Gubitak Dalmacije bješe i suviše težak udarac za Gote, poglavito stoga, što je širom otvorio vrata Italije carskim četama. Novi gotski kralj Vitigis (536.—540.) pokuša zato sve, kako bi je opet natrag predobio: u Saviji skupljao je čete, a istodobno opremio je i jako brodovlje da krene pod Salonu. Godine 537. provali gotski vođa Vilegizel ne čekajući pojačanja što ih je imao da dovede Azinarije u Liburniju s težnjom, da što prije prodre do Salone i da je uz pomoć gotskoga brodovlja prisili na predaju. Međutim već kod Skardone dočekaju ga carske čete i potuku, našto se Vilegizel povuče u Burnum, gdje se sastao s Azinarijem i njegovom netom stiglom vojskom. Kad su vojskovođe saznale, da je gotsko brodovlje doplovilo pod Salonu, požure se i oni do središta dalmatinskoga te ga tako podsjednu s kopna i s mora. Još prije toga carski je vojskovođa Konstancijan jako učvrstio grad, a kad je porazio gotsko brodovlje u salonitanskom zalivu, našla se brzo i kopnena vojska primorana da napusti podsjedanje i da se povuče u Italiju. Od tada bješe Dalmacija ponajviše prolazištem i sabiralištem rimskih četa, pa i sam je Belizar 545. njome prošao idući iz Ravene u Drač. No dugotrajni je rat sa svojim težištem na dalmatinskoj obali učinio, da su krajevi podalje od mora ostali nezaštićeni. Pustošenju varvara, naročito Gepida u Srijemu, a Langobarda u Panoniji i u dalmatinskoj nutrašnjosti, pridruži se glad, poslije koje je pet godina docnije došla kuga. Rimske čete, jer su morale svu pažnju obraćati Italiji, nijesu bile podobne da pomognu, i baš zbog prehrane one su se morale povući na primorje. Doskora postade i vojnički položaj opasan, kad je na čelo Gota stupio energični Totila (541.-552.) i kad je pokušao, da Rimljane potisne na najslabijim tačkama. Belizar je doduše opremio Salonu svim potrebnim priborom, no njegove čete, sabrane iz najnižih masa Trakije i Ilirika, nijesu se mogle mjeriti s Totilinim Gotima, pa tako se i zgodi, da je 548. pod komandom vojvode Indulfa zaplovilo gotsko brodovlje s ovećom vojskom put Dalmacije, pristalo kod Muikura (Makar tik Makarske) i opustošilo čitavo primorje do Salone usmrtivši mnoštvo Rimljana (548.). To bješe posljednji uspjeh gotske snage, pa je i Totila smatrao Dalmaciju izgubljenom, izjavivši se spremnim prepustiti je Justinijanu da dobije mir (551.). Ali car ne prihvati Totiline ponude htijući rat nastaviti u interesu carstva do punog uspjeha. Prošavši Dalmacijom i Liburnijom, od Salone dalje, uđe rimski vojskovođa Narses s kopnene strane u Italiju i najzad slomi, poslije dugotrajne i teške borbe, hrabri gotski narod uz užasno krvoproliće (555.).29 29 Glavni izvor za ovaj rat je Prokopije (de bello Gotico edit. Haury. Leipzig 1905, naročito str. 25, 26, 32–34, 36–38, 84–85, 247, 275, 337, 352, 443–444, 456–457, 477-478, 601). Od literature up. Strakosch-Grassmann o. c. 300-302. Hartmann o. c. 248-343; Martroye 283 i dalje. Pregnuće Justinijanovo imalo je samo formalni uspjeh, ma da je značilo restauraciju starog rimskog carstva. Tada su u Dalmaciji i Saviji privremeno opet uspostavljene sve stare rimske institucije, a ideja jedino zakonite carske vlasti potjera nove mladice, napose u primorskim gradovima. Ali pobjeda Justinijanova uistinu nije značila za Panoniju i Dalmaciju početak novog procvata i eru mira, već početak novih promjena, uvjetovanih provalama novih osvajača, a te zahvatiše gotovo čitav sjeverozapadni dio Balkanskoga poluostrva. Te promjene i osvajanja donosi u historiju nov elemenat - Sloveni. S njihovom pojavom na granicama Panonije i Dalmacije počinje se i povijest hrvatskoga naroda. Ideja slovenske pradoNajstarije vijesti o Slo seobe na jug. Tamne KarakteriPjesma i pjesničko shvatanje. strane u karakteru njihovu. Porodica ili rod; vasi ili sela. stika njihova ratovanja. — Njihovo vjerovanje. Komparativna je filologija već davno utvrdila, da su Sloveni s Indima, Iranima (ili Arijcima), Jermenima i Baltima („satem“-skupina) pa Grcima, 1 Za najstarije vrijeme južnoslovenske historije ne samo da nema domaćih izvora nego ni onakih, kakve imadu Germani u Cezaru ili Tacitu. Prve opsežnije podatke donosi Got Jordan (Jordanis, oko 551.), koji je živio u vizantijskom carstvu, u djelu De origine actibusque Getarum (ed. Mommsen u Mon. Germ. hist. Auctor. antiquis., vol. V. 1. Berlin 1882) i Vizantinci Prokopije († o. 562.), De bello Gotico (ed. Haury. Leipzig 1905) i Maurikije (jamačno identičan s carem Maurikijem (582.–602.), Erpa xóv (jedino izdanje još uvijek je Schefferovo, štampano u Upsali 1664., no ulomak o Južnim Slovenima preštampali su Šafařík, Slov. Star., vol. II.2, 694–696 i Niederle, Slov. Star. Život star. Slov., vol. I., 1., 27–32). O Maurikiju up. Aussaresses, L'auteur du Strategicon (Revue des études anciennes, vol. III. Bordeaux 1906, 23-40) i L'armée byzantine à la fin du VIe siècle d'après le Strategicon de l'empereur Maurice. Bordeaux 1909 (Bibliothèque des Universités du Midi, fasc. XIV.). Aussaresses drži s mnogo razloga, da je car Maurikije napisao ovo djelo između 580. i 584., vjerojatno još kao general. Arapi Ibrahim-ibn-Jakub (0.965.), ed. Westberg (Petrograd 1898) i Abu Obaid-al-Bekri (o. 1066.), ed. Rosen i Kunik (Petrograd 1873), koji su pisali na osnovu starijih podataka, imadu također nekih dobrih i pouzdanih detalja. Poglavito na osnovu tih pisaca, onda komparativne slovenske filologije i folkloristike, izrađena je obilna literatura, od koje ću ovdje navesti samo najvažnija i najznačajnija djela: Jagić, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga, vol. I. Staro doba. Zagreb 1867 (i danas veoma korisno djelo); Krek, Einleitung in die slavische Literaturgeschichte. Graz 1887; Nodilo, Historija Srednjega vijeka, vol. 1. Zagreb 1898; Niederle, Slovanske starožitnosti. Díl I. Původ a počatky národa slovanského. Svazek 1. (Prag 1902), svazek 2. (Prag 1904) (ekscerpt iz toga donosi Gruber, Davni Slaveni i njihova pradomovina. Prosvjeta 1908, 416-419, 440-446, 479-484). Díl II. Původ a počatky Slovanů Jižních. Svaz. 1. i 2. (Prag 1906-1910). Díl III. Původ a počátky Slovanů západních (Prag 1919). Dil IV. Původ a počátky Slovanů vychodních (Prag 1925); Niederle, Slovanske starožitnosti. Oddíl kulturní. Život Starých Slovanů. Díl I. Svaz. 1. (Prag 1911), svaz. 2. (Prag 1913). Díl II. Svaz. 1. (Prag 1916), (svazek 2., koji ima da napiše Kadlec, još nije izišao). Díl III. Svaz. 1. (Prag 1921), (svaz. 2. još nije izišao); Janko, O pravčku slovanském. Prag 1912; Станојевић, О Јужним Словенима у |