Слике страница
PDF
ePub

novim bjeguncima poglavito iz mletačke Dalmacije koji umakoše kazni, a onda ih je došlo i iz Italije (venturini). Ovi bjegunci, pa Uskoci i domaći Senjani bili su osnivači čuvene i smione uskočke mornarice. Prema tome dakle ne može se kod Uskoka govoriti o jednoj jedinstvenoj nacionalnoj grupi (primjerice srpskoj), jer ih stvarahu osim pretežnoga dijela Hrvata još i Srbi i Talijani.

Uskoci bijahu vrlo smiona čeljad, oboružana puškom i sjekirom, a kadikad i handžarom. Bili su podobni podnašati svakojake oskudice i muke. Pored toga dobro im bijaše znan svaki kutić koli u Velebitu, toli po otočju. Mjesečna im plaća bi jaše (1589.) 4 forinta i pô, no ni toga nijesu redovito dobivali. Za to su se morali dati na plijen jer okolica senjska ne rodi baš ničim. Ta ko se eto silom prilika zgodi, da su se Uskoçi morali prehranjivati plije nom i otima činom. Pošto se na granici hrvatskoj neprekidno ratovalo s Turcima, to su oni ponajradije kod njih sebi hrane tražili i to na dva puta kopnom u turskoj Lici i morem u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Eto kako to opisuje 1580. papinski nuncij Malaspina :,,Senj je postao glasovit sa Uskoka. To je primorski grad, pusto i neplodno mjesto, ali osobito zgodno za proganjanje dušmana naročito na moru. Nadalje se grad nalazi tako blizu Bosne, da posada senjska lako može s mora ili s kopna u nju provaljivati, kako se i zbiva, i to tako, da jedna ili više skupina Uskoka obilazi po kopnu, dok ih drugi

čekaju na moru s barkama na ugovorenome mjestu, da ih prime krcate plijenom i onda sigurnim morskim putom odvedu kući. Zaplijenjenu robu onda prodaju.

66

Dašto, poradi vječnoga maloga rata s Turcima niti je senjskomu kapetanu niti ljubljanskomu, odnosno gradačkomu ratnomu vijeću padalo na pamet Uskoke u tom priječiti. Isto tako ih je i Venecija pomagala, kad je bila u ratu s Turcima (1538.-1540.), jer bi Uskoci prelazili na tursko zemljište kroz mletačko ne dirajući u republičine podanike, šta više, oni su s njima, budući većim dijelom Hrvati, podržavali tijesne prijateljske sveze. Ali otkad se izmiriše Turci i Mlečani, stala je otomanska porta od Venecije energično zahtijevati, da ne bi pomagala Uskoka, koji su sve turske ladje na Jadranskom moru redovito plijenili. Sada su stali Mlečani voziti tursku robu, no Uskoci uzmu od njih tražiti tursko vlasništvo. Potom javi sultan Sulejman u Veneciju, da će on, jer Mlečani nijesu u stanju da održe red u Jadranskom moru, onamo otpremiti jaku mornaricu, koja će Senj osvojiti i Uskoke istrijebiti. Budući da Mlečani nikako ne htjedoše pristati, da bi turska mornarica ušla tobože u njihovo more, došlo je do uskočko-mletačkoga spora.

Prvi sukob pada u godinu 1557., kad je mletački kapetan u Jadranskom moru Fabije da Canale dojedrio pred Senj i stao zahtijevati od senjskoga kapetana Herbarda Auersperga, da kazni Uskoke.

1 Docnije je poginuo kod Budačkoga 1575.

Kapetan mu odgovori, da Uskoci napadaju Turke s kojima da je Ferdinand u ratu, pa da ih s toga nema razloga da kazni. No Canale se nije time zadovoljio, već 24. novembra 1557. zapriječi ulaz u senjsku luku, dok se signorija obrati Ferdinandu tužbom na kapetana, tobože kao na glavnog krivca. Ferdinand upravo zabavljen njemačkim protestantskim poslovima u toliko zadovolji Mlečanima, da je senjskog kapetana i potkapetana otpustio, te obećao, da će dati spaliti uskočke barke. Kad uslijed toga Uskoci uvidješe, da imadu u Mlečanima glavne dušmane svoje, stanu napadati njihove ladje, u kojem se poslu osobito istakoše frankopanski podanici u Ledenicama i zrinski u Bakru i Bakarcu. Mlečani se potom obrate na bana Jurja Drašković a, ali taj im 23. oktobra 1567. odgovori, da u toj stvari ništa ne može, jer senjskom kapetanijom ne zapovijeda on, nego nadvojvoda Karlo, brat kralja Maksimilijana.

Medjutim plane 20. marta 1570. rat izmedju Mlečana i Turaka radi otoka Cipra, koji potraja sve do 7. marta 1573. Za toga rata učiniše U koci Mlečanima i opet znatnih usluga udarajući na Turke naročito u Dalmaciji. No kad nastupi mir, onda se ponovno skobiše Uskoci i Mlečani radi Turaka. Na sam Božić 1573. uhvate Uskoci jednu mletačku trgovačku ladju kod otoka Mljeta, te je porobe i odvedu u Senj. Radi toga došlo je do tužbe u Beču, poslana bi komisija, da sve izvidi i štetu mletačku nadoknadi, no konačno ostade sve, kao što je bilo. Dapače Uskoci dodjoše u spor s Dubrovčanima, jer ovi su kao tobožnji podanici

i

turski (od 1526.) takodjer Turcima pomagali. U jednom takovom boju ubiše Dubrovčani oca senjskog vojvode Gjure Daničića. Sin njegov plamteći od osvete dade s mjesta otpremiti jako brodovlje protiv ubojica oca svoga, a tek posredovanjem pape Grgura XIII., koji ublaži gnjev Gjure Daničića znatnom krvarinom, bi spor izr vnan.

Medjutim pravi spor započe tek poslije zlorećnog boja oko Klisa 1596., a može se razdijeliti na dva odsjeka, prvi ide do godine 1602., a drugi do 1617., to jest do smrti generala Josipa Rabatte i do tako zvanog uskočkog rata i madridskog mira.

Kako vidjesmo, bilo je doduše još i prije 1596. dosta okršaja i sukoba izmedju Uskoka i republike mletačke, ali kad su ono Mlečani za podsade i boja kod Klisa pomagali Turcima, dapače ubijali one kršćane, što se bijegom spasoše do obale morske, a u prvomu redu Uskoke, onda planu bijesan osvetnički rat od sada dalje tjeraju Uskoci Mlečane većim bijesom nego Turke, loveći ih po moru i kopnu, ne pitajući, tko je na njihovim ladjama i čija je roba. U toj osveti oni su odista postali po Mlečane toliko opasni, da su ih svagdje uzeli razglašivati kao gusare; kao što su nekoć za narodne dinastije hrabri Neretljani, tako su sada Uskoci smetalii spriječavali slobodnu plovidbu Veneciji po Jadranskom moru napadajući njezine ladje i robeći ih s tolikim uspjehom, da sva sila mletačka nije dostajala da ih ukroti.

u

Već godine 1597. udare Uskoci na grad Rovinj u Istri, porobe jednu veliku mletačku ladju i otmu desetak manjih koje bijahu nakrcane robom vrijednosti od milijun kruna. Medjutim uze nastojati tadanji senjski biskup Rabljanin Mark Antun de Dominis, da izravna spor, i to po želji pape Klementa VIII., koji se u istom poslu obratio na nadvojvodu Ferdinanda u Grac i kralja Rudolfa u Prag. Biskup podje u tu svrhu koncem 1598. u Grac i Prag, te uze oba dvora nagovarati da ukrote Uskoke i sklope mir s Venecijom, što će najlakše tako polučiti, ako ih odstrani iz Senja u Otočac, Prozor i Brinje a obranu primorja pako neka prepuste Veneciji. Podjedno uze i papa nagovarati kralja Rudolfa, da odstrani Uskoke iz Senja, ali stvar je bila ipak toliko providna, da se na taki prijedlog nije moglo pristati, već se jedino po želji Rudolfovoj imalo na gradačkom dvoru uznastojati, da što prije dodje do mira s Mlečanima.

U tu svrhu imenova nadvojvoda Ferdinand za uskočke poslove svojim komesarom kranjskoga vicedoma Josipa Rabattu, rodom iz Slovenske Gorice, koji je nekoć bio poslanik Ferdinandov u Veneciji, pa tako imao dosta iskustva za pregovaranje s Venecijom. Nadvojvoda je dao svomu komisaru slijedeću instrukciju, na osnovu koje je imalo doći do izmirenja: 1. Uskočke poglavice biti će kažnjene smrću; 2. svi Dalmatinci

Biskup, inače još poznat i kao beznačajnik, očito bijaše u plaći mletačkoj. Gl. o njemu radnju Ljubićevu, Rad jugosl. akad. vol. X.

« ПретходнаНастави »