ih sahraniše po raznim crkvama, a tijelo Svete Anastasije dospje u Carigrad. 78 Poslije milanskoga edikta razvila se i u Panoniji crkvena organizacija. Na čelu stajao joj je sirmijski biskup kao metropolita, a vlast se njegova širila ne samo po Srijemskoj nego i po Savskoj Panoniji, kao i po susjednoj Meziji (tako i na Singidunum). Kršćanski se život sada bujno razvi; šta više, i u vrijeme arijanskog pokreta našlo se ondje dosta privrženika njegovih. Glavni predstavnici arijanske hereze bili su mursijki biskup Valens (možda učenik Arijev) i singidunski Ursacije. Poslije teške i ogorčene borbe od gotovo pola vijeka, u kojoj se s protivne strane ističu sirmijski metropolita Dujam (Domnius), Euterij i Anemij pa siscijski biskupi Marko i Konstancij, bješe arijanska sekta istrijebljena.79

78 Tijelo Sv. Hermagora dospje u Akvileju; docnije izmisliše, da je on bio učenik Sv. Marka i prvi akvilejski biskup. Tjelesa Sv. Kvirina i petorice kipara prenesena su u Rim, a glava Sv. Donata u Furlansku. Gl. o tom Ritig 1. c. i Zeiller 1. c.

79 Up. Zeiller, Prov. Danub. 214 i dalje.

V.

Spoljašnji događaji i Seoba naroda.'

-

Markomanski rat (166.-180.) i njegove posljedice. Važnost panonskoilirskih legija i građanski ratovi pretendenata na Vearski prijestô u IV. vijeku. Provale varvara u Panoniju i Dalmaciju u drugoj poli IV. vijeka. Dalmacija i Panonija poslije podjele carstva (395.); Alarih i Atila (u prvoj polovici V. vijeka). — Nezavisni dalmatinski glavar Marcelin († 468.). — Slom zapadno-rimskoga carstva (476.) i Julije Nepot († 480.). Odovakar i Teoderik Veliki (493.). Gotsko vladanje u Dalmaciji i Panoniji; uprava, sudovanje, porezi, trgovina i rudarstvo. - Crkvene prilike za gotskoga vladanja; salonitanski sinodi (530. i 533.). Propast gotske vlasti u Panoniji i Dalmaciji (535.—555.).

Ništa nije tako karakteristično za brzu i uspješnu romanizaciju Panonije i Dalmacije, kao uloga njenih legija baš u najkrupnijim pitanjima 1 Izvori. Herodijan (Hpwòtavós, iz III. vijeka), Ts μetà Mápnov Basiλeixç iotopiat, ed. Mendelssohn. Leipzig 1883; onda zbirka Scriptores historiae Augustae (edit. Peter vol. I., II. Leipzig 1884). Ona sadrži (u neku ruku kao nastavak Svetona) biografije careva od Hadrijana do Numerijana, a od raznih pisaca (Elije Spartian, Julije Kapitolin, Vulkacije Galikan, Trebelije Polio, Flavije Vopisko i Elije Lampridije); u današnjoj redakciji potječe iz druge pole IV. vijeka; Seksto Aurelije Viktor (iz IV. vijeka), Liber de caesaribus (edit. Pichlmayr. Leipzig 1911); nepoznata pisca iz IV. vijeka Epitome de caesaribus (ibidem); Sv. Jerolim († 420.), Epistolae (edit. Migne, P. L. vol. XXII., Paris 1842); Zozim (u drugoj polovici V. vijeka), Néa istopía (edit. Mendelssohn, Leipzig 1887); komes Marcelin (iz prve pol. VI. vijeka), Chronicon (379-534) edit. Mommsen u MGH auct. antiquiss. vol. XI. Berlin 1893; Kasiodor († poslije 573), Variae (epistolae), edit. Momms en u MGH auct. antiquiss. vol. XII. Berlin 1894; Prokopije († poslije 562.), 'Ictopixòv èv ßißhiois òxtú (ed. Haury vol. I., II. Leipzig 1905).

Literatura. Cons o. c.; Thallóczy o. c.; Kenner, Noricum und Pannonia, Beč 1870; Rappaport, Die Einfälle der Goten in das römische Reich bis auf Constantin. Leipzig 1899; Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt, vol. I.^—VI. Leipzig 1921-1920; Guldenpenning, Geschichte des oströmischen Reiches unter den Kaisern Arcadius und Theodosius II. Halle 1885; Strakosch-Grassmann, Geschichte der Deutschen in Österreich-Ungarn, vol. I. Beč 1895; Gibbon, History of the decline and fall of the Roman empire (novo izdanje Buryjevo), I.—VII. London 1896-1900; Thierry, Récits de l'histoire romaine au V siècle, vol. I.-VI. Paris 1860-1879; Bury, A history of the later Roman empire from Arcadius to Irene (395—800), vol. I. London 1889; Кулаковскій, Исторія Византіи, vol. I. (395—518). Kijev 1913 ;

carstva III. i IV. vijeka i istodobna markantna pojava snažnih careva dalmatinsko-panonskog podrijetla. Ovo se može donekle objasniti periferijalnim smještanjem provincija (naročito Panonije) kao konačnu granicu carstva uz Dunav. Ali kud i kamo razložitiji tumač u tome je, što je Rim osvojenjem panonsko-dalmatinskih krajeva ne samo proširio državne granice u ekonomskom i vojničkom smislu, nego se još osnažio i ljudskim materijalom, voljnim da se prilagodi pobjedniku i da uvidi, kako braneći hrabro i ustrajno rimske državne interese, ujedno i brani sebe. U suštini

S1. 101. Medaljon cara Septinija Severa (po Froehneru).

se ipak razvio u Panoniji i Dalmaciji nejednak život, jer dok je prva provincija igrala eminentno vojničku ulogu, druga je daleko od štropota bojnog oružja gotovo puna četiri vijeka uživala sve plodove blagoslovena mira.

Ove je promijenjene prilike prvi stavio na kušnju veliki germanskosarmatski rat (bellum Germanicum et Sarmaticum), danas obično zvan markomanski, a vođen u četiri odsjeka između 166. i 181., kad su susjedni varvari, Markomani, Kvadi i sarmatski Jazigi, zar pritisnuti od svojih sjevernih susjeda, prvi puta uzeli snažnije uznemirivati granicu (limes) na srednjem Dunavu provalivši kroz Panoniju i preko karnijskih Alpa do same Akvileje. Car Marko Aurelije učini „sve, što je bilo potrebno na obranu Italije i Ilirika", no rata ipak nije dovršio umrijevši u Vindoboni (u martu 180.). Tu je zadaću na samrti povjerio tromom sinu Komodu, ali već Успенскій, Исторія византійской имперіи, vol. I. (395—716). Petrograd 1914; Станојевић, Балканско полуострово до VII. века (Византија i Срби, vol. I.). Novi Sad 1903; Nodilo, Historija Srednjega vijeka, vol. I., II. Zagreb 1899-1900; Thallóczy, Gót uralom Boszniában (Archeol. értesítő, vol. XXIV. 1904, 259-302); Diculescu, Die Gepiden, vol. I. Leipzig 1922; Bulić-Bervaldi, Kronotaksa; moj Priručnik vol. I 1, 139-170.

2

2 Jul. Capitolini Vita M. Anton. c. 14: „Denique transcensis Alpibus longius processerunt (L. Verus et Marcus) conposueruntque omnia, quae ad munimen Italiae atque Illyrici pertinebat" (ed. Peter, vol. I., 60); šta više, car je uzeo u vojsku dalmatinske i dardanske razbojnike (c. 21: „latrones etiam Dalmatiae atque Dardaniae milites fecit" o. c. 66).

iduće godine 181. ugovori novi car mir s Markomanima i Kvadima uz dosta nepovoljne uvjete; posjed Ilirika bio je doduše obezbijeđen, no zato je otada zahtijevao dvostruku pažnju: stalnu spremnost vojske i sporazum s varvarima, koji su od toga vremena uvrštavani u sve to većim skupinama u redove rimske vojske i naseljavani unutar granica carstva, gdje ih je vlast kušala da priuči kao kolone na mirno obrađivanje zemlje. Tada prestade slavno doba rimske ofanzive, a začinje teško doba defanzive; legije su doduše i tada pobjeđivale, ali novih provincija više nijesu

stjecale. Sasvim je stoga prirodno, što su ove prilike nužno iziskivale, da se u noričko-panonskim pograničnim stranama uveća broj vojske i njoj stave na čelo vješti i hrabri ljudi: u Noriku se borio za germanskoga rata pod Markom Aurelijem Pertinaks (docnije car † 193.), u Dalmaciji održao je red Didije Julijan (car † 193.), a u Panoniji stekao je slavu Septimije Sever (car 193.-211.). Tako se zgodi, da su ilirske legije na sreću carstva stekle za neko vrijeme izvjesnu premoć postavljajući na prijesto valjane vladare, kao što su to bili pomenuti Septimije Sever, Decije (248.-251.) i Aurelijan (270.-275.).

Doskora postade Panonija pozorištem građanskih ratova između nekih pretendenata na prijesto. Protiv Galijena podiže se Ingenuus, no izgubi kod Murse bitku i život (258.). Mnogo važniji događaji odigraše se u IV. vijeku. Nesuglasice zbog razdiobe carstva između Konstantina Velikoga i

3 Aur. Victor, De caesar. 33 (edit. Pichlmayr 108).

Licinija, budući da je ovaj sebi uzeo panonsku i mezijsku dijecezu, dovele su ih do rata, u kojem bješe Licinije 8. oktobra 314. kod grada Cibalâ potučen i ubrzo poslije novih poraza prisiljen, da Konstantinu odstupi obje prijeporne dijeceze. Nekoliko decenija docnije i opet se sukobiše u Panoniji vojske Konstancija II., sina Konstantina Velikoga, i protucara Magnencija, kad se ovaj u Galiji proglasio carem. Vojna započe na proljeće 351. na panonsko-noričkoj granici, no potučen morao se Konstancije povući preko Siscije u Cibale, gdje je izgradio dobro utvrđen logor, dok

je Magnencije međutim osvojio i opljačkao Sisciju, a onda pošao preko Posavine i Sirmija za Konstancijem. Videći da je preslab, da s uspjehom kod Cibalâ napadne dobro utvrđena protivnika, Magnencije okrene pod Mursu u namjeri da je zauzme. Sada pođe Konstancije s jakom svježom vojskom za njim i potuče ga 28. septembra 351. pod Mursom kod amfiteatra, što se nalazio van grada. Potučeni Magnencije jedva se hitnim bijegom spase ropstva i skoro se potom sam ubije.5 Posljednji puta sastaše se dvije neprijateljske rimske vojske u Panoniji 388., kad je Teodosije Veliki kod Siscije na početku jula razbio uzurpatora Maksima; malo potom Maksim je u Akvileji ubijen.

U isto vrijeme sve su više učestavale provale varvara u Podunavlje. Još u doba markomanskoga rata stali su se Goti približavati rimskoj Dakiji, a u drugoj polovici III. stoljeća njihove su navale postale toliko opasne, da je car Aurelijan morao, da povuče rimsku vojsku iz nje i da rimske koloniste preseli na desnu obalu Dunava u sjevernu Meziju i Dardaniju, a onda obrazova od tih krajeva novu Dakiju, sa

Zozimos II., 18 (edit. Mendelssohn 74-77) i nepoznata pisca Epitome de caesar. 41 (edit. Pichlmayr 166). Up. Seeck o. c. vol. I., 153-162 i Brunšmid, Cibalae (Vjesnik hrv. arheol. dr. vol. VI. 1902, 126-127).

5 Zozimus II., 45-51 (1. c. 191-108). Up. Seeck o. c. vol. IV., 97-117 i Brunšmid l. c. 127-129.

Up. Seeck o. c. vol. V., 212-216.