Pored već pomenutih središta bile su u obje Panonije s desne obale Drave i Dunava još i ove varoši i važnija mjesta: Aqua Viva (Varaždin), Aquae Jasae (Varaždinske toplice), Andautonia (Ščitarjevo na Savi kod Zagreba)", Aquae Balissae (Daruvar), Servitium (Bosanska Gradiška), Marsonia (Brod na Savi)1o, Ad Basante (na ušću Bosne u Savu), Certissa (Dakovo ?), Mursa (Osijek donji grad), Cibalae (Vinkovci)11, Teutiburgium (Dalj), Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok), Malata docnije zvana Bononia (Banoštor) 12, Cusum (Petrovaradin), Acumincum (Stari Slankamen), Burgenae (Novi Banovci), Rittium (Surduk), Taurunum (Zemun), Bassianae (Petrovci) i Saldae (Brčko ?), a u Dalmaciji i Prevalitani: Albona (Labin), Flanona (Plomin), Tarsatica (Rijeka)13, Ad Turres (Selce), Senia (Senj), Lopsica (Sveti Juraj), Ortopla (Stinice), Vegium (Karlobag), Argyruntum (Starigrad), Corinium (Karin), Aenona (Nin), Jader (Zadar), Tragurium (Trogir), Oneum (Omiš), Muicurum (Makarska), Epidaurum (Cavtat), Acruvium (možda docnije Aexáτepx, Kotor), Butua (Budva) i Olcinium (Ucinj) na moru, dok su u nutrašnjosti bili: Stridon (Zrinj kod Dvora nedaleko od Une?)1+, Avendo (Crkvina kod Brloga), Monetium (Brinje), Aru

⚫ Današnji Zagreb bio je jamačno neko selo (vicus) uz potok Medveščak, a pripadalo je municipiju Andautoniji, kako to dokazuju rimski novci (od I.-IV. v.) nađeni u koritu istoga potoka, pa i glava kipa, iskopana u današnjoj Petrinjskoj ulici. Gl. Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. vol. IV., 1900, 217 i vol. VIII., 1907, 42. Današnja se Vlaška (nekoč Laška) ulica zvala u Srednjem vijeku Vicus Latinorum.

10 Neka se močvara tik Broda uz Savu još i danas zove Mrsunja.

11 Pažnje je vrijedno, da se južno od Vinkovaca (oko Morovića) još i danas neka poviša mjesta u polju nazivlju Cipale (up. specijalnu kartu 1:75.000 bivšega austr. vojnogeograf. instituta).

12 Fröhlich, Castellum Onagrinum (Archeol. Ertesitő, U. F. vol. II. Bpst. 1889, 2 i dalje) i Kuzsinszky o. c. CLXVIII.

13 Ime je učuvano u današnjem Trsatu; još na početku IX. vijeka kaže se: „in Liburnia iuxta Tharsaticam maritimam civitatem“ (Einhard, Vita Caroli M. Rački, Documenta 300). U Zborniku u čast prof. Hortisa (Miscellanea di Attilio Hortis. Trst 1910, vol. I., 203-220) napisao je Vassilich članak „Tarsatica", u kojem iznosi mišljenje po mom sudu neispravno da Ptolemejeva Tapsatixa niti je Rijeka niti Trsat,

ma da inače ne dolazi ni do kakova rezultata, gdje da se traži ovo „luogo misterioso“. O liburnijskim nekim mjestima up. Premerstein, Bevorrechtete Gemeinden Liburniens in den Städtelisten des Plinius (Bulićev Zbornik 203–208).

=

14 O ubikaciji varoši Stridon, rodnoga mjesta crkvenoga oca Sv. Jerolima, up. Florschütz, Stridon i Zrin (Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. vol. VI., 1902, 87-98, 226 do 227). Njegovo mišljenje kao da je najbliže istini. Inače glavna je monografija Bulić, Stridon (Grahovo polje u Bosni). Rodno mjesto Svetoga Jeronima (Vjesnik za arheolog. i historiju dalmat., vol. 43, 1920 Miscellanea Geronimiana. Rim 1920, 253-330). Prije svega Bulić je iznio sva dodanas izrečena mišljenja o tom pitanju, a onda obrazlaže svoje mišljenje tražeći Stridon na današnjem Grahovu polju u zapadnoj Bosni. Glavni dokaz ima da bude natpis: „... iudex datus a Flavio Valerio Constantio (viro clarissimo?), P(reside) P(rovinciae) Dalm(atiae), fines inter Salviatas et Stridonenses determinavit" (Stridon 87-88). Ovaj je natpis tobože prepisao pok. Josip Alačević iz bilježaka pok. Stjepana Petkovića iz Knina, a jer je Petkovićev „materijalni“ prijepis bio

pium (Prozor kod Otočca), Raetinium (Golubić kod Bihaća), Clambetae (oko Obrovca na Zrmanji), Asseria (Podgrađe), Burnum (Šupljaja kod Kistanja), Varvaria (Bribir kod

Skradina) 15, Scardona (Skradin), Promona (Teplju kod Drniša), Magnum (Kljake kod Drniša), Riditae (Danilo kod Šibenika), Aequum (Čitluk kod Sinja) 16, Salviae (Grkovci na Livanjskom polju), Pons Tiluri ili Tilurium (Trilj na Cetini), Delminium (Županjac, u Srednjem vijeku Aльмно), Вigeste (Ljubuški), Narona (Vid kod Metkovića), Delontinum (Stolac ?)17, Novae (Runovići kod Imotskoga), Bistue Vetus (Varvara nad izvorom Rame), Bistue Nova (Zenica), Domavia (Gradina kod Srebrnice) i Doclea (Duklja kod Podgorice u Crnoj Gori). Od otoka ističu se: Absyrtides (Cres [Crexa] i Lošinj) s gradom Apsorus (Osor), Curictae (Krčki otok) s gradom Cu

вити

veoma loš, Alačević ga je „ispravio i dopunio". Inače sam je natpis propao, i nije ga tobože osim Petkovića nikad nitko vidio. Međutim više je nego samo vjerojatno, da je ovo lažan natpis (gl. Вулиh, Stridon. Belićev Zbornik. Beograd 1921, 30-32). Lažnim smatrali su ga i Mommsen i Hirschfeld, a danas i prof. Hoffiler i Dr. Abramić. Vulić se domišljava, kako je Alačević taj natpis udesio. „Ако би се смело претпостаkaže on да је натпис, у ком се спомиње Стридон и који је Алачевић објавио, састављен у наше доба, онда би се могло помишљати и на то, на који је начин он састављен. Ми имамо два натписа који садрже све елементе из којих се он састоји. Требало је само узети први део натписа CIL III. 9938 и други део натписа CIL III. 9973, па их слепити. Оба ова натписа била су Алачевићу позната. Осим тога Алачевић је на годину дана пре но што је тај натпис објавио био већ мишљења, да Стридон треба тражити отприлике тамо, где га после ставља (Belićev Zbornik 32). „Premrou, Della patria di S. Girolamo (iz Scuola cattolica. Monza 1921) kao dobar Slovenac traži Stridon „a sud o a sud est di Lubiana, verso il già confine Dalmato-Pannonico". Šta više, čini se da Premrou misli, da je Sv. Jerolim po narodnosti bio Sloven pa baš Slovenac!

15 Danas potpuno utvrđeno novonađenim natpisom u okolišu Bribira, a nalazi se u hrv. starinarskom muzeju u Kninu. O Varvariji up. Premerstein 1. c. i Kubitschek, Dalmatinische Notizen (Bulićev Zbornik 211-214). O imenu Varvaria Bribir up. Skok, Prilog k ispitivanju hrvatskih imena mjesta. II. (iz Nast. Vjes. 1913).

=

16 Mišura, Colonia Romana Aequum Claudium (Čitluk). Graz 1921 (natpis trebao

bi da glasi: Colonia Romana Claudia Aequum).

17 Up. o tom mjestu Alačević, Delminium (Bulletino 1897, 102-111).

ricum (Krk), Arba (Rab) s istoimenim gradom, Pamodus (Pag), Solentia (Šolta, Sulet), Brattia (Brač), Pharus (Hvar) s istoimenim gradom (danas Starigrad), a tako i Issa (Vis) i Corcyra Nigra (Korčula), pa Ladesta (Lastovo) i Melite (Mljet) 18.

Žiteljstvo bješe sastavljeno u obje provincije od tri raznorodna elementa: od originarno grčkih, ali u carsko rimsko vrijeme već podosta romanizovanih primoraca i otočana, onda od naseljenih i sve to naprednijih rimskih (latinskih) varošana i najzad od ilirsko-keltskih drevnih plemena, koja su obitavala u velikim masama u prodolima među planinama, uz rijeke i po zelenim vispoljanama kao i po plodnim ravnicama. Stari grčki i novi rimski element, stanujući ponajviše u varošima uz more i u nutrašnjosti, predstavnik je varoškoga života, s kojim je ilirstvo i keltstvo, živući u plemenskim jedinicama, imalo u ranije vrijeme samo slabih veza. Glavna svrha rimske uprave spram ovih raznovrsnih elemenata mogla je stoga da bude samo ta, da stvori takovo zajedništvo interesa, u kojemu će svatko uzmoći da provede svoje nastojanje; zato ona i jeste računala s postojećim prilikama i prema njima udešavala svoj sistem.

Poučenoj iskustvom dalmatinsko-panonskog ustanka rimskoj je vladi bila prva briga, da objema provincijama oduzme mogućnost eventualnih novih buntovnih pokušaja. To je ona postigla zgodnim razmještajem vojske u podignutim tvrđavama i izgradnjom brojnih odličnih cesta, koje su zemlju učinile lako pristupnom, a onda i tako, da je svu mladež sposobnu za oružje uvrstila među svoje čete, u kojima je onda mnogo godina službovala isključivo van domovine, a mnogi se nikad više i ne povratiše kući. Ilirsko-keltska su plemena u ranije doba, nemajući još rimskoga građanskog prava, porazdijeljena bila među pomoćne čete kao pješaci i konjanici, tako: cohors I-VII Delmatarum, cohors I-IV Pannoniorum, cohors I-VII Breucorum, I-II Pannoniorum, ala I Illyricorum, a službovala su u Meziji, Dakiji, Britaniji, Germaniji, u afričkoj Mauretaniji, no mnogo 18 Geografsko-topografske podatke od I. do V. vijeka donose od pisaca Plinije (Nat. III., 21-26), Strabo (VII, 5, 313–318) i Ptolemej (II., 14-16), onda tako zvana Tabula Peutingeriana iz druge pol. IV. vijeka (Miller, Weltkarte des Castorius. Ravensburg 1888), pa Itinerarium Antonini (ed. Parthey-Pinder. Berlin 1848) iz prve polovice IV. vijeka (up. o njemu Kubitschek, Eine römische Strassenkarte, u Jahreshefte des österr. archeol. Instit. vol. V. 1902. 31 i dalje) i Ravennati annonymi Cosmographia (ed. Pinder-Parthey. Berlin 1860) iz VII. vijeka, ali izrađeno na starijim rimskim izvorima. Od literature up. Forbiger o. c. vol. III., 330–351, 552–561; Jelić u Glasniku 1898; Cons o. c. 184-259; Pichler, Austria Romana. Leipzig 1902; Grgo Novak, Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije (Nast. Vjesnik, vol. XXVII.. Zagreb 1918) i Suplemenat splitskom Bullettinu za god. 1915; Jelić, Die Halbinsel Bosoljina (Jahrbuch f. Altertumskunde, Bd. VII. 227-239. Beč 1913). Od modernih geografskih karata najbolja je ona u atlasu Kieperto vu, Formae orbis antiqui nr. XVII. (s tekstom), kao i ona istoga autora, priložena djelu CIL III. Suppl. II. Gl. i moju kartu priloženu ovoj knjizi, izrađenu s naročitim obzirom na tekst, a u skladu s najnovijim rezultatima nauke.

ih je uvršteno bilo i u obje rimske mornarice smještene pod zapovjedništvom dvojice prefekata u Mizenu (kod Napulja) i u Raveni. Potkraj Augustova i na početku Tiberijeva vladanja, nalazile su se u Dalmaciji legio VII. (docnije Claudia pia fidelis) i XI. (docnije također Claudia p. f.) a u Panoniji legio VIII. Augusta, IX. Hispana i XV. Apollinaris, sastavljene pored građana rimskih iz sjeverne Italije poglavito od građana iz raznih dijelova prostranoga carstva.19 Tada je legija obično brojila oko

Sl. 57. Zadarski natpis iz Augustova vremena (Zadarski muzej). 5.600 momaka, a raspadala se na 60 centurija; uz to legijama se još dodijeljivalo po nekoliko turmâ konjanika. Osim legija kao redovne vojske, još su se nalazile po provincijama i tako zvane pomoćne čete (auxilia), inače ne toliko brojne kao one, a stvarale su ih oni provincijali i rimski podanici, koji još nijesu imali rimskoga građanskog prava; dijelile su se na lako oružane pješake (cohortes) i konjanike (alae), a zapovijedali su im isprva vojnički tribuni, a docnije prefekti. Kod pomoćnih četa rimski je vojnik imao služiti punih 25 godina, a kod legija 20, no zapravo je služio još i koju godinu duže. Za to vrijeme primao je legionar godišnju plaću od 225 denara (za Augusta), odnosno 300 denara (od Domitijana dalje), dakle nešto oko 230 i 300 dinara (u zlatu) našega novca. Od dalmatinskih garnizona glavne bijahu Burnum, onda kraj Tilurija današnji Gardun (jugoistočno od Sinja na Cetini) i nedaleko od Narone današnje Mogorjelo na Neretvi, a u Panoniji opet Emona, Siscia i Sirmium.20 Međutim već pot

19 Pripovijedajući o pobuni panonskih legija na glas o smrti cara Augusta (14. po Hr.), Tacit ih (Ann. I., 30) izrijekom navodi: ". . . et soluti piaculo suis quisque hibernis redderentur. Primum octava, dein quinta decuma legio rediere: nonanus opperiendas Tiberii epistulas clamitaverat . . .", a u Ann. IV., 5 (za god. 23.) opet kaže: "... ripamque Danuvii legionum duae in Pannonia ... totidem apud Delmatiam locatis".

20 O ova tri panonska garnizona gl. Domaszewski, Die Beneficiarierposten und die römischen Strassennetze (Westdeutsche Zeitschrift vol. XXI. 1902, 163 do 164) i Patsch, Herzegowina 73 i dalje. Za Emonu gl. Schmidt, Emona (Jahrbuch f. Altertumskunde, vol. VII. Beč 1913, 61-188).

kraj Neronova vladanja ostavi leg. VII. Dalmaciju i bi smještena u Meziji, a za Vespazijana (oko 70.) pošla je i leg. XI. u Germaniju; od toga vremena Dalmacija nije više imala legija (provincia inermis), već samo tamo amo po koju kohortu pomoćnih četa i one, što su ih podržavale pojedine varoši reda i sigurnosti radi.21 Istodobno nastale su i u Panoniji neke promjene. Za cara Klaudija pošla je leg. IX. Hispana u Britaniju u rat i ostade ondje, a za Nerona premještena bi leg. VIII. Augusta u Meziju, dok je leg. XV. Apollinaris otišla u rat na Istok, gdje je ostala kroz duže vremena. Na mjesto tih legija došle su u Panoniju dvije nove: leg. XIII. Gemina iz Germanije i leg. VII. Gemina, koju je osnovao car Galba i odmah smjestio u Panoniju. Ali za cara Vespazijana premještena bi leg. VII. Gemina u Hispaniju, dok se leg. XV. Apollinaris vrati poslije židovskoga rata godine 71. natrag u Panoniju, tako da su odsele ondje bile leg. XIII. Gemina i leg. XV. Apollinaris. No potkraj I. i na početku II. vijeka izazvali su dački ratovi i opet važnih promjena, a garnizone panonske biše smještene uz dunavsku granicu: Domitijan doveo je onamo leg. I. Adiutrix iz Hispanije i leg. II. Adiutrix iz Germanije i Britanije, a Trajan leg. X. Gemina i leg. XIV. Gemina Martia Victrix, obje iz Germanije. Od tih legija tri su došle u Gornju Panoniju: Vindobona (Beč) postade sjedištem leg. X. Gemina, Carnuntum leg. XIV. Gemina Martia Victrix, Brigetio (Ó-Szőny kod Komarna) leg. I. Adiutrix, a jedna u Donju, naime leg. II. Adiutrix najprije u mjestu Acumincum (Stari Slankamen), a onda u varoši Aquincum (Ó-Buda). Od Trajanovih vremena više nema kod panonskih legija znatnijih promjena; one su na svojim mjestima ostale u glavnom sve do kraja rimskoga vladanja.22 Pored ovih kopnenih četa, rimska je vlast podržavala i na rijekama jako brodovlje (classis Flavia Pannonica) pod komandom prefekta, da bdije nad kretanjem varvara, i to ne samo po Dunavu, nego i po glavnim mu pritocima, Dravi i Savi; brodarske

21 O Dalmaciji kao „provincia inermis“ up. Jung, Die Militär-Verhältnisse der sog. provinciae inermes des römischen Reiches (Zeitschrift für die österr. Gymnasien, vol. XXV., 1874, 680-681).

22 O promjenama kod panonskih legija up. Jung, Römer und Romanen (18771), 41-45 i Kuzsinszky o. c. CLV i dalje. Brojni natpisi u kamenu i pečati na opekama, nađeni u Srijemu, dokazuju stoljetni bujni vojnički život u tim stranama, a napose pored Sirmija još u Surduku (Rittium), Novim Banovcima (Burgenae) i Dalju (Teutiburgium). Ti se spomenici danas nalaze ponajviše u hrv. arheol. muzeju u Zagrebu, a publikovao ih je Brunšmid u više godišta Vjesnika hrv. arh. dr. Među ostalima sačuvali su se tragovi ovih četa: u Novim Banovcima bijaše zaposlena cohors I. Thracum civium Romanorum, a u Dalju ala I. civium Romanorum, onda ala II. Arvacorum i cohors II. Augusta Dacorum veterana. U Mitrovici i Osijeku našlo se opeka s pečatom cohors VII. Breucorum, što znači, da su sinovi ovoga snažnoga panonskoga plemena, bar kroz neko vrijeme, služili kao pomoćne čete u domovini. Opeka i kamenih natpisa, u kojima se spominje legio VI. Herculia, našlo se u Čereviću, Banoštoru i Osijeku, a sličnih još i po drugim mjestima.