Kako je od onda, kad je izradjeno, pa do danas prošlo gotovo trideset godina, a za to je vrijeme izišlo mnoštvo novih izvora, to je, naročito u prvom svesku, ovo djelo danas donekle zastarjelo. Prema stanju današnje nauke i izvora objelodanjuje veliko djelo V je k o slav Klaić: Povjest Hrvata, od kojega su do sada izišle četiri sveske obuhvatajući vrijeme do god. 1526. Ovomu djelu još su priložene i savremene slike. Izradbom svojom i opširnošću nadilazi sva dosadanja djela, samo bi poželjno bilo, da što prije čitavo izidje.“ Naročito razdoblje od godine 1409. do 1516. sasvim je novo i dosle nepoznato, dašto poglavito obzirom na hrvatsku prošlost. U manjem opsegu izdao je popularnu knjigu dr. Rudolf Horvat: Povjest Hrvatske, u Petrinji 1904. U tom se djelu iza svakoga poglavlja spominju „Izvori i literatura“, prečesto i spisi bez ikake naučne vrijednosti. Za brzu i kratku uputu u hrvatsku prošlost djelo je Horvatovo sasvim dobro i zgodno. Iza općenitih djela prijedjimo sada na izvore i literaturu pojedinih odsjeka naše prošlosti.

* Ostatak dodan je trećem u dijelu ove historije s ekonomičkih razloga.

в. Posebna djela.
I.

Za narodne dinastije
(do 1102).

[ocr errors]

1409., treća od 1409. do 1458., a četvrta od 1458. do 1526. Peta knjiga, od 1526. do 1608, upravo je u štampi.

« ПретходнаНастави »