zemljišta dana u zakup, jer nije sva zemlja bila razdijeljena među provincijale. Izvjesni dio pridržala je država sebi, a na njemu su bili

Sl. 89. Osnova Dioklecijanove palače (po Niemannu).

Od Augustovih vremena zakupništvo je u državi sve to više preuzimalo maha, tako da su najzad gotovo svi zemljišni posjedi u čitavom carstvu došli u ruke nekolicine imućnika, a obrađivali su ih koloni uz pomoć robova. U ranije doba plaćali su koloni svojim gospodarima zakupninu u gotovu novcu, no kako se s vremenom jako zadužiše, ušlo je u običaj, da više nijesu smjeli seliti, dok potpuno ne isplate dugove. I tako se kolonat, kao zakupništvo, malo po malo preobrazi iz pravnoga odnošaja u staleški, a plaćanje zakupnine u podavanje izvjesnoga dijela priroda. Tako postadoše koloni od III. vijeka dalje tobože slobodni ljudi, koji obrađuju tuđu zemlju, ali ne smiju seliti

Sl. 90. Rekonstrukcija mauzoleja cara Dioklecijana (po Niemannu).

podignuti vojnički tabori, pa i ceste bijahu vlasnost države. Svakom taboru opet pripadalo je i neko područje (territorium legionis), na kojemu je znalo da bude pašnjaka i oranica. Na tim su državnim dobrima onda naseljavani vojnici na obranu Krajine (limitanei), koji su - kako je već rečeno redovno dobivali zemljišta za nagradu i odštetu poslije dovršene službe. Ono zemljište, što je još preostalo, davala bi država u zakup. Osobiti su prihodi (dakle indirektni porez) bili: caduca, imovina, koja je

u nedostatku zakonitih baštinika pripala državi, a njome je upravljao procurator a caducis, onda 5% porez, što su ga svi rimski građani plaćali kod preuzimanja baštine (vicesima haereditatium), ili kad bi dali robu slobodu, već prema njegovoj novčanoj vrijednosti (vicesima manumissionum s gospodareve zemlje (possessioni ascripti. praedio ascripti). To je bilo običajno pravo (consuetudo praedii) do Konstantina Vel. Ali kad su ratovi, provale varvara i bolesti (kao kuga) prorijedile naselja, a koloni sami stali jatomice bježati ispred varvarskoga noža, pomenuti car, da očuva poreznu snagu podanika, izdade 30. okt. 332. edikt, kojim pod prijetnjom smrtne kazni zabrani kolonima seljenje i ostavljanje one gospodareve zemlje, koju je dotada obrađivao. Tim je ediktom kolonat dobio zakonsku sankciju i kao takav prešao u Srednji vijek. Koloni nastavali su sela (vici), koja su obično posjednici dizali na svojim zemljama, a upravljao je njima osobiti magister. Gospodari (patroni, domini) nijesu ih mogli pojedinački prodavati, nego samo sa zemljom zajedno, uz koju su bili vezani od oca na sina. Kod toga imala je i država svoju korist; baš stoga što je kolon bio vezan na zemlju, država bila je sigurna za novake. Inače su koloni, kao teoretski slobodni ljudi, tražili pravdu isto tako, kao i svi ostali slobodni Rimljani. Up. o tom temeljnu radnju Fustel de Coulanges, Recherches sur quelques problèmes d'histoire. Paris 1885, 3-186 (Le colonat romain), onda Schulten, Der römische Kolonat (Hist. Zeitschrift, vol. 78, 1-17) i Seeck, Colonatus (Pauly-Wissowa RE IV., 483-510). Gl. i djelo Rostow zew, Studien zur Geschichte des römischen Kolonates (Archiv für Papyrusforschung vol. I.). Leipzig 1910, ali ono se u glavnom osvrće samo na Egipat.

ili libertatis) i najzad ukonačivanje i gošćenje cara, njegova namjesnika i njegovih zamjenika, kad su bili na službenom putu.57

Važan je prihod odbacivala i osobita carinska uprava. Bezbjednost državnih granica iziskivala je, da pogranične provincije budu valjano zaštićene od varvarskih provala. Ali zadaća limesa nije bila samo to, već i nadzor nad robom, koja se budi izvozila budi uvozila, jer su primjerice željezo, oružje, vino, ulje, žito, sô i zlato bili izuzeti od izvoza, dok se za svaki uvoz plaćala carina (portorium). U tu je svrhu rimska vlada na

izvjesnim mjestima postavljala carinske postaje (stationes), a saobraćaj s varvarima bio je samo na tim postajama dozvoljen. Za carinu bile su Dalmacija, Panonija, Norik, Dakija i obje Mezije (istočna Srbija i sjeverna Bugarska) jedno zajedničko carinsko područje (publicum portorii vectigalis Illyrici). U početku bilo je carinskih postaja jedino na državnoj granici, no s vremenom mogla se roba prevoziti i iz jedne provincije u drugu samo uz carinu. U ilirskim provincijama plaćalo se 22% (quadragesima) od vrijednosti uvezene robe, a prihod pripadao je u ranije doba zakupniku, docnije fisku, jer se u republikansko doba carina davala pod zakup pojedinim društvima (societates) sastavljenima od publikana (publicani). Tako je svakako bilo i u onoj ilirskoj provinciji, koja je već tada bila pod rimskom vlašću na današnjem dalmatinskom primorju i u susjednoj

57 Ovaj posljednji porez bijaše veoma težak. Ulpian ima (Digesta I., 16, 4): Observare proconsulem oportet, ne in hospitiis praebendis oneret provinciales. O poreznom rimskom sistemu, koji je bio u čitavom carstvu u glavnom jednak, up. Marquardt o. c., vol. II., 180 i dalje; Schiller-Voigt o. c. 195-202; Kuzsinszky o. c. CXLI-CL; Seeck o. c. II., 191-299 (Geld und Tribute i Die neuen Steuern).

ہا۔

nutrašnjosti. U prvo carsko doba međutim stajali su na čelu carinske uprave zakupnici (conductor publici portori Illyricii), a događalo se, da je jedan čovjek sam mogao da dobije zakup i za čitavo carinsko područje. Prvi put saznajemo za cara Komoda godine 182., da je carinom upravljao sam car, a ubirali su je carski robovi pod nadzorom prokuratorâ (procuratores Augusti publici portorii), koje treba razlikovati od prokuratora provincija. Po uzoru fiscus Gallicus provinciae Lugdunensis zacijelo je imalo i ilirsko područje svojih pokrajinskih blagajnica. Koliko pojedini

prihodi nijesu bili određeni za što drugo, oni su prije svega bili otpremljeni u provincijsku blagajnu, a onda je namjesnik, isplativši vojsku i činovništvo, višak poslao u Rim.58

S tím je državnim prihodima u vezi rudarstvo, jer osvojenje dalmatinsko-panonskih krajeva nije samo krupan vojnički događaj, već i događaj pun važnih ekonomskih posljedica. Ovim se osvojenjem otvoriše Rimu današnji hrvatsko-bosanski rudni krajevi, koji počinju kod Topu

58 68 O carinskom uređenju rimskom up. Cagnat, Etude historique sur les impôts indirects chez les Romains. Paris 1882, naročito str. 20-46 za ilirsko područje; Domaszewski, Die Grenzen von Moesia Superior und der illyrische Grenzzoll (Arch. epigr. Mitt. vol. XIII., 1890, 129 i dalje); Patsch, Zur Verwaltung des illyrischen Zolles (Mittheilungen des k. deutschen arch. Instituts. Römische Abt., vol. VIII. Berlin 1893, 193-200); Rostovcev, Eine neue Inschrift aus Halikarnass (Arch. epigr. Mitt., vol. XIX., 1896, 127-141 i Geschichte der Staatspacht in der römischen Kaiserzeit bis Diokletian. Leipzig 1903, 393 i dalje); Вулић, Илирска царина у римско доба (Глас Кр. Срп. Акад. knj. 72. Beograd 1907, 37-54).