Слике страница
PDF
ePub

Sinan-pašina, s jakom vojskom. Ali prije nego li je što važnije izveo, umre sposobni Mansfeld (14. aug.); plodove njegova rada požeo je nasljednik mu nadvojvoda Matija, kojemu se predadoše Ostrogon (2. sept.), Višegrad i Vac.

Poraz Sinanov u Vlaškoj i gubitak Ostrogona veoma se dojmiše Turaka. Kad je u aprilu 1596. umr'o starac Sinan, onda uzmu janjičari zahtijevati, da se sultan lično stavi na čelo vojske, što on i obeća za ovu godinu 1596. Medjutim vojne operacije započeše dosta kasno. Vrhovnim vojvodom imenova Rudolf za ovu godinu u Ugarskoj nadvojvodu Maksimilijana, koji udari u augustu na tvrdjavu Hatvan, te je 3. septembra i osvoji. U taj par stiže i sultan Mehmed s velikim vezirom, šurjakom svojim Ibrahimom i velikom vojskom u Ugarsku, te se utabori u Segedinu. Na taj se glas povuče nadvojvoda Maksimilijan razorivši prije Hatvan pod Ostrogon, dok sultan krene pod Jegar, koji mu se 13. oktobra predade. Za to se vrijeme složi čitava ugarska i erdeljska vojska (do 50.000 momaka), te zametne kod Keresztesa (istočno od Jegra) višednevni boj sa sultanom ; Turci bijahu već (26. okt.) natjerani u bijeg, ali kad se kršćanska vojska u najvećem neredu baci na plijen, bude od vrativših se Turaka (naročito Tatara) upravo uništena. Time im bješe osjeguran posjed Jegra.

Godina 1596. isto je tako nesrećna i po Hrvatsku.

Još od početka rata osobito se zanimao za nj papa Kliment VIII. težeći složiti savez kršćanski protiv Turaka i podjedno podići pobunu pokorenih

balkanskih kršćana, dakle u prvom redu Rumunja, Hrvata, Srba i Bugara. No papa je išao i za tim (dakako bezuspješno), da se slože protiv Turaka s Rudolfom još i poljski kralj, te car ruski. Papa se ponajprije obrati na Vlaškog i Moldavskog kneza, i to s uspjehom, dapače god. 1594. pobune se u Banatu naseljeni Srbi pod vodstvom svoga episkopa Todora, ali ustanak bi doskora ugušen. Da zaplaši Srbe, dade još u početku ustanka veliki vezir Sinan iz Mileševskoga manastira dopremiti u Beograd tijelo sv. Save i dne 27. aprila 1594. spaliti. Kad se sjetimo tijesne sveze izmedju vjere i političkoga života kod Srba, onda nam je jasno, da je dojam tog zločina Sinanova morao biti golem. Isto se tako stalo opažati gibanje izmedju Arbanasa, a u Dubrovnik bi naročito poslan jedan papinski agent, kojemu je bila zadaća nastojati, da se osvoji Klis, koje bi mjesto potom imalo da bude osnovom za dalju akciju protiv pašaluka bosanskoga. Ovo je bilo tim lakše provesti, što se u jednu ruku sam naokolni hrvatski narod zasitio mletačkoga gospodstva, te se opet želio povratiti pod vlast zakonitoga kralja svoga, a u drugu pak, što su senjski Uskoci jednako težili, da natrag osvoje svoje nekadašnje gnijezdo. Još koncem 1582. pomišljali su Spljećani i Poljičani u zajednici s Uskocima na osvojenje Klisa i Solina, no od svega ne bi ništa, jer kad uskočka pomoć izostade i Turci saznadu za čitav plan, jadno pobiše one što podjoše na Klis (2. januara 1583.). Isto se tako izjalovi svaki pokušaj god. 1586. Djelovanje papinskoga poslanika u Dubrovniku, a u

svezi s praškim dvorom došlo je doskora već dotle, da je kralj Rudolf dne 14. aprila 1595. izdao iz Praga javni manifest na kršćanski narod u Bosni i po naokolnim zemljama, gdje ih hrabri na ustanak protiv teškoga turskoga ropstva s potpunim pouzdanjem u njegovu zaštitu i pomoć.

Godine 1595.,6. bijaše vodja čitavoga pokreta za osvojenje Klisa spljetski plemić Ivan Alberti. On se tijesno združio najprije s jerusalimskim vitezom Hvaraninom Franom Antunom Brtučevićem, koji je predobio za tu osnovu nadvojvodu Ferdinanda u Gracu i kralja Rudolfa u Pragu, a onda s poljičkim knezom Pavlom Pavićem, koji mu takodjer obeća u tu svrhu pomoći. I tako bi stvoren u Gracu i Beču plan, po kojem se imala u Hrvatskoj prikupiti vojska, up a sti u Bosnu, gdje će joj se pridružiti ustaške čete, te poć i na Klis i osvojiti ga; 8 tim se mislilo u prvom redu odvrnuti interes turski od glavnoga bojišta u Ugarskoj, a trebalo je osobito tajno raditi, jer je Venecija u taj čas bila u dobrim odnosima s Turskom, a i onako nikako ne bi htjela da joj se blizu Spljeta opet utvrdi vlast zakonitoga kralja hrvatskoga.

Medjutim doskora se uvidjelo, da je osvojenje Klisa s kopnene strane neprovedivo, već da treba udariti s mora, pa s toga bi onaj plan zabačen. I zbilja, dok je veći dio kliških Turaka bio zabavljen van grada, provale iznenada Uskoci, Poljičani i još neki naokolni Hrvati pod vodstvom spljetskoga plemića Ivana Albertija u noći od 6. na 7. aprila

1596. u Klis, te ga uz pomoć nekih domaćih zavjerenika brzo osvoje poklavši sve Turke u njemu. Sada utvrdi Ivan Alberti Klis protiv svakoga 'napadaja oskrbivši ga priličnom uskočkom i poljičkom vojskom. Pad Klisa bijaše odista od velike znamenitosti. Na taj glas eno se pobune kršćani hercegovački i pošlju fra Dominika Andrijaševića u Prag moleći pomoć, koja im bi i obećana. No va ž nije je i odsudno po čitavu stvar u budućnosti, što se tim povodom javno složiše na zator kliških os vajača Mleč a nii Turci. To je bilo s tim važnije, što se Klisu moglo pomoći hranom, momčadi i džebanom samo preko mletačkoga zemljišta."

Kad se saznalo, da je Klis pao, odluče se u Carigradu, da ga što brže natrag osvoje. U tu je svrhu dobio nalog bosanski paša, da to izvede pošto poto, a istodobno bje i kapudan-paši (admiralu) naloženo, da udje s brodovljem u jadransko more i spriječi dovoz pomoći Klisu. Medjutim saznaše i bosanski begovi za pad Klisa, pa tako se zgodi, da je kliški sandžak-beg Mustafa, koga onda ne bijaše kod kuće, već 12. aprila pao sa 600 Turaka pod grad i započeo podsadu. Broj je Turaka svakim danom rasao, tako da je do 17. aprila bilo pod njim već do 2.000 njih, a do 22. aprila 8.000. Premda su branitelji kliški hrabro odbijali sve napadaje turske, ipak ih zaskoči još ljući dušmanin – nestašica vode, a doskora i glad, jer su na Klisu presušile sve šterne, a bunara nije bilo, dok je i premalo hrane bilo spremljeno ; uopće svi su se pouzdavali u vanjsku, naročito

kraljevsku pomoć. U Pragu pak odista se na to pomišljalo, te ubavijestilo o tom mletačkoga poslanika, koji izjavi, da će Venecija rado dopustiti generalu Jurju Lenkoviću prelaz preko svoga zemljišta ; dakako, Mlečani su istodobno sve i Turcima dojavili.

General Lenković došao je konačno izmučenoj kliškoj posadi u pomoć („Krvava voda“). Dne 25. maja 1596. iskrca se kod Bosiljine nedaleko Trogira sa 2.000 momaka, od kojih 300 njih ostavi, da čuvaju barke, a s ostalom vojskom podje preko planina ravno Klisu. Turci ubaviješteni o njegovom dolasku dočekaše ga i nenadano napadoše, tako da se potučen jedva nekako spasao u grad Klis (27. maja). Kad Lenković sjutradan u veče ostavi Klis s jednim dijelom vojske, bi i opet iznenada napadnut tako, da se jedva nekako domogao Kaštel-Sućurca, dok se od vojnika njegovih jedan dio sklone u Omiš, a drugi dopadoše turskoga ropstva. Treći dan poslije toga pora za (31. maja) predade se Klis Turcima uz uvjet, da branitelji njegovi mogu pod oružjem otići kud im drago. Tako je Klis ponovno pa o šaka Turcima, a time je i propala misa o, da se pokuša nešto učiniti pobunom turskih kršćanskih podanika.

Kad se u Hrvatskoj saznalo za poraz kod Klisa, odluči se general Herberstein na navalu na Kostajnicu, a njemu se pridruži još i ban Ivan Dra šković; ali kad dodje glas, da Kostajnici dolazi u pomoć 20.000 Turaka, okane se Herberstein i ban dalje pod ade (u julu 1596.). Ne našavši

1

« ПретходнаНастави »