Слике страница
PDF
ePub

nudi sultan Nikoli čita vu Hrvatsku, ako mu preda de grad, no on to s prezirom odbije. Potom Turci uzeše neprekidno jurišati grad, ali ih Zrinski odbije, dapače smjelim provalama nanese im znatnih šteta. Radi toga neuspjeha začeše Turci kopati lagume i rušiti gradske zidove; i odista 5. septembra uspjelo je Turcima takim lagumom razrušiti glavni dio zi. dina. Treći dan (8. septembra) sve je bilo razrušeno osim barutane ; Nikola Zrinski uvidje, da se dalje više ne može braniti, pošto nije stigla očekivana pomoć. Stoga se spremi na zadnji boj : obuče ljubičasto-svilenu dolamu, u džep stavi sto dukata, „da ne reče onaj, koji ga bude mrtva pretraživao, da nije ništa našao“, objesi zlatni lanac oko vrata,

na glavu stavi kalpak nakićen diamantima. Potom iznese na jednu hrpu sve svoje pokretno dobro, te ga dade zapaliti. Iza toga provali sa 600 preostalih ljudi uz barjaktara Lovru Juranića na vrata tvrdjave i pogibe kao junak sa preostalom posadom. No radosne ove vijesti o padu Sigeta sultan nije više dočekao, jer je još 4. septembra u svom čadoru umro. Smrt njegovu znao je veliki vezir Mehmed Sokolović vješto zatajiti, jer bi se inače ne samo sva turska vojska razbježala, nego bi se nesumnjivo i Maksimilijan odlučio na kakovo smjelije djelo? Tim lukavim činom spase veliki vezir slavu i snagu carstva, podjedno posla Su

a

1 Na životu preostadoše kao turski sužnji tek sedmorica njih, medju njima i G a š par Ala pić.

? Za smrt Sulejmanovu saznao je Maksimiljan tek koncem oktobra !

lejmanovom sinu, a svome tastu Selimu, glasnika, da ga prvi pozdravi kao novoga padišaha. Junaštvo Nikole Zrinskoga zadivilo je čitavu Evropu, koja ga je prozvala novim Leonidom.

Za podsjedanja Sigeta stajaše Maksimilijan kod Gjura sa 100.000 slabo disciplinovane vojske, ali mu ne htjede na veliku srdžbu Hrvata i Magjara u pomoć doći, zazirući na savjet svojih njemačkih ratnih doglavnika od rata. Kad pomislimo na junačku smrt slavnoga Hrvata Nikole Zrinskoga, onda možemo s pravom reći, da je ovaj z a ključa k njemačkog ratnog vijeća pra va

sramota i ku ka vičlu k. Za pad Sigeta sazna Maksimilijan tek onda, kad je u tabor stigla glava Nikole Zrinskoga, koju je veliki vezir Mehmed Sokolović poslao svomu bratu, paši budimskomu, a ovaj opet prema bratovoj uputi kralju Maksimilijanu ; ostalo tijelo njegovo dade veliki vezir svečano sahraniti. Izgubivši 18.000 konjanika i 8.000 janjičara, povrate se Turci po padu Sigeta natrag, našto Maksimilijan nakon duljega pregovaranja sklopi 17. februara 1568. u Drenopolju osamgodišnje primirje sa sultanom Selimom uz uvjet godišnjega danka od 30.000 dukata, i da svaki od interesenata, naime Turčin, Maksimilijan i erdeljski vojvoda Ivan Žigmund Zapoljski, zadrži ono, što doista u taj par ima u vlasti.

Uz a sve to, što su Turci zauzeli Siget, ipak se može reći, da tim časom počinje ponajprije lag a no, a kasnije sve to brže padati njihova snaga; oni su naime došli do zenita svoje sreće.

Drenopoljsko primirje prinudi Ivana Žigmunda Zapoljskoga, da je i on stao ugovarati s Maksimilijanom ; mir bi napokon sklopljen u Speieru na Rajni dne 16. augusta 1570. ; mladi Zapoljski odreče se ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova i zadrža samo naslov vojvode erdeljskoga (woyvoda Transsilvanus et comes Siculorum), a Maksimilijan se obveza po smrti Ivana Žigmunda Erdeljcima prepustiti slobodan izbor novoga vojvode. Mladi Zapoljski umre sa razuzdana života, kao i otac mu, od kapi već 14. marta 1571. u trideset i prvoj godini, a s njime izumre rod njegov. Erdeljci potom izaberu za vojvodu Stjepana Báthoryja, koji skoro potom (1576.) postade kraljem poljskim, no vlast vojvodsku održa porodica njegova.

Medjutim stiže Hrvatsku teška nevolja, kad početkom 1573. planu seljačka bu n a. Taj je kobni dogadjaj u najtješnjoj svezi s pitanjem vlasništva velikoga imanja su sjedgradskostubič k o ga, koje je od polovice XV. vijeka dalje jednako preko ženske loze prelazilo u druge ruke, poradi čega se rodiše vrlo teške i zapletene parnice. Do vrhunca dodjoše te baštinske smutnje početkom druge polovice XVI. vijeka, kad su bili po ženskoj lozi baštinici čitavoga imanja državni sudac Andrija B áthory i Andrija Teufenbach, koji bijaše oženjen energičnom Urš ulom Meknitzer. Njima naime izdade Ferdinand dne 3. sept. 1559. u Augsburgu darovnicu, kojom darova njima i njihovim potomcima obojeg a spola pomenuto imanje , na vječna vremena“, dakle sv a komu polovicu. Malo

i

potom, još iste ove godine 1559. za lož i Teufenbach svoj dio za 6.000 for. Báthoryju, a onda osim njemu još i podbanu Ambrozu Gregorijancu i ženi svojoj Uršuli za ukupno drugih 9.133 for. Četiri godine iza toga (1563.) umre Teufenbach i ostavi pored udovice Uršule još i četiri kćeri, od kojih bijaše jedna, Marta, u čas smrti očeve zaručena s podbanovim sinom Stjepkom Gregorijancem.

Medjutim uvuče se već naredne godine 1564. u ovo vlastelinstvo muž Jelene Zrinske, kćeri sigetskoga Nikole, Franjo Tahi, kraljevski savjetnik, vrhovni meštar konjušnik i kapetan kaniških konjanika, kupivši bez znanja i privole Uršule Meknitzer i njenih kćeri polovicu posjeda susjedgradsko-stubičkoga od Andrije Báthoryja za 44.000 for. dok mu je za drugih 6.000 for. isti Báthory predao u zalog drugu svoju polovicu istoga vlastelinstva. U posjed kupljena dobra uveo je Tahija zagrebački kaptol po svom kanoniku Gjuri Svesvetičkom i kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom, ali protiv svih pravila potajno noću, tako da su Uršula i ostali interesenti tek naknadno saznali za gotov čin.

Kad se to pročulo, stade opća graja, jer je Tahi bio poznat kao siledžija, oholica, lakomac za tudjim imetkom i ženama, a podjedno započe i parnica. Uršula Meknitzer i njezine kćeri protestovaše protiv prodaje kao nezakonite i nikako ne htjedoše dozvoliti, da se imanje dijeli ; osim toga još je ona s Ambrozom Gregorijancem uložila prosvjed protiv Tahija s pozivom na njihove zaloge (9.133 for.) na drugu polovicu imanja još od god. 1559. Tahi

pako stao je tražiti na osnovu svoga kupljenoga založnoga prava čita v posjed susjedgradskostubičkoga vlastelinstva.

Ali Uršula Meknitzer i zet joj Stjepko Gregorijanec, poznavajući velike i jake koneksije Tahove (ban Petar Erdödy bijaše mu zet), ne zadovoljiše se samo parnicom, već navališe s 800 susjedgradskih i stubičkih seljaka, upotrijebivši od: sutnost Tahija, na proljeće 1565. na Susjedgrad i odanle protjeraše obitelj njegovu i namještenike njegove. Na taj glas isposlova Tahi kod kralja Maksimilijana nalog, da Uršula i njene kćeri imadu ostaviti Susjedgrad, ali se energična udovica tome ne htjede pokoriti. Potom dobije ban Petar Erdödy nalog, da je odanle silom makne. I odista ban se zaputis Franjom Tahijem na 2. jula 1565. s dvjesta momaka i tri topa na Susjedgrad, no bude od Uršulinih rodjaka, naročito podbana Ambroza Gregorijanca i 3.000 seljaka do nogu potučen, dapače topovi i sve mu oružje zaplijenjeno. Kad se poradi toga stao kralj prijetiti Uršuli, popusti ona, te dobrovoljno predade polovicu imanja Tahomu, a drugu polovicu kralju, u čije ime upravljaše provizor Stjepan Grdak. Sada se uze Tahi nemilice osvećivati seljacima, koji su bili na strani Uršulinoj, te ih užasno mučiti i ubijati, a da mu se nikako nije moglo doskočiti. Tek kad je umr'o dne 26. aprila 1567. ban Petar Erdödy, a njegovim nasljednicima biše imenovani u septembru iste godine biskup zagrebački Gjuro Drašković za civilne, a Franjo Frank a pan Slunjski za vojničke poslove, moglo se pomišljati na uspjeh.

« ПретходнаНастави »