ne toliko domaćim koliko stranim, a to su poglavito oni izvori, koji se odnose na vremena od početka XV. vijeka dalje. Budući da će u nastavku ovoga djela biti upotrijebljena i arhivalna građa, ne će biti izlišno, ako već sada upoznamo i one glavne arhive, koji su od bitne važnosti po hrvatsku prošlost.

12

U Hrvatskoj i Slavoniji ima dosta velik broj javnih i privatnih arhiva, a važni su naročito za proučavanje novovjeke hrvatske historije. To su: 1. Državni arhiv u Zagrebu (nekoć kr. hrv. slav. dalm. zemaljski arhiv). U starije vrijeme nijesu se isprave i spisi kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije čuvali u odjelitom arhivu, već su ih preuzimali na čuvanje bani, banovci (podbani) i protonotari, a djelimice i poneki kaptoli.1 Stoga se i zgodilo, da je kroz mnoga stoljeća golemo mnoštvo hrvatskih historijskih spisa i isprava budi propalo, budi zaostalo u privatnim arhivima različitih porodica, kojih su članovi imali one pomenute časti. Za pomnije i sigurnije čuvanje zemaljskih isprava i spisa tek se 1643. pobrinuo tadanji zemaljski blagajnik (exactor regni Sclavoniae) Ivan Szakmardi Dijankovečki davši napraviti na zemaljski trošak ovelik sanduk od hrastova drva, da se u nj spremaju najvažnije zemaljske isprave, zakoni i privilegija. Na tom sanduku - službeno vazda zvanu „cista privilegiorum regni“ - bila je umjetno izrađena brava, koju su otvorala tri različita ključa, a ti su se svi stavljali u jedan isti otvor; jedan ključ čuvao je ban (clavis banalis), drugi banovac (clavis vicebanalis), a treći protonotar (clavis protonotarii). 13 U prvi se kraj ta „cista privilegiorum regni" stalno

11 Gl. Laszowski, Kr. hrvat.-slavon.-dalmat. zemaljski arkiv (Vjesnik kr. zem. arkiva vol. I, Zagreb 1899, 4-20); R. Horvat, Povijest škrinje privilegija (Vjesnik vol. XVII, 1915, 173-174.

12 Tako čitamo u ispravi zagrebačkoga kaptola od 7. okt. 1546.: „Quibus quidem literis (naime bana Nikole Zrinskoga po zaključku hrvat. sabora od 30. sept.) receptis, nos (t. j. zagreb. kaptol) mandatum suae spect. et magnif. dominat. in omnibus, ut tenemur, obedire cupientes, praetactas literas (naime kralja Vladislava II. od 4. marta 1498. o kompetenciji banske sudbenosti u Hrvatskoj) in sacristia eccl. nostrae in ladula, nobis per dominos regnicolas pro conservatione assignata, fideliter requisivimuș et invenimus“ (Šišić, Hrv. sabor. spisi, vol. II, 337 i na više drugih mjesta). U ranije doba bez sumnje čuvali su se spisi i u kninskom i ninskom kaptolu, dok za požeški kaptol Sv. Petra imamo pouzdanu potvrdu u ispravi od 1305., u kojoj se kaže, kako su pred kaptol došli Petar, sin župana Kupše i Stjepan, sin Konrardov, tužeći se quod per combustionem monasterii b. Demetrii mart., eccl. videlicet Fratrum Minorum de Posegavar, in sacristia ipsius ecclesie omnes litere ipsorum essent combuste et annichilate, et petebant cum instantia, ut alia paria omnium literarum ipsorum in camera eccl. nostre reinvenerimus iterato duplicando; quorum precibus iustis et peticionibus condescendentes, omnes arcas vel cistas in camera eccl. nostre habitas, debito officio et diligenti studio excussimus predictas literas requirendo, in quibus quam plurimas literas ipsorum reperimus sub sigillo veteri atque novo" (Smičiklas, Codex dipl. vol. VIII, 107).

a

13 Na poklopac ovoga sanduka stavljen je natpis: „Regni Sclavoniae 1643“, na pročelje s desna i s lijeva brave slike grbova kraljevine Hrvatske i Slavonije. Iznutra na poklopcu prilijepljen je oveći zapis, datiran 23. decembra 1643., koji kaže,

čuvala kod kaptola zagrebačkoga, no kad je s vremenom porastao broj zemaljskih spisa, uvidješe hrvatski staleži, da treba brigu nad njima po

vjeriti arhivaru. Zato je na hrvat

skom saboru u Zagrebu 16. marta 1744. izabran Ladislav Királyi prvim zemaljskim arhivarom, no samo na dvije godine, a onda sastavi hrvatski sabor dne 27. aprila 1745. za nj još i osobitu instrukciju o uređenju zemaljskoga arhiva.14 Kad je Királyi poslije dvije godine uredio zemaljski arhiv, načinivši potrebne elenke i registre, svršila se od sabora mu povjerena zadaća. Tada je ukinuto i mjesto zemaljskoga arhivara, a brigu nad spisima povjeriše staleži zemaljskom protonotaru. Tek 19. decembra 1763. obratiše oni i opet pažnju arhivu, zaključivši u saboru, da se onaj Szakmardijev sanduk sa svima zemaljskim spisima prenese s kaptola u odjelitu sobu u tako zvanoj zemaljskoj kući (domus regnicolaris, ondje, gdje je bila hrvatska sabornica). Od toga vremena dakle datira da je taj sanduk dao „expensis publicis" napraviti „Ioannes Szakmardi de Diankovcz, notarius comitatuum eiusdem regni (sc. Sclavoniae) et exactor", za banovanja grofa Ivana Draškovića Trakošćanskoga, Martina Bogdana, biskupa zagrebačkoga, grofa Dure Erdődyja, velikoga župana županije varaždinske, Gašpara Orehoczyja Orehovečkoga banovca i velikoga župana županije zagrebačke i križevačke, i podžupanâ zagrebačkih Ivana Ručića, Kristofora Balagovića i Petra Pervana, pa varaždinskoga Baltazara Zabokyja Zabočkoga i križevačkoga Dure Vragovića Križovljanskoga. Uz taj zapis Ivan Szakmardi još je „spjevao" (canebat) 18 stihova u slavu „carissimae patriae suae Sloveniae et Chorvatiae", a od njih su najznačajniji ovi:

,,Illa ego Sclavonia, jam dicta Croatia tellus

Post varias experta vices tandem addita Christo,

Hungaricae junxi me sociam ipsa mytrae,

Prima mihi de rege novo sunt vota legenda;

Primus in Hungarica nobilitate locus.

Stellam animalque insigne gero, gens martia, Martis;
Jus aequale Hunnis et mihi; taxa minor.

Marti aliquando crucem junxi pro stemmate binam,
Catholicae solum religionis amans."

14 Art. XIII. De instructione officii exactoralis et archivistae regni." Prothocollum regni congregationum vol. VIII. u državnom arhivu u Zagrebu.

-

hrvatski zemaljski arhiv kao ured, dobivši najzad privoljom kralja Franje I. - u saboru dne 15. septembra 1800. Ivana Zrnčića kao stalnoga arhivara. Za banovanja Jelačićeva prenio je privoljom kneza Windischgrätza između 1849. i 1851. tadanji hrvatski zemaljski arhivar Ivan Kukuljević Sakcinski iz budimskoga komorskoga, namjesničkoga i palatinskoga arhiva sve one isprave i spise, što ih je još 1670. zaplijenila carska komora po različitim imanjima hrvatskih porodica grofova Zrinskih i knezova Frankopana („neoregistrata acta“), a pored njih još i one starih hrvatsko-slavonskih samostana: Remetâ (kraj Zagreba), Lepoglave, Garića, Špišić-Bukovice (Bakva), Sv. Spasa kraj Senja, Sveticâ, Sv. Leonarda u Popovu dolu, franjevačkoga u Križevcima, klarisa u Zagrebu, isusovaca u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci i Požegi, i grada Bakra, koje je ponajvećim dijelom raspustio car Josip II. (1780–1790).15 Ali ugarska je vlada ove spise već 1855. zatražila natrag, jer su kao bajagi bili predani s klauzulom „salvo jure sacrae regni Hungariae coronae", krošto je tobože Ugarska sebi pridržala pravo na njih. Budući da tadanji ban Jelačić nije htio da se odazove pozivu, ugarska je vlada potom zahtjev svoj obnavljala i daljih godina, dok najposlije nije ban grof Khuen-Héderváry izvršio nalog, davši u julu 1885. potajno otpremiti pomenute spise u Budimpeštu, gdje se još i danas (februar 1925.) nalaze u madžarskom državnom arhivu, premda ne svi, budući da su u Zagrebu preostale poneke isprave iz komorske zbirke, a tako i svi spisi zagrebačkih klarisa, isusovačkoga reda na Rijeci i grada Bakra. 16

Od inače veoma obilne historijske građe, što se danas nalazi u državnom arhivu u Zagrebu, valja istaknuti ove skupine: Documenta antiqua sadrže dvanaest komada isprava iz vremena hrvatskih narodnih vladara (X. i XI. vijeka), ali se među njima — kako se čini ne nalazi ni jedan original; Documenta medii aevi jesu brojne srednjevjekovne isprave do 1526., ponajviše originali, dok Privilegia regni obuhvataju glavne političke isprave i spise kraljevine Hrvatske od 1222. (prepis „Zlatne bule" Andrije II.) do 1750. Od novovjekih spisa ističu se kao najdragocjenija zbirka državnoga arhiva Protocolla generalium regni congregationum od 1557. do 1831. u dvanaest omašnih svezaka, u kojima su sabrani zaključci hrvatskih sabora, a tako i instrukcije izrađene za poslanike hrvatske pred polazak na zajedničke ugarsko hrvatske sabore.17 Te spise dopunjuju zbirke: Acta 15 O tom Kukuljević, Primanje hrvatskih spisa u Budimpešti god. 1849–1851. Zagreb 1885.

16 Prema ustanovama Trianonskoga ugovora s Ugarskom (od 4. juna 1920.) imadu se spisi, ugrabljeni od grofa Khuen-Héderváryja, povratiti u Zagreb državnom arhivu. Pregovori o tom još nisu dovršeni.

17 Podijeljeni su ovako: Vol. I. 1557-1601. Vol. II. 1601-1635. Vol. III. 16351691. Vol. IV. 1691-1709. Vol. V. 1710-1728. Vol. VI. 1729-1738. Vol. VII. 1739–1744. Vol. VIII. 1745–1752. Vol. IX. 1753–1761. Vol. X. 1762—1770, 1773, 1777. Vol. XI. 1790— 1808. Vol. XII. 1809-1831.

congregationum regnorum Croatiae et Slavoniae od 1562. do 1872.,18 Acta statuum et ordinum regnorum Croatiae et Slavoniae od 1615. do 1766., Acta banalia od 1645. do 1849. i Acta neoacquisita od 1527. dalje. Još su važne zbirke: Protocolla conferentiarum regnorum Croatiae et Slavoniae od 1699. do 1758., Acta conferentiarum od 1703. do 1842., Acta consilii regii Croatici od 1767. do 1779. sa trinaest svezaka zapisnika i Acta protonotarialia od 1630. do 1844. sa četiri sveske fassiones, a od familijarnih arhiva Archivum Ratthkayanum od 1306. do 1791., Acta familiae Patačić de Zajezda (od XV. do XIX. vijeka) i Acta familiae Sermage od XVI. do XVIII. vijeka). Najposlije valja napomenuti arhiv bivše austrijske vojne komande zagrebačke, koji je poslije sloma Austro-ugarske monarhije prenesen u kr. državni arhiv (za XVIII. i XIX. vijek), onda arhiv bivše petrovaradinske vojne komande (za XVIII. i XIX. vijek), koji je već ranije poslije razvojačenja Vojne Krajine - dospio u Zagreb, najprije u prezidij bivše kr. hrv. zem. vlade, a onda u zem. arhiv, pa arhiv bivše hrv. dvorske kancelarije u Beču (1860-1868), koji je prenesen iz Budimpešte (iz arhiva bivšega ministarstva za Hrvatsku i Slavoniju) u Zagreb u decembru 1918. Ima nade, da će doskora biti preneseno u zagrebački državni arhiv i ono golemo arhivalno blago iz glavnih bečkih arhiva, koje se tiče hrvatske historije, poglavito od godine 1526. dalje. Pregovori su u tom poslu već svršeni.

2. Nadbiskupski arhiv u Zagrebu (do godine 1853. biskupski). Počeci ovoga arhiva sežu nesumnjivo u veliku starinu, jer može se kao pouzdano misliti, da je zagrebačka crkva odmah poslije svoga utemeljenja (1094.) čuvala spise. Kad je 1217. kralj Andrija II. boravio u Zagrebu i na molbu biskupa Stjepana I. i kaptola potvrdio crkvi sve darovnice i privilegija svojih prethodnika, zatraži on da iznesu prije svega preda nj sve isprave pa ih onda dade pred mnoštvom prisutnih svećenika pročitati.19 Gdje su se one čuvale, ne kaže nam se izrijekom, ali jamačno (po običaju onoga vremena) u stolnoj crkvi iza glavnoga oltara ili u sakristiji. Nema sumnje, da je u vremenu od mnogih vijekova i mnoštvo isprava i spisa propalo. Tako je pred dolazak Tatara (1242.) arhiv crkve zagrebačke (dakle i biskupski i kaptolski zajedno) prenesen na otok Rab. Međutim poslije povratka nijesu sve isprave došle natrag u Zagreb; tako se bar držalo još u prvoj polovici XIV. vijeka.20 Za krvavih sukoba između oba

18 Upravo ovako: 1562, 1578, 1588, 1594, 1654-1848-1872.

19 „Nos igitur eorum iustis peticionibus inclinati grato uolentes occurrere assensu, habito consilio omnium magnatum nostrorum, omnia priuilegia predicte ecclesie in medio fecimus deduci et per cancelarium nostrum Vgolinum de uerbo ad uerbum coram multitudine perlegi" (Smičiklas, Cod. dipl. III. 147-149.). Iz tih riječi jasno slijedi, da je zagrebačka crkva već 1217. čuvala svoje spise na nekom osobitom mjestu.

20 Zagrebački kanonik arhiđakon Ivan bilježi oko godine 1334.: „Sed processu temporum advenientibus Tartaris et totum regnum Hungarie ac eius decorem flebiliter devastantibus tempore domini Bele regis quarti privilegia ipsius ecclesie metu ip

dijela današnjega Zagreba, naime gornjega grada (ili kr. slob. općine Gradca) i Kaptola (ili Zagreba) provališe 16. decembra 1396. gornjograđani na Kaptol i tom prilikom baciše u vatru i same „papinske bule“.21 Više je nego samo vjerojatno, da je i u docnije vrijeme budi silom budi nesrećom i opet mnogo toga zauvijek propalo. Biskupski arhiv uredio je posljednji put 1815. na molbu biskupa Maksimilijana Vrhovca poznati ugarski historik Martin Duro Kovačić, sastavivši podjedno dosta opsežna nova hronologijski poređana regesta.

Danas je bogata historijska građa ovoga arhiva (nalazi se u zapadnoj kuli nadbiskupske palače) porazdijeljena ovako. Prije svega treba istaknuti dva rukopisna zbornika iz XIV. vijeka. Prvi sadrži pod natpisom Incipiunt privilegia super libertatibus, iuribus et donacionibus ecclesie Zagrabiensis, ili kraće i običnije Liber privilegiorum, isprave crkve zagrebačke od 1199. do 1348., napisan jamačno za biskupa Nikole (1350-1356) na pergameni veoma lijepom goticom onoga vremena.22 Drugi zbornik nosi natpis: Incipit tenor privilegiorum monasterii beate Virginis Marie de Topliça, a sadrži isprave, što se odnose na cistercitsku opatiju Sv. Marije u Topuskom od godine 1211. do 1365., kad je zbornik nekako i postao, po svoj prilici na želju tadanjega opata Guidona. Budući da je topuska opatija 1558. došla u posjed biskupa zagrebačkoga, zacijelo je taj zbornik tek tada dospio u biskupski arhiv.23 Ostala građa ovoga arhiva razdijeljena je prije svega na zbirku isprava i spisa (od XII. do XIX. vijeka), koja se raspada na šest različitih skupina, već prema svojoj sadržini; to su: a) Privilegiale (1134 do 1815), b) Ecclesiasticum (1216-1827), c) Politicum (1266—1844), d) Iuridicum (1292-1847), e) Donationalia (1334-1834) i f) Testamentarium (1404-1825). Najstarija je isprava od 1134., a sačuvana je u originalu; 24 svega ima u toj zbirci, što isprava što spisa, oko sedam tisuća komada. sorum Tartarorum fuerunt asportata pro conservacione in insulam marinam Arbum vocatam, nec exinde potuerant omnia rehaberi; et quomodo hoc acciderit ignoratur, ex quo nullus iam vivit, qui facti seriem posset scire; et sic creditur, quod propter hoc non in paucis suis iuribus dampnificata fuerit ecclesia supradicta“ (Tkalčić, Mon. historica episcopatus Zagrabiensis, vol. II. [Statuta capituli Zagrabiensis saec. XIV]. Zgrb. 1874, 1.).

21 Non fuerunt veriti kaže biskup Ivan III. o gornjograđanima u svojoj ispravi od 8. januara 1397. manus sacrilegas in litteras papales mittere et de eisdem detractis bullis, ipsas litteras pedibus conculcare et insuper igne accendere" (Tkalčić, Mon. hist. civitatis Zagrabiae, vol. I. Zagreb 1889, 378-379).

22 Rukopis ima sada svega 82 folija, ali tako da nema fol. 75. i 78., a tako isto nema i poslije 82. folija jednog ili možda još kojeg lista (svakako ne mnogo); svaka je stranica ispisana u dva stupca po 43 retka.

23 Rukopis ima sada ukupno 59 folija, dok je pošljednji 60. otkinut (ali nam je u docnijem prijepisu sačuvan). Svaka stranica ima obično po 25 redaka. Up. Szentpétery, II. Endre király oklevelei a Topuszkói apátság részére (Emlékkönyv Fejérpataky László . . . ünnepére. Budimpešta 1917, 326–354).

24 Izdana štampom već veoma često; posljednji puta ap. Smičiklas, Cod. dipl. II, 42-43.