Слике страница
PDF
ePub

nikoga pod Kostajnicom, okrene turska vojska pod Petrinju, te je podsjedne. Na taj glas sabere se hrvatska vojska pod vodstvom bana Draškovića, Tome Erdödyja i Eggenberga, te se utabori kod Siska. Prešavši ovdje rijeku zametne 20. septembra boj, u kojem bjehu Turci ametom potučeni. Tom pobjedom nije spašena samo Petrinja i Sisak, nego i od bije na posljednja veća na v ala turska.

Bitke kod Klisa, Petrinje i Keresztesa označuju kulminaciju velikoga petnaest-godišnjega rata. Ni na ugarskom, ni na hrvatskom bojištu ne dolazi više do značajnijih sukoba ; izuzetak čini osvojenje Gjura (29. marta 1598.) i definitivni pad Kaniže u turske ruke (20. oktobra 1600.), uslijed čega ostade Hrvatska sa sjevera otvorena provalama turskim, naročito krimskim Tatarima, smještenim po ugarskim garnizonama (turskim). Sada izabraše hrvatski stališi na saboru (30. aprila 1603.) Tomu Erdödyja kapetanom kraljevstva Hrvatskoga na njegovu obranu.

No dok je jenjavanje ratne žestine donekle otklanjalo pogibiju s vanjske strane, pojavi se pod kraj turskoga rata teška i sudbonosna nutarnja buna u Ugarskoj. Uzroci njeni bili su oni isti, koji su i u Hrvatskoj skrivili poznato nam nezadovolj. stvo, naime nepoštivanje ustava i zulum pomoćne njemačke vojske u tamošnjoj vojnoj Krajini, no pored toga još se zemljom razmahaše i vjerske raspre. Nepoštivanje ustava odražavalo se u tom, što dvor nikako nije dao, da se popuni mjesto palatina (od 1531.) i mjesto nadbiskupa ostrogon

1

skoga, ne govoreći još napose o uplitanju njemačkih kraljevskih savjetnika u ugarske poslove, naročito ratne i financijalne, dok su vjerske raspre nastale u medjusobnoj nesnosljivosti izmedju katolika i protestanata. Još od vremena Ferdinanda I. našlo se u sjevernoj Ugarskoj dosta pripadnika reformacije, a taj je broj sve to većma rasao, naročito medju plemstvom i gradovima. Doskora je protestantizam stao značiti nešto narodnog a smatrajući bečki dvor središtem katoličke reakcije." Pošto je Rudolf još od mladosti bio velik protivnik protestantizma, nije ga bilo teško nagovoriti na razna nasilja protiv ugarskih pripadnika te vjere, a ta su došla do vrhunca, kad je kralj „motu proprio deque regiae suae potestatis plenitudine“, dakle svojevoljno, dodao zak. članku sabora od god. 1604. još jedan XII. članak, kojim se zabacivahu sva prava i privilegija protestanata u korist crkve katoličke. Sada plane u Ugarskoj i Erdelju otvorena buna pod vodstvom protestantskog plemića Stjepa na Bocska y a, koga buntovni plemići, inače članovi ugarskoga sabora, dne 20. aprila 1605. izaberu knezom. Bocskay stupi odmah u savez s Turcima, tako da se odsada imao dvor boriti na dvije strane. Podjedno pozove novoizabrani knez ugarski i Hrvate, da ga priznadu svojim vladarom, ali ga oni odbiše. Uslijed toga podje Bocskayev vojvoda Grgur Németh prema Hrvatskoj 8 vojskom, ali ga ban Ivan Drašković, Franjo Ba

1 Još i danas je kalvinstvo ma gjar ska vjera (magyar hit), a kalv. crkva, magjarska crkva' (magyar templom).

thyány i Gjuro Zrinski baciše natrag preko Dunava. Na jesen 11. novembra 1605. pozove veliki vezir Bocskaya u Peštu, gdje ga opaše sabljom i okruni posebnom nekom krunom za „ugarskoga kralja i erdeljskoga kneza“ uz godišnji danak od 10.000 dukata.

Ova je buna bila tim opasnija, što je kralj Rudolf spram nje pokazivao potpun nehaj, pa su tako braća njegova bila prisiljena, da protiv njegove volje dodju u Prag, gdje su od njega iznudili, da je vojničke i civilne poslove ugarske predao bratu Matiji. Taj pak znajući da se ne može uspješno oprijeti obim dušmanima, odmah stupi u pregovore s Bocskayem, te sklopi s njime nakon duljeg pregovaranja 23. juna 1606. u Beču mir, kojim biše uredjeni ugarski vjerski poslovi sve do god. 1848. Bečkim mirom bi odredjeno, da plemstvo i gradjani mogu slobodno ispovijedati vjeru, koju hoće, to jest obje konfesije postad o še ravnopravne, dok je članak XII: 1604. brisan. Nadalje podijeljena bi opća amnestija i obećano, da će budući sabor birati palatina s kojim će onda nadvojvoda Matija raspravljati i odlučivati o ugarskim poslovima ; vrhovni blagajnik, dostojanstvenici i vojnički zapovjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj smiju i mogu biti samo domaći plemići bez obzira na vjeru. Ostala još prijeporna pitanja odlučit će budući sabor. Konačno bi utanačeno, da Bocskay pridržaje kao knez Erdelj i neke susjedne ugarske županije, a ne ostavi li muških potomaka, imadu ove zemlje pripasti kralju.

Rudolf se dugo nećkao potpisati ovaj mir, no konačno ipak to učini 6. augusta.

Sada preostade nadvojvodi Matiji da sklopi mir s Turcima, jer se već davno svako ratovanje pokazalo kao izlišno. To mu je moglo s tim lakše uspjeti, što se i u Turskoj pomišljalo na mir, gdje je još 22. decembra 1603. umr'o Mehmed III., a naslijedio ga mladji sin Ahmed I. (1603.-1617). Dne 7. jula 1606. izdade sultan punomoć svojim poslanicima, a onda se koncem oktobra sastanu sa Matijinim poslanicima na ušću rijeke Žitvo nedaleko Komorana. U početku malo da se pregovori ne razbiše, jer je Matija zahtijevao Jegar i Kanižu, a Turci i nadalje plaćanje danka od 30.000 dukata. Konačno popuste obje stranke, te tako bi dne 11. novembra 1605. utanačen mir na dvadeset godina. Isprava se sastoji od sedamnaest članaka, od kojih su najvažniji V. VI. i XI., kojima se utanačuje, da će svaka stranka zadržati ono, što posjeduje sada (dakle status quo), da provale na tudja zemljišta i pljačkanja imadu prestati, a tako isto kaznit će obje stranke razne dobrovoljne i hajdučke čete na granici ; konačno car, odnosno kralj, više ne plaća godišnjega danka, već će jednom za uvijek dati sultanu dar od 200.000 dukata

Mir na ušću rijeke Žitve prvi je mir, u kojem su kralj ugarsko-hrvatski i sultan ravnopravni. Sada pukoše lanci tributarne podložnosti, što su ih svake godine zvekećući vukli poslanici, kad su sultanu donosili tako zvane darove, koje su Turci zvali dankom. Sada je prvi put izdana dolična i sprava s turske strane, a ne narinuta, jer nakon

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

6

što su Rudolfovi poslanici pomoću tumača proučili turski original, onda bi on tek potpisan i pečatima snabdjeven. „Mir na ušću rijeke Žitve, kaže historik Hammer, sjaje se Evropi i kršćanstvu na početku XVII. stoljeća kao luč, koja nam pokazuje, da je skršen turski jaram i da je stala opadati turska veličina, luč, koja se tečajem ovoga sto. ljeća još nekoliko puta za bure uzbibala i skoro ugasla, dok nije koncem istoga vijeka još. jasnije zasjala na poprištu mira u Karlovcima (1699.) pokazujući nam bjelodano propast osmanlijskoga, carstva.

Šta se tiče Hrvatske, treba naglasiti, da je ona izgubila tim mirom Bihać, a da ne spomenemo Klisa, koji je pao prvi put još 1537; Slavonija ostala je takodjer u turskom ropstvu. No ipak tim mirom prestaju one sudbonosne navale turske; od sa da dalje Hrvati idu za tim, da istje. raju Turčina iz svoje zemlje, a ne brane se više; oni prelaze iz defenzive u ofenzivu.

;

IV.
Uskoci i prevlast njemačka.

(1606.-1671.) U doba, kad je nadvojvoda Matija pregovarao s Turcima i s Bocskayem o miru, bijaše duševno stanje njegova brata Rudolfa već veoma nepovoljno. Živući samotno i odijeljen od svijeta u Hradčanima kod Praga i zanimajući se isključivo astrološkim i alkimističkim pokusima, ne samo da

« ПретходнаНастави »