i prešli na Balkansko poluostrvo. Po svoj prilici u močvarama Vuke, negdje između današnjih Vinkovaca i.Vukovara, došlo je (na kraju 488. ili na početku 489.) do krvave bitke, u kojoj bjehu Gepidi teško potučeni, a Gotima poslije pôgodišnjega boravka u Sirmiju otvoren put do granica Italije, gdje je na proljeće 490. i riješena sudbina Dalmacije i Savske Panonije. Poslije poraza na Soči, kod Verone i na Adi, pa predaje Ravene i pogibije Odo vakarove (493.), Teoderik postade na osnovu koncesije potekle iz suvereniteta rimskoga cara Anastasija (491.-518.) s jedne strane vojnim i civilnim upraviteljem Italije, a s druge opet kraljem osvajalačkoga gotskoga naroda. Savska Panonija i Dalmacija do Drine na istok, a do granica Prevalitane na jug, uđoše u okvir gotskoga kraljevstva, koje se inače smatralo u Vizantu još i dalje sastavnim dijelom cjelokupnog rimskog carstva. Prema tome dakle nije se izmijenio položaj u državopravnom obziru, jer rimstvo, koje se dotada pokoravalo od carstva toleriranom uzurpåtoru Odovakaru, tada se poklonilo Teoderiku kao svomu zakonitom investiturom određenom neposrednom gospodaru. Izmijenila se zapravo samo ličnost novoga uzurpatora (po rimskom shvaćanju), a taj je rimskim podanicima nagradio vjernost i poslušnost pravnom i ličnom sigurnošću i mirom, premda im nije mogao da dade nov procvat.18

Gotska vlast potrajala je u Panoniji i Dalmaciji šezdesetak godina; od toga otpalo je na mirno doba ravno tridesetisedam godina, a ostalo na ratovanje.

Prvo je bilo kralju Teoderiku, da je zbog bezbijednosti na otvorenoj istočnoj granici, 504. svoju vlast proširio na Srijemsku Panoniju pokorivši onamošnje Gepide, a iduće godine 505. i na susjedne mezijske krajeve u današnjoj sjevernoj Srbiji, naročito na važni Singidun. Otada se gotska teritorija dijelila na dvije odjelite upravne cjeline: na Dalmaciju s Liburnijom i Savijom sa središtem u Saloni, i na Srijemsku Panoniju s pomenutim dijelom Mezije i središtem u Sirmiju. Svakoj od tih upravnih i vojničkih cjelina stajao je na čelu kao kraljevski namjesnik odličan Got s naslovom comes, u jednu ruku glava vojnih posada, sastavljenih isključivo od Gota osvajača, a u drugu glava rimskoga građanstva kao osobite autonomne narodne kurije, ma da je razlika između Gota i Rimljana bila tolika, da brak među njima nije bio dopušten. Inače je comes u gotskim parnicama sudio u smislu gotskoga prava, a u mješovitim (kad je jedna stranka bila Got, a druga Rimljanin) tako, da mu je pomagao još i osobiti sudac Rimljanin, vješt rimskomu pravu i s glasom kod izricanja osude, jer je Teoderik izrekao princip, da jednako voli Rimljane kao i svoje Gote. U čisto rimskim parnicama opet, sudio je osobiti princeps (officii), inače glavni činovnik Rimljanâ u Dalmaciji i Saviji. Apelaciju pridržao je sebi kralj u svakom slučaju. Uredbe Teoderikove bijahu razumne i pune dobre 18 Thallóczy o. c. 290-291; Martroye o. c. 18 i dalje; Hartmann o. c. 72 i dalje.

volje, tako da bi bile na čast i dobrim rimskim carevima, a u načinu uprave učinio je samo toliko promjene, koliko se to zbog vojničke uloge osvajalačkoga gotskoga elementa činilo prijeko potrebno, ostavivši u glavnom sve drevne rimske institucije sasvim netaknute; šta više, on je uzeo sebi za uzor i rimski vojni sistem, premda nijedan Rimljanin nije mogao da bude vojnik.

Sada se opet pridigoše Dalmacija i Panonija. U doba mira nanovo je oživio promet na obali, a osobiti plovidbeni nadzornici (tribuni maritimorum) pazili su na interese žiteljstva, koje se bavilo trgovinom, ribarstvom i iskuhavanjem morske soli. Glavna je hrana žiteljstvu bila pšenica, maslina (ulje), vino, riba i s gorskih strana dotjerane ovce i koze, i u

Sl. 115. Zlatan novac cara Justinijana (po Diehlu).

manjoj količini govedina i svinjetina. Dobava mesa nailazila je na znatne poteškoće poradi nesigurnosti u nutrašnjosti, naročito u Saviji, gdje je bile na dnevnom redu otimačina marve, ubijstva i krađe. Da se tome stane na put, Teoderik je poslao u provinciju Fridibada, a kad se u tim krajevima narod bunio još i zbog poreza, otpravio je kralj onamo Rimljanina Severina da je utiša. Godine opet 508. krenuo je comes Simon u Dalmaciju s tim osobitim nalogom, da uredi rukovođenje 4% poreza (siliquaticum), što se imao ubirati od prodavača. Osim toga imao je comes Simon još jednu veoma važnu misiju za nutrašnjost Dalmacije, jer mu je kralj stavio na srce, da istražuje željeznu rudu otvorivši rudokope i „odjeljujući vatrom željezo od primjesa". Hvaleći korist željeza, kojim se brani domovina i ore polje, došao je Teoderik do velike istine kad reče, da doduše „zlato gospodari željezom, ali s oružjem u ruci može i siromah prisiliti bogataša da mu služi".19 Teoderik priznaje, da „zlato oživljuje promet

19 „Praeterea ferrarias praedictae Dalmatiae cuniculo te veritatis iubemus inquirere, ubi rigorem ferri parturit terrena mollities et igne decoquitur, ut in duritiam transferatur. Hinc auxiliante deo patriae defensio venit: hinc agrorum utilitas procurantur et in usus humanae vitae multiplici commoditate porrigitur. Auro ipsi imperat et servire cogit locupletes pauperibus constanter armatis". Kasiodor, Variae, edit. cit. 92.

i da je glavna žila države“, no zato „neka grob krije mramor i neka nitko ne meće u nj zlata", kaže odredba njegova, kojom naređuje, da oni grobovi, za koje se naslućuje da bi u njima moglo biti zlata i srebra, pripadaju državi, a koja tako živim bojama osvjetljuje mišljenje njegovo pokazujući, koliko je cijenio zlato.20 Ali ona je i dokaz, da je tada u Dalmaciji već sasvim zapelo potraživanje zlata i srebra, jer je više nego samo vjerojatno, da bi kralj pokušao, da napuštene rudnike ponovo stavi u posao, kad bi to donosilo bar toliko koristi, koliko je stajalo službeno pregledavanje (bolje reći pljačkanje) grobova. Teoderik se dakle zadovoljio željezom, da mu služi za pravljenje oružja.

Uza sve to, što je kralj toliko pažnje skretao Panoniji i Dalmaciji, ipak su Rimljani prijekim okom gledali njegovo vladanje. Jedan od glavnih razloga nesumnjivo je to, što je Teoderik jednu trećinu (tertia) plodnoga zemljišta porazdijelio među svoje Gote. Sasvim je prirodno, da je zato Rimljanin gledao u Gotu otimača svoje imovine, pa da ga je na sve moguće načine prikraćivao. Zato je opet Got gledao u Rimljaninu varalicu, koji ga hoće da liši pravom stečene imovine. Najposlije bješe i vjerska opreka golema, jer su Goti bili od reda Arijanci. Sve je to bilo razlogom, da je još i u docnijim vijekovima dalmatinskim Romanima značio Got koliko otimač i varvarski provalnik, ali i neznabožac, poganin, a u ovakom pojmu kao da je prešlo ime „Got" i na Slovene.21

Premda su Goti religiozno bili odvojeni od Rimljana, nijesu ipak smetali život pravovjerne dalmatinske crkve. Još je salonitanski biskup Simferije (oko 390. do 405.) započeo gradnju velike gradske bazilike (basilica episcopalis urbana), a dovršio ju je njegov nasljednik i sinovac biskup Ezihije (oko 405. do 425.). Ova je stolna crkva dugo vremena bila uz Dioklecijanovu palaču možda najveličajnija zgrada u Dalmaciji, a zadivljuje nas i danas sa svoje veličine, otkad su joj zaslugom Frana Bulića otkriveni temelji i ostaci stupova. U dužinu imala je nešto preko 58 metara, a u širinu 28 i po, dok su je četiri reda stupova dijelila na pet lađa, a patos bješe načinjen od krasna mozaika.22 Neposredno uz ovu baziliku dovršio je, a možda i iz temelja sagradio, novu crkvu, na način grčkoga krsta nadbiskup Honorije II. (oko 525.-550.), a bila je duga i široka bez apside do 40 metara. Od ulaza idući k apsidi dijelile su je dva reda stupova, na tri lađe a tako bješe i njezina širina u krstu razdijeljena od dva reda 20 Up. naredbu „Dudae Saioni" edit. cit. 129.

21 O gotskom vladanju up. moj Priručnik 139-148., gdje su odštampane najvažnije Teoderikove uredbe za Dalmaciju i Panoniju, i navedena sva ostala literatura. Isprava salonitanskog građana Kvirina od 503. up. Kukuljević, Cod. dipl., vol. I., 1 (iz Lucija Mem. di Trag. 8) je falsifikat.

22 O tom Bulić-Bervaldi, Kronotaksa 29–33. Up. i Gerber, Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kultbauten in Salona. Beč 1911 i Gerber, Altchristliche Kultbauten Istriens und Dalmatiens. Dresden 1912, 118-122; Forschungen in Salona. Izd. austr. arch. Inst., vol. I. Beč 1917.

stupova.23 Budi u ovoj crkvi, budi u starijoj bazilici, održana su za nadbiskupovanja Honorijeva dva sinoda dalmatinske crkve. Prvi se sastao 15. juna 530., a došli su na nj pored Honorija, koji je kao nadbiskup predsjedao, ovi biskupi sufragani: Andrija zadarski, Tician rapski, Ivan sisački, Fabricije cavtatski, Konstantin skradinski, Marcelo naronski, Andrija bestuenski (Bistue Nova) i Viktor, vjerojatno kotorski.24 Iz ovoga se niza imena razabira, da se tada nadbiskupija salonitanska sterala po čitavoj gotskoj Dalmaciji i Saviji. Odmah u početku sinoda izjavio je nadbiskup Honorije, da mu je nedavno predana pismena predstavka svećenstva bestuenske biskupije, u kojoj se tuži, da im je crkva opterećena tolikim dugovima, da ne može da udovolji ni svojim potrebama, a kamoli da pomaže sirotinju. Iz toga jasno izlazi, da tamošnje siromašno žiteljstvo nije moglo da daruje crkvu, već je naprotiv od nje tražilo pomoći, zbog čega je kler morao da zajmovima kod pojedinih imućnijih ljudi izdržava sebe i crkvu. Poslije izjave nadbiskupove, sabor Sl. 116. Bakren novac kralja Totile (po Pfeilschefteru). uze vijećati o tom pitanju, a onda se zabavi ređenjem svećenika po nekom stalnom redu u smislu kanoničkih propisa, i nekim odredbama o pokori, stvorivši u svemu četrnaest članaka. U članku VI. govor je o samostanskim predstojnicima (monasterii praesidentes), što nam je dokazom, da su se pojedine skupine monaha održale po Dalmaciji i poslije vremena Sv. Jerolima. Drugi sinod sastao se u Saloni 4. maja 533.25 Za saziv njegov bila su odlučna dva razloga. Pokazalo se potrebnim urediti izvjesne zloupotrebe u crkvi, a onda htjedoše još da na podesan način razdijele odviše prostranu salonitansku biskupiju, koja se jedva dala valjano nadzirati. Stoga bješe zaključeno, da se osnuju tri nove biskupije: prvoj bješe određeno sjedište u mjestu Sarsenterum (po svoj prilici okoliš današnjega sela Aržana), drugoj u mjestu zvanom Muccur, jamačno današnja Makarska, a trećoj u mjestu Ludrum, koje se po svoj prilici nalazilo u današnjem selu Biskupiji kod Knina.26 Poslije ovoga zaključka zamoli bestuenski biskup Andrija sinod, da bi i njegovu biskupiju razdijelio na dvoje i tako njemu olakšao posao u nadziranju, a i vjernici bi imali duhovnoga svoga pastira u većoj blizini. Ali nadbiskup Honorije, priznavši inače opravdanost ove molbe, odgodi zaključak o tome

23 Bulić-Bervaldi o. c. 50-51; Gerber, Untersuchungen 1-72.

24 Victor episcopus ecclesiae Martaritanae (= Catheritanae?) o tom gore str. 152 bilješka 74.

25 Datum: Post iterum atque iterum consulatus Lampadii et Oresti", koji se doslije griješkom uzimao kao godina 532. naše ere, sasvim su sigurno raščistili BulićBervaldi, Kronotaksa 53.

26 Up. Klaić, Episcopatus Ludrensis u Dalmaciji (Vjesnik hrv. arheol. dr. N. S. 1912-13, 314-315).

pitanju na docniji zgodniji čas.27 Međutim do provedbe ovih zamašnih zaključaka zacijelo nikad nije ni došlo, a nije ni poznato, da li ih je papa ikad i potvrdio. Poglaviti razlog neprovedenju zaključaka drugoga salonitanskoga sinoda očito ima da se traži u dugotrajnom ratu, što je malo po tom izbio između Gota i vizantijskoga carstva.

Poznato je, da su ovaj rat izazvale u jednu ruku razmírice između članova kraljevske porodice poslije smrti Teoderikove († 526.), a u drugu težnje vizantijskoga cara Justinijana (527.—565.), da;bi opet povratio carskom žezlu Zapad. Neposredni povod sukobu dalo je utamničenje Teoderikove kćeri Amalasunte, što ga je izveo njen sestrić i suvladar Teodahad (u novembru 534.), a prijeka joj smrt (30. aprila 535.) dvadesetgodišnjem ratu, u kojem propade djelo Teoderikovo, a s njime iščeznu i ostrogotski narod iz historije. Prema tome, što je car Justinijan 14. aprila 535. podvrgao novoosnovanoj metropoli u gradu Justiniana Prima (Zlokućan kod Skopja?) Sirmij i Singidun, mogli bismo zaključiti, da su neprijateljstva započela još u rano proljeće 535. baš na mezijsko- panonskoj granici oko donje Save i Dunava, a Sirmij privremeno opet došao poslije stogodišnjega prekida u vlast rimskoga cara (sada istočnoga) dobivši i biskupa, podčinjena novom metropoliti, pod koga padoše tada još i obje Dakije, Prva Mezija, Dardanija, Druga Makedonija i Prevalitana s dukljanskom biskupijom.28 Nešto docnije na početku rata, upao je ilirski carski vojskovođa Mundo u Dalmaciju i razbivši bez osobita truda iznenađene slabe gotske čete, zauze Salonu, koja je radosno pozdravila osloboditelja. Ali Goti osjećajući dobro strategijsku važnost Salone, odmah pošlju onamo jake čete pod zapovjedništvom Azinarija i Gripe. U boju pobijediše doduše Rimljani, no budući da su im poginuli zapovjednik Mundo i njegov sin Maurikije, oni se povuku iz Dalmacije, našto se Goti utvrde u susjednim utvrdama, no u Salonu nijesu ušli, „jer im ondje nastanjeni Rimljani nijesu nimalo bili skloni", već tek onda, kad su primili pojačanja. Na taj glas otpremi car Justinijan u Dalmaciju jako brodovlje s novom vojskom pod vojskovođom Konstancijanom, a kad je ona pristala u Epidavru, Goti ostave Salonu i povuku se prema Skardoni. Uto stiže rimski vojskovođa sa svojom vojskom i brodovljem idući pored Ise, do Salone i opravi joj gradske utvrde. Napredovanje rimsko prisili Gote na dalji uzmak; šta više, oni ostave Dalmaciju i povuku se u Italiju. I tako su već prve ratne godine Dalmacija s Liburnijom i Srijemska Panonija došle u vlast istočnog rimskog carstva; samo Savija ostala je još i dalje u gotskim rukama.

27 Akta obadvaju salonitanskih sinoda najpristupnija su u mojem Priručniku, 157 do 164., gdje je ujedno i raspravljeno pitanje o njihovoj autentičnosti.

28 Obje Justinijanove novele o metropoliji u Justiniana Prima gl. u Corpus iuris Civilis (edit. Mommsen-Krueger) vol. III., 94, 654-664. O početku neprijateljstava up. Strakosch-Grassmann, Geschichte der Deutschen in ÖsterreichUngarn, vol. I. Beč 1895, 240. Gl. i moj Priručnik 165–170.