IV.

Rimsko vladanje i kultura.'

Političko-geografsko razdjeljenje Dalmacije i Panonije, Varoši i važnija mjesta u Panoniji i Dalmaciji. — Žiteljstvo. - Ilirsko-keltska plemena u rimskoj vojsci. Rimske garnizone u Dalmaciji i Panoniji. Ceste. Carski namjesnici. Uprava i sudbenost; tri dalmatinska konventa. Provincijski sabori (concilia). — Ilirsko-keltske plemenske organizacije. – Uprava u varošima: kolonije i municipiji, duoviri, edili, ordo i dekurioni. Slika rimskih varoši u Panoniji i Dalmaciji. — Kolegija. Porezni sistem i carina. Rudarstvo. - Kovnica novca u Sirmiju i Sisciji. Duševna obrazovanost. Dioklecijanova palača kod Salone. - Vjera, Mitrasov kult. Kršćanstvo.

Konačno pokorenje ilirsko-keltskih plemena po svojim je posljedicama jedan od najkrupnijih događaja u prošlosti današnjih hrvatskih i srpskih zemalja. Proširenje rimske kulture s novim idejama na polju uprave, sudovanja, poreza, civilizacije i rata, postepeno nestajanje drevnoga ilirstva i keltstva, gotovo općena romanizacija, napose na primorju i u ravnoj Panoniji, pa definitivno utvrđenje kršćanstva - sve su to bili događaji

1 Izvori i literatura. Glavni su izvor za historiju rimskoga vladanja i rimske kulture u današnjim našim zapadnim zemljama prije svega latinski natpisi u djelu Corpus inscriptionum Latinorum (CIL), vol. III. Berlin 1873 i k tome Supplementum u dvije sveske, Berlin 1902. Ostala je građa sabrana i obrađena u glavnim našim stručnim časopisima. To su: Vjesnik hrv. arh. dr. 1879 do 1892, N. S. 1895 do 1914; Glasnik bos. herc. zem. muzeja 1889 do 1924 i splitski Bulletino 1878 do 1919 pa Vjesnik 1920-1924. Od modernih literarnih pomagala up. Thallóczy, A Rómaiak Boszniában (Századok 1904); Kuzsinszky, Pannonia és Dacia (u djelu Szilágyi, A magyar nemzet története, vol. I. [Bdpst 1895], str. LVII-CCLII); Patsch, Bosnien und Herzegowina in römischer Zeit. Ein Vortrag. Sarajevo 1911, Die Herzegowina einst und jetzt. Beč 1922 i njegov članak: Zbirke rimskih i grčkih starina u bos. herc. zem. muzeju (Glasnik 1914, 141–219); Jung, Römer und Romanen in den Donauländern. Innsbruck 1877 i 18872; Cons, La province romaine de Dalmatie. Paris 1882. Od općih djela o rimskoj upravi up.: Marquardt, Römische Staatsverwaltung, vol. I., II. Leipzig 1881-18842; Mispoulet, Les institutions politiques des Romains, vol. I., II. Paris 1882-1883; Herzog, Geschichte und System der römischen Staatsverfassung, vol. II, 1, 2. Leipzig 1887-1891; Madvig, Die Verfassung und Verwaltung des römischen Staates, vol. II. Leipzig 1882; Schiller-Voigt, Die römischen Staats- Kriegs-, und Privataltertümer (Müller, Handbuch der klassischen Altertumswissenschaft, vol. IV., 2.). München 1911. Specijalni izvori i pojedine monografije bit će navedene odjelito.

od snažna utjecaja još i na docniji život Hrvatâ i Srbâ davši im određen pravac na vijekove. Stoga je vrijeme rimskog vladanja u našim današnjim zemljama od velika značaja i po naš glavni zadatak.

Već godine 10. po Hr., odmah poslije ugušena ustanka, Rimljani su podijelili doslije jedinstvenu provinciju Ilirik (provincia Hillyrici, Illyricum) u dvije: Panoniju i Dalmaciju." Potkraj I. stoljeća po Hr. obuhvatala je Panonija svu današnju zapadnu Ugarsku s desne obale Dunava, istočni dio Donje Austrije i Štajerske, gotovo čitavu današnju Kranjsku, onda Hrvatsku na istok od Risnjaka i Kapele planine i južno od Drave do donjega Pounja, dalje čitavu današnju Slavoniju sa Srijemom, bosansku Posavinu i srpsku Mačvu. Dalmacija je opet zapremala svu zemlju od ušća Raše do blizu albanske rijeke Mat (Mathis Staroga vijeka) pa od Jadranskoga mora do na dohvat rijekâ Kolubare i Ibra u današnjoj Srbiji.3 U to doba bilo je središte Panonije zacijelo Poetovio (Ptuj) a Dalmacije Salona. Ali otkad se rimska vlast utvrdila po čitavoj desnoj obali Dunava, ubrzo se pokazala potreba, da se Panonija podvoji. Dioba te provincije u dvije odjelite, Gornju ili Zapadnu (Pannonia Superior, vw Пlavvovía) i Donju ili Istočnu (Pannonia Inferior, ý xát Пlavvovía), zbila se za cara

2 Još prije toga Rimljani su jedinstveni Ilirik dijelili na Gornji ili docniju Dalmaciju i Donji ili docniju Panoniju (up. natpis podignut u čast rimskom namjesniku Dolabelli godine 14. po Hr., nađen kod Cavtata: P. Corne[lio] Dolabell[ae], [co(n)s(uli)], VII viro epul[oni] sodali Titie[nsi l]eg(ato) pro prae(tore) divi Au[gusti et Ti(berii) Caesaris Augusti, civitates superioris provinciae Hillyrici (CIL III., 1741. Danas je veći dio natpisa izgubljen, ali je tekst sačuvan u starijim prijepisima, kad je natpis bio još čitav). Naziv Illyricum služio je starima više kao etnografska oznaka za sva srodna plemena, što su nastavala vas kraj od Dunava oko današnjega Beča i Budima do planine Balkana (Aiμoç, Haemus) a od Alpa do dunavskoga ušća. Stoga su se u Ilirik računale provincije Panonija, Dalmacija i Mezija, a neko vrijeme još i Retija i Norik (up. Zippel o. c. 1-2; Marquardt o. c. vol. I., 295-296; podrobnije Bartoli, Das Dalmatische, vol. I. Beč 1906, 114 i dalje); Пltлɛpxoßit (= Piperković), Tò 'Thλupınòv nai cà ἐπ ̓ αὐτοῦ δίκαια τῶν ἐκκλησιῶν Ῥώμης καὶ Κωνσταντινουπόλεως. Atena 1919. Kad je llirik u užem smislu (to jest Dalmacija i Panonija) postao u duhu rimskoga državnog prava provincijom, teško je kazati. Ljubić je ustvrdio (O upraviteljih Dalmacije za rimskoga vladanja, Rad Jugosl. Akad. knj. XXXI., Zagreb 1875, 11-12 n. 1), da Rimljani „već poslije prvoga ilirskoga rata osnovaše svoju ilirsku državu (t. j. provinciju) među Drimom i Epirom". Zippel (o. c. 180-189) izrekao je mišljenje, da je Ilirik vjerojatno uređen kao provincija s osobitim upraviteljem 118. pr. Hr., poslije vojne L. Cecilija Metela, dok su Mommsen (CIL III., 279 komentar) i Marquardt (o. c. vol. I., 298) ovaj događaj dovodili u vezu s Cezarovom upravom u Galiji (58.—51. pr. Hr.); njima se potom pridružio Thallóczy (Századok 1904, 749). Svakako stoji, da je već oko toga. vremena postojala u Iliriku rimska organizacija i da je Ilirik uređen kao odjelita upravna teritorija, kojom je u licu prokonzula upravljao od 27. do 22. pr. Hr. senat, a od 22. dalje sam August kao s carskom provincijom. Prvi zajamčeni nam samostalni upravitelj Ilirika bješe P. Vatinije 45.-44. pr. Hr. (Cicero, Philipp. 10, 5, 11).

3 O granicama Dalmacije na jugu do Mata, a na istok do Kolubare i Ibra, up. Domaszewski, Die Grenzen von Moesia Superior und der Illyrische Grenzzoll (Archeol. epigr. Mittheilungen vol. XIII. Beč 1890, 129 i dalje); Jireček, Romanen vol. I., 10 i

Trajana između 105. i 107. po Hr. Granica među njima tekla je na današnjoj hrvatskoj zemlji otprilike pravcem povučenim od Moslavine na

Sl. 54. Ulomak Ptolemejeve karte (Rim, Vatikan).

Вулић, Октавијанов илирски рат (Глас Срп. Кр. Акад. књ. 72. Beograd 1907), 8—10. Za panonsko-dalmatinsku granicu up. Patsch u Glasniku 1895., 576 i Jelić u Glasniku 1898., 244-245. Zapadnu granicu Panonije spram Norika i Histrije (Italije), ispitao je Kos, Črtice o naši domovini pred prihodom Slovencev (Letopis Slovenske Matice za leto 1897., 1-5). Up. i Bulić, Stridon 80-81.

Dravi do blizu istočne obale Vrbasova ušća u Savu. Središta pak bila su Gornjoj Panoniji Carnuntum (Petronell na Dunavu nedaleko od Beča), a Donjoj Aquincum (Ó-Buda kod Budimpešte). Potom provede krajem III. vijeka car Dioklecijan novu promjenu, a ta se onda konačno ustalila za Konstantina Velikoga (oko 325.). Primjeri mnogobrojnih uzurpatora u rimskom carstvu navlastice između 235. i 285. jasno su pokazali, kako može da bude opasna jedinstvena civilna i vojnička vlast u rukama jednoga namjesnika; s druge strane zahtijevali su i neprekidni ratovi s varvarima, da vojno vodstvo ne sprečavaju građanski poslovi, a najzad trebalo je i zbog uspješnog rada i lakše kontrole nad carskim činovništvom umanjiti pojedine upravne jedinice. Stoga je car Dioklecijan oko 297. i proveo poznatu reorganizaciju čitavoga carstva razdijelivši ga u četiri prefekture (Orientis, Illyrici, Galliarum, Italiae), 13 dijeceza (dioecesis, droixysıç) i 118 znatno umanjenih provincija. Tada se raspadoše dotadanje obje Panonije na četiri odjelite provincije, od kojih su obrazovale na današnjoj hrvatskoj zemlji s desne obale Drave i Dunava, od dravskoga do savskoga ušća, Savia (Ripariensis, Interamnia) sa središtem u Sisciji jednu, a Pannonia II. (Secunda, Inferior, docnije Sirmiensis) sa središtem u Sirmiju drugu, dok su se Pannonia I. (Prima, Superior) sa središtem u Savariji (Szombathely) i Valeria3 sa središtem u gradu Sopianae (Pečuh) sterale u današnjoj zapadnoj Ugarskoj. U isto je vrijeme Dioklecijan razdvojio i Dalmaciju na dvije provincije: na Dalmaciju, sastavljenu od Liburnije (od ušća Raše do Krke) i od prave Dalmacije (od Krke do blizu današnje Budve na jugu Boke Kotorske) sa središtem u Saloni, i na Praevalis (provincia Praevalitana) sa središtem u Skodri. Sve četiri Panonije i Dalmacija ušle su još s oba Norika (Noricus Ripensis i Noricus Mediterranea) u panonsku dijecezu (dioecesis Pannoniarum), koja se docnije zvala i Zapadni Ilirik (Illyricum occidentale), a podređena bješe prefekturi Italije, dok je Prevalitana ušla u mezijsku dijecezu (dioecesis Misiarum) podređenu najmanjoj prefekturi Iliriku, docnije prozvanoj - za razliku od gore pomenute dijeceze Istočni Ilirik (Illyricum orientale). Kad su najposlije po smrti cara Teodosija

Up. Mommsenov komentar u CIL III. pg. 415. Granicu između Gornje i Donje Panonije crta Ptolemej (II., 14), ali ne sasvim točno (Kuzsinszky o. c. CXXXIII.).

5 Tako prozvana u čast Valerije kćeri Dioklecijanove a žene cara Galerija: „Cuius (sc. Galerii) gratia provinciam uxoris nomine Valeriam appellavit“ (Sextus Aurelius Victor, Liber de Caesaribus 40, 10, edit. Pichlmayr. Leipzig 1911, 122).

• Ovo se ime učuvalo do druge pole XII. vijeka kao Privilit (kod Popa Dukljanina ed. Črnčić 6), pa i danas još nazivlju Bjelopavlići u Crnoj Gori neki kraj oko Skadarskoga jezera Prevala (Новаковић, Српске области. Гласник срп. учен. др. vol. 48. Beograd 1880, 16).

7 Glavni izvor o Dioklecijanovoj razdiobi provincija i dijeceza jesu: Laterculus Veronensis od g. 297. i jedan vijek docnije (oko 425.) sastavljena Notitia dignitatum; oba izvora izdao je Seeck, Berlin 1876. Up. Mommsen, Verzeichniss der römischen Provinzen um 297 (Gesammelte Schriften, vol. V. Berlin 1908, 561-588); Jullian, De la réforme provinciale attribuée a Dioclétien (Revue historique, vol. XIX.

Velikoga (395.) njegovi sinovi Arkadije i Honorije podijelili očinsku baštinu na dva carstva, Istočno i Zapadno, koja se nikad više ne sastaše u jednoj ruci, pripadoše Dalmacija i sve četiri Panonije Zapadnom carstvu, a Prevalitana Istočnom; granica među oba carstva tekla je sada otprilike od današnje Budve sjeveroistočnim smjerom preko crnogorskih planina i spuštala se na gornju Drinu, kojom je polazila dalje prema njenom ušću u Savu. Ova je razdioba bila od presudnih posljedica ne samo političkih,

Sl. 55. Ulomak Tabule Peutingeriane (Beč, Narodna biblioteka). nego i vjerskih i kulturnih za sva docnija vremena; šta više, one se još i danas opažaju.

Paris 1882; o Panonijama i o Dalmaciji 352-354). O Dioklecijanovoj reorganizaciji uopće up. Schiller, Geschichte der römischen Kaiserzeit, vol. II. Gotha 1887, 44 i dalje; Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt, vol. I. Berlin 1921 i vol. II. Berlin 1901. Tom su prigodom otpali od Gornje Panonije gradovi Emona ("Huwva, Ljubljana), Nauportus (Vrhnika) i Poetovio te uđoše u Noricum Mediterranea (Kos 1. c.).

8 Güldenpenning, Geschichte des oströmischen Reiches unter den Kaisern Arcadius und Theodosius II. Halle 1885, 3. Veoma je vjerojatno, da su krajevi istočno od Drine (u današnjoj zapadnoj Srbiji) otkinuti još za Dioklecijanove reorganizacije provincija od Dalmacije i dodijeljeni Prevalitani i Gornjoj Meziji (Moesia Superior).