Aecija. Bješe Dalmata, čija se porodica brojila među najuglednije u zemlji, a hvale ga da je bio hrabar, mudar i veoma obrazovan čovjek. Kad je Valentinijan III. dao pogubiti Aecija (454.), Marcelin odreče caru na čelu svojih četa poslušnost i pođe u Salonu, gdje je faktički preuzeo u svoje ruke svu vlast s odobravanjem svojih zemljaka. Tim je odlučnim istupom Dalmacija izišla ne samo iz zajednice s Italijom, nego je kao nezavisna oblast važila i spram istočnoga carstva. I tako su primorski provincijali našli u odrešitom Marcelinu vođu, spremna braniti njihove specijalne interese: dotada oni su vazda branili carstvo a sami su kod toga propadali; sada

Sl. 110. Zlatni novac kralja Teoderika Sl. 111. Zlatni novac kralja Teoderika

brane svoje ognjište. Zato ipak ostaše i dalje dobri Rimljani, jer gdjegod se podudarahu interesi cjeline s njihovom koristi, javljahu se i oni13.

Tada su glavna briga carstva bile neobuzdane navale vandalskih gusara, stoga i vidimo Marcelina, gdje sa svojim brodovljem ratuje s njima oko Sicilije. To je bilo i razlogom, da je istočni car Leon nastojao, kako bi s njime stupio u prijateljske veze. Marcelin se odazva pozivu te zapodjene s carskim zapovjednikom Baziliskom vojnu protiv Vandala i istjera

13 O Marcelinu glavno je ono, što kaže Prokopije (de bello Vandalico I., 6, edit. Haury, vol. 1., 336): „ἦν δέ τις ἐν Δαλματίᾳ Μαρκελλιανὸς τῶν Ἀετίῳ γνωρίμων, ἀνὴρ δόκιμος, ὃς ἐπειδὴ Αέτιος ἐτελεύτησε τρόπῳ τῷ εἰρημένῳ, βασιλεῖ εἴκειν οὐκέτι ἠξίου, ἀλλὰ νεωτερίσας τε καὶ τοὺς ἀλλοὺς ἅπαντας ἀποστήσας αὐτὸς εἶχε τὸ Δαλματίας κράτος, οὐδενός οἱ ès xeipas lévat toλμýcavtos". Up. o njemu Thierry, Derniers temps de l'empire d'Occident. La mort de l'empire. Paris 1883, 84; Gibbon o. c. (edit. Bury) IV., 25. Hodgkin, Italy and her invaders, vol. II. (376-476). Oxford 1880, 445-446; Thallóczy o. c. (Századok 1904, 973-974); L. Schmidt, Geschichte der Wandalen. Leipzig 1901, 85, 88-93; Martroye, Genséric. Paris 1907, 195 i dalje; Seeck o. c. vol. VI., 346 i dalje; Кулаковскій о. с. vol. I., 365; Успенскій о. c. vol. I., 290.

ih iz Sardinije. Ali kad se spremao da ih napadne u samom gnijezdu njihovu, u Kartagi, bi mučke ubijen na Siciliji (u augustu 468.)11 Posljednji prizori drame zapadnoga carstva odigraše se malo po tom u brzom slijedu.

Sl. 112. Kralj Teoderik (po rukopisu XII. vijeka).

14 Prokopije 1. c. Smrt Marcelinovu donosi Marcellinus Comes, Chronicon s. an. 468 (edit. Mommsen u Mon. Ger. Hist. Auctor. antiquis vol. XI., 90): „Marcellinus Occidentis patricius idemque paganus (?) dum Romanis contra Vandalos apud Cartaginem pugnantibus opem auxiliumque fert, ab iisdem dolo confoditur, pro quibus palam venerat pugnaturus". Od literature up. Thierry o. c. 85-89, 94-95; Hodgkin, o. c. 456-495; Thallóczy I. c.; Martroye o. c. 223; Schmidt o. c. 93; Seeck o. c. vol. VI., 368; кулаковскiй o. c. vol. I., 366–368.

U tim časovima još je jednom zaplamsala rimska Dalmacija, kad je sin Nepotijana i Marcelinove sestre (inače nepoznata imena), Julije Nepot, preuzeo vrhovnu komandu nad dalmatinskim brodovljem i četama, i nastavio vladavinu samostalne provincije. Toj se promjeni priklonio i vizantijski car Leon; dao je Juliju Nepotu za ženu nećakinju svoje žene Verine i učinio ga patricijem. Šta više, on uze svom snagom nastojati, kako bi ova nova „dalmatinska“ dinastija došla i na čelo Zapada. S potporom njegovom odvaži se Julije Nepot sa svojim brodovljem i vojskom do Rima, gdje je zarobio Glicerija i primorao, da kao rascar zamijeni

Sl. 113. Rekonstrukcija gradske bazilike u Saloni (po Gerberu).

carski grimiz s biskupskom mitrom u Saloni (474.).15 Ali carevanje njegovo trajalo je u svemu tek petnaest mjeseci; sa svojim slabim četama Julije Nepot se nije mogao održati i kad je njegov general, Panonac Orest, posadio na prijestô svoga sinčića Romula (Augustula), vrati se u Dioklecijanovu palaču kraj Salone. Međutim se doskora podiže protiv Oresta i njegova carskoga sina od varvarskih četa kraljem isklicani Odovakar i skine djetetu grimiz. S tim se događajem utrnulo zapadno rimsko carstvo (476.), premda je Julije Nepot još i dalje smatran na istočnom dvoru pa i u Galiji zakonitim carem. Ali tri godine i po docnije pogibe on u svojoj vili kraj Salone, po svoj prilici na podstrekavanje rascara biskupa Glicerija, od urotničkoga mača dvojice doglavnika, Viatora i Ovide (u junu 480.). A kad je malo potom maknut s puta „kralj ubojica Ovida", proširi se vlast italskoga kralja varvara Odovakara na Dalmaciju i Savsku Panoniju.16 I tako je zapadnocarska misao, koja je nikla oko početka naše ere u Italiji, konačno usnula na današnjoj našoj zemlji.

15 O Juliju Nepotu up. Thierry o. c. 212-218. Thallóczy 1. c. 975-976. Hodgking o. c. 491--496. Martroye o. c. 246 i dalje; Martroye, L'occident a l'époque byzantine. Paris 1904, 1 i dalje; Seeck o. c. vol. VI., 375-376. O Gliceriju kao salonitanskom biskupu up. i Bulić-Bervaldi, Kronotaksa 41-43.

16 Thierry o. c. 219-281. Thallóczy o. c. 976. Hodgkin, o. c. 508-515; Martroye, L'occident 8; Seeck o. c. vol. VI., 376.

Promjene, što su nastale poslije sloma zapadnorimskoga carstva, nijesu uništile onih administrativnih, ekonomskih i kulturnih temelja, na kojima se za punih pet vijekova razvilo u snažan organizam društvo u obje bivše odlične provincije carstva, u Dalmaciji i Panoniji. U prvom je redu posljedica tužne sudbine cara Julija Nepota bila ta, da je Odovakar u njima preuzeo faktičnu vlast, ma da je pravni i legalni izvor te vrste bila tobožnja koncesija od strane istočnoga, sada već jedinoga, rimskog cara. Zbog takova shvaćanja niti su Odovakar niti njegovi ostrogotski baštinici uzmogli spriječiti, da su kod svakoga rimskog ognjišta, a napose u dalmatinskim primorskim gradovima, smatrali pravim gospodarom samo Augusta u Vizantu. Takovo shvatanje i poimanje riječi car (ẞaotλɛóç) ostalo je u Dalmaciji i u njenom zaleđu, u docnijoj Hrvatskoj i Srbiji, u suštini sve do pada Carigrada u vrijeme četvrte krstaške vojne (1204.), a podupiralo ga je poglavito to, što su Odovakar i Ostrogoti ostavili u miru staru društvenu organizaciju, postavivši se samo kao vojnici zemlji na čelo. Zato oni i nijesu postali gospodari rimstva, nego su od njega još i učili: legijâ doduše više nije bilo, a i stara se rimska vojna taktika izmijenila, ali rimski birokrat i pravnik, obrtnik i graditelj preživio je sve udarce sudbine. Zato i jeste sasvim prirodno, što se ne opaža ni u Panoniji ni u Dalmaciji, premda su ušle u sklop zapadnoevropskoga razvoja, težnje za emancipacijom, kao što se to zbilo u Galiji ili Hispaniji, već nasuprot svom su dušom, a naročito primorske varoši, težile k preostalom rimskom Istoku.

Tako je stari rimski aparat funkcionirao u glavnom i dalje još i onda, kad je Odovakar poslao u Salonu osobitog namjesnika; šta više, kao što ni carstvo nije uzmoglo da čitavom snagom svojom obrani dunavske linije, tako nije za taj golemi posao dostajala ni energija Odovakarova: on je naprosto ostavio njenu obranu, a Ostrogoti postadoše od Panonije do Trakije gospodarima, kojih su političke težnje kulminovale u želji da postignu plemensku hegemoniju. Iz ovoga trvenja među varvarima izišli su na površinu varvarski osvajači, s težnjom da silom ujedine pobijeđena plemena, a samo im je rijetko kad uspjelo svladati još i onu prirođenu zavist, koju je osjećao siromašniji i pokoreni varvar spram imućnijega i vladajućega varvara. Vizant opet nije se ni mogao uspješno da služi drugim oružjem protiv narodâ, koji su provaljivali preko nezaštićene i neobranjene dunavske linije, nego ovom očitom slabosti njihovom. I kao što se nekoć kazivalo za imperatora, da je „krvlju provincija pobjeđivao provincije“ tako je i Vizant snagom jednih varvara pobjeđivao ili bar u potrebnoj udaljenosti od sebe držao druge varvare. Zbilo se stoga sasvim u duhu ove i ovakove vizantijske diplomatske mudrosti, kad je car Zenon, nasljednik Leonov, protiv Odovakara izigrao Teoderika i njegove Ostrogote. Budući da se osim neznatnih izuzetaka cio narod gotovo bacio na Italiju, oprostilo ga se istočnorimsko carstvo izravnavši

ujedno još i račune svoje s Odovakarom, dok su Goti, vidjevši pred sobom cilj za koji se vrijedi boriti, s besprimjernom žilavošću slijedili svoga vođu.17

U jesen 488. krenuo je Teoderik na osvajalački put. Stigavši Goti iz okolice današnjega bugarskoga Svištova (Novae) na donjem Dunavu u Srijem, morali su prije svega slomiti otpor Odovakarovih saveznika Gepida, koji se ondje učiniše gospodarima još 473., kad su Goti ostaviti Panoniju

1 Up. Thallócz v, Gót uralom 1. c. 289-290; Martroye, L'occident 9 i dalje; Hartmann, Geschichte Italiens im Mittelalter, vol. I. Gotha 1897, 51-72; Barth, Kaiser Zeno. Basel 1894; Loncao, Fondazione del regno di Odoacre e suoi rapporti con l'Oriente. Scansano 1907; Sundwall, Abhandlungen zur Geschichte des ausgehenden Römertums. Helsingfors 1919; Diculescu, Gepiden 101 i dalje; Gaudenzi, Sui rapporti tra l'Italia e l'impero d'oriente. Napulj 1888; Juris, Das Reich des Odoaker. Kreuznach (Programm des Obergymn.) 1883; Kleissl, Odoaker in seinen Beziehungen zum byzant. Kaiser Zeno und zu dem ostgot. König Theoderich. Gorica (Görz, Progr.) 1883; Mastin, Theoderich der Gr. bis zur Eroberung Italiens. Freiburg 1888.