kućama sa sljemeno: (krovom), stijenama (zidovima) oblijepljenima ilovačom, oknima (prozorima), pragom, vratima i dverima, pa ognjištem i pećima u izbama (sobama), u kojima se nalazilo pokućtvo: postelje, polica, stô i klupe. Oko doma širio se vrt i dvor (dvorište) sa zgradama za stoku i domaće životinje: hlevina, staja i kotac, pa uljanik s rojevima bučnih pčela, koje su punile uljišta (košnice) medom i voskom. Od metala poznavali su željezo, mjed (bakar), olovo, srebro i zlato, a domaćom privredom podmirivahu oni sve svoje potrebe. Od oruđa imali su Južni Sloveni pilu, sjekiru, teslu, dlijeto, kliješta i nož, kojima su umjeli dupsti korita, tesati duge i praviti obruče za bačve i badnje, plesti koševe, kotarice, sita i rešeta. Žene su opet prele vretenom i na preslicu, pa na stanu (razboju) uvodeći u brdo, tkale platno i sukno i tako izrađivale što je god bilo od potrebe kućnoj čeljadi. Krojene su i iglom šivene: košulje, gaće, suknje, plaštevi i ostale rize (haljine); još su se nosili kožusi, na glavama klobuci i kape, a na nogama kao obuća crevlje i opanci. Kovane su i potkove i pravljeni lonci od gline i kotlovi od mjedi.45 Razumije se, u vrijeme seobâ i pomicanja na Balkansko poluostrvo bješe život mnogo neredovniji, naročito su domovi budući od danas na sutra bili ponajviše slabi, ne rijetko jadne potleušice, koje je svak lako ostavljao, kad je trebalo krenuti dalje, pa stoga i kaže Prokopije: „Stanuju u bijednim kolibama, podaleko jedan od drugoga, pa i kraj boravišta svak obično mijenja“, a car Maurikije opet: „Nastavaju u šumama uz rijeke, kaljuže i močvare, kamo se teško prilazi, a iz stanova imaju izlaza svakog oblika zbog opkolenja čini se koja ih snalaze. Potrebni dio imovine zakapaju na skrovitu mjestu i ništa zališno ne posjeduju javno“. Običaje i privatni život njihov crtaju naši izvori ponajviše povoljno. Stari Južni Sloveni bijahu narod tih i marljiv baveći se ponajradije ratarstvom i stočarstvom, premda se ne da tajiti, da su u prilikama zṇali biti divlji i okrutni; „opaki i prevarljivi nijesu ni najmanje, ističe Prokopije, nego i u čistoći srca odaju hunsku (= varvarsku) ćud“. Naročito im hvale gostoljubivost, koja je gdjekad prelazila u rasipnost. Tako kaže car Maurikije: „Prema tuđincima prijazni su i blagonaklonjeno ih prate od mjesta do mjesta kamo žele da dođu, jer ako se zbog nemara domaćinova dogodi gostu nezgoda, rat diže (πóλsμov xivɛi) na nj onaj, koji mu 45 Sve su te riječi zajedničke svim Slovenima, dakle su i stvari, koje one označuju, bile poznate još u doba slovenske zajednice. Poznavanje kovina dovodi nas u kulturni stepen Brončanoga i Željeznoga doba, pa stoga je besmisleno drevne Slovene prikazivati ili shvaćati kao troglodite bez ikakve kulture. Up. o tom Jagić o. c. 17-20. Riječ gost je općeslovenska i nije preuzeta od Germana, ma da zvuči sasvim jednako (gotski gasts, staronjem. gast), a značila je u starije doba još i stranac, trgovac (up. Berneker 337). O gostoprimstvu up. Чајкановић, Студије из религије и фолклора (Српски ешнографски зборник vol. 31). Beograd 1924, 1-24. ga predade, držeći za svetu dužnost osvetiti gosta."47 Osim toga car Maurikije još nam napose iznosi njihov postupak s ratnim sužnjima. One, koji su kod njih u ropstvu, ne drže u sužanjstvu zauvijek poput ostalih naroda, nego im određuju izvjesno vrijeme i onda im puštaju na volju, žele li se uz neku ucjenu povratiti kući ili će i dalje ostati kod njih kao slobodni ljudi i prijatelji“. Kao osobitu krepost starih Južnih Slovena treba istaknuti njihov čist bračni život, ponajviše naročito u širokim slojevima u monogamiji, uz prerijetku vjernost žena, kojih je položaj u slovenskom društvu uopće bio mnogo povoljniji, nego li kod drugih naroda, na što nas upućuju i legendarne vladarice, kao što su ruska Olga, češka Libuša, poljska Vanda i hrvatske sestre Tuga i Buga. Car Maurikije izrijekom kaže za njih: „I žene su njihove razboritije nego drugdje i mnoge od njih drže smrt svojih muževa i za svoju smrt, pa se same svoje volje zagušuju, jer život udovički ne drže za život“, a drugi nam je jedan vizantijski pisac zabilježio, kako je godine 626. među palim Slovenima bilo na razbojištu i poginulih žena. Čini se kao da drugi brak nije bio u običaju, pa otale i ženina dobrovoljna smrt po muževljevoj, ali je značajno i to, da je inače općeslovenska riječ udova (vьdova) preuzeta od Germana (got. widuwo, staronjem. wituwa).48 Žena bi dakle sama sebi zadala smrt, a nijesu je živu ukopali ili spalili na lomači s lješinom muža, kako se to zbivalo u docnije doba kod istočnih Slovena (Rusa), a a pored toga ona nije bila razmažena s glavnom svrhom života, da se sviđa mužu, nego je bila muškara, prateći svoga vojna u vojnu kao ravna družica. Ali koliko god bješe njezin položaj u društvu cijenjen, bila je ipak bez prava, jer se nevjesta stjecala kupnjom ili otmicom, a to znači, da je žena smatrana vlasništvom, pa stoga brak i nije mogao da bude vezan uz stalne i općene forme. Tko je s kojom ženom živio u trajnoj zajednici, jamačno se smatrao njezinim mužem, gospodarom, pa došao S time je u vezi krvna osveta, „was mit den Regeln der heutigen südslavischen und albanesischen Blutrache ganz übereinstimmt“, domeće Jireček o. c. 74. Religiozno značenje daje Чајкановић 1. с. 48 Up. Miklosich EW 398 i Fremdwörter (Denkschriften 1. c. vol. XV., 137). O istočno-germanskim Erulima ("Epovλot), koji su odmah poslije Gota (još u III. v. po Hr.) sašli iz južne Skandinavije i obale Baltičkoga mora preko slovenske zemlje do Azovskoga mora, a onda bili od Ermanriha podloženi ostrogotskoj državi, po tom hunskoj vlasti, a konačno dospješe u Panoniju i na Balkansko poluostrvo dakle su bili dulje vremena u tješnjim odnosima s Južnim Slovenima pripovijeda Prokopije ovo: „Kad koji Erul umre, onda treba njegova žena, ako štogod drži do svoga glasa i do dobre uspomene po svojoj smrti, da se ubrzo poslije ukopa na grobnom humku muževljevu sama skonča. Ne učini li to, smatraju je nepoštenom, a rođaci muževljevi osjećaju se uvrijeđeni od nje (De bello Gotico II., 14, 6, ed. Haury 299)“. Ovako je nekako jamačno bilo i kod Južnih Slovena. Gl. o tom Niederle, S. S. Život, vol. I., 1., 248 i dalje. do nje na koji mu drago način; otale i nema kod starih Južnih Slovena pojma kopilana.19 Pored tih svijetlih strana slovenskog drevnog života, znamo još i za neke tamne. Teška nesloga i svađa točila ih je ne samo u doba njihove seobe na jug, nego jamačno još i prije u zajednici.50 O tom kaže već toliko put spominjani naš svjedok car Maurikije ovo: „Kako kod njih ima mnogo glavara (¿yv, zar župana?), a jedan s drugim ne živi u slozi, nije nezgodno neke od njih pridobiti obećanjima i darovima, napose one, koji najbliže međaše (vizantijskom carstvu uz Dunav), a onda na ostale napadati, da ih ne bi mržnja na nas (Vizantince) sve ujedinila, pa da ne postanu jedna država.“ Posljedice ove nesloge bile su veoma sudbonosne, a car Maurikije izrijekom kaže: „Nevjerni su dokraja i nepouzdani u ugovorima, i većma popuštaju od straha nego poradi darova. Ako se naime razilaze u mišljenju, ili se uopće ne mogu složiti, ili ako se i slože, brzo jedni od njih prestupaju zaključke, jer su jedni drugima krvni neprijatelji i nijedan ne će da popušta drugomu“. Najposlije bješe veliko zlo kod starih Južnih Slovena prekomjerna odanost piću; ta strast znala je da bude i od teških posljedica. Tako uhvatiše godine 593. Vizantinci na donjem Dunavu slovenskoga vladara Mužoka (Movoάxtos) i njegovu vojsku mrtve pjane; knez Mužok spremio je obilatu daću svome pokojnome bratu. Dok su Južni Sloveni živjeli u zajednici s ostalim Slovenima, njihovo se društveno uređenje nije razlikovalo od uređenja ostalih: živjeli su slobodno ne trpeći nad sobom vladalačke vlasti, ili kako kaže car Maurikije još za VI. vijek: „Plemena Slovena i Anta živu na jednak način, jednake su ćudi i slobodna, i nikako se ne dadu sklonuti da robuju ili da budu podanici". Stoga i nijesu imali organizovanih država. Osnovica društvenoga života starih Južnih Slovena bješe rod, porodica, zacijelo nešto slično onome, što se danas nazivlje zadružni dom ili kraće zadruga, u kojem su bili skupljeni ljudi povezani najtješnjim krvnim srodstvom. Rodom, odnosno zadružnim domom, upravljao je domaćin, obično najstariji, a svakako najrazboritiji među svima, koga su ostali budi priznali budi odredili za to = 49 Kopilan je po Miklošiću arbanaska riječ kopilj arbeitsknecht, bastard (EW 129), a po Bernekeru „ein Balkanwort“, kojem je inače „der Ursprung dunkel“ (I., 564), svakako starim Južnim Slovenima nepoznata. O riječi köpil(e) up. Skok, Apxив_за арбанску старину, vol. I., 219–220. Kajkavsko fačuk je riječ madžarska, fattyu. Čini se da ni pojam priležnice nije bio poznat; riječ kurva, inače općeslovenska, po mišljenju je i većine njemačkih naučenjaka germanska (hōrwa, staronjemački huora, srednjenjemački huore, staroislandeški hōra). Up. Miklosich 149, Berneker I., 651 i Niederle Kult. od. vol. I., 1., 125–126. 50 Riječ svađa je općenoslovenska (up. Miklosich EW 373-374 s. v. vada 4). 5. Već na početku V. vijeka kaže neki nepoznati vizantijski pisac za Slovene, da su „prkosni, samostalni i bez vodstva" (abdáders, abτóvopot, àvyreμóvεDτo:). Up. Kos, Gradivo I., 8. Up. gore str. 185, bilj. 19. Za pravne prilikе uр. кадлеш, Првобитно словенско право пре X. века. Превео Тарановски. Beograd 1924. između sebe. Glavno blago i imovina roda bješe blago ili stoka po pašnjacima, kojom se kupovalo i prodavalo kao posrednom vrjednotom.52 Sasvim je dakle i prirodno, da je pohlepa za umnažanjem ovoga blaga zacijelo često dala povoda sukobima, ne samo među susjedima, nego i među plemenima, jer se potrošeno blago dalo najbrže i najlakše naknaditi pljačkom. Mnogo manje od blaga (stoke) vrijedila je u praslovensko doba zemlja, koje je toliko bilo, da je svaki rod i svako pleme moglo sebi uzeti, koliko je moglo uzorati ralom i plugom sijući sve glavnije vrste žita, od kojih se pravio hljeb i varila kaša. Ako je možda upravo nemoguće govoriti o zemljišnom vlasništvu pojedinaca u praslovensko doba, onda se to još mnogo manje može u vrijeme seobâ na jug, jer mijenjajući mjesto svoga boravka, rod bješe zacijelo u prvom redu upućen `na lovinu i svoju stoku, koju je bez većih neprilika, bez kola i čamaca, lako mogao pred sobom tjerati dalje. Stoga među starim Južnim Slovenima i nije moglo da bude ni velikoga bogatstva ni velike sirotinje. Onoga, koji nije htio raditi i slušati, izgonili bi iz doma ili roda; ti prognanici kao da bijahu jedina sirotinja, a zvali su ih hudi, što je značilo i siromaha i nevaljalca. Dalja posljedica porodičnoga života bješe bujno razvijen domaći život i visoka moralnost, ali odatle i ta rđava strana, da u Južnih Slovena nije bilo lične inicijative i pregnuća, što je docnije, kad je trebalo obrazovati državnu organizaciju, štetno djelovalo. Još je jedna posljedica : među Južnim Slovenima nije bilo staleških razlika, oni bijahu svi među sobom jednaki, dakle živjeli su u demokratiji, koju Prokopije crta ovako: ,,Nad tim plemenima, Slovenima i Antima, ne vlada jedan čovjek, nego od davnine žive u demokratiji (ἐν δημοκρατίᾳ ἐκ παλαιοῦ βιοτεύουσι), pa zato rješavaju vazda i korisne i štetne poslove u zajednici“, ili drugim riječima: ova demokratija znak je, da kod starih Južnih Slovena nitko nije mogao (bar u vrijeme mira) doći do vlasti, do samovlade, očito zbog prejakoga otpora drugih.53 52 Riječ pjenez (pênengь), inače općenoslovenska, preuzeta je od Germana (* penninga, staronjem. pfennig). Up. Miklosich EW 245 i Peisker, Beziehungen 89), a tako i kup, kupiti (* kaupa, * kaupjan, got. kaupon, Miklosich 148, Peisker 88). U staroj crkvenoj slovenštini znači скоть stoku i novac; Miklošić kaže (EW 303): „Zusammenhang von skotь mit got. skatts, geldstück, geld, ahd. scaz, lässt sich nicht in Abrede stellen; ob Entlehnung stattgefunden und wer entlehnt hat, ist dunkel". 53 Svakako je veoma značajno, da su sve riječi u Južnih Slovena, koje označuju vladaoca (car, kralj, knez, ban) preuzete od drugih naroda, naročito Germana. U novije su doba neki pisci pokušali da prikažu slovenski zadružni dom kao uredbu tek jednoga dijela Hrvata i Srba, i to novijega postanja, to jest kao posljedicu vizantijskoga, a još većma turskog poreznog sistema (up. Peisker, Slovo o zádruge. Prag 1899 i njemački: Die serbische Zadruga. Berlin 1900; Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova, vol. I. Zagreb 1913, 150 i dalje. Teorije o zadrugi sabrao je i ocijenio Baсил ПоповиН, задруга (Glasnik. Sarajevo 1921-1922, 63-108); prvi dio s istim natpisom izišao je u Sarajevu 1921. kao zasebna knjiga). Ali je pitanje danas ipak toliko razbistreno, da nemamo razloga da odstupimo od zadružnog doma, kao od pradavne Kad bi se rod prekomjerno umnožio, jedan bi se dio odvojio i podigao nov dom negdje u okolini staroga, s kojim ne bi prekidao veza. Više takih novih domova stvarali bi vasi 54 ili sela, u kojima su vazda kuće bile razdaleko jedna od druge, svaka usred svoje zemlje. Takovo selo, naseljeno domovima srodnima po krvi, smatralo se kao jedno bratstvo, a njime je upravljao kao starješina čelnik,55 koga bi svi domaćini priznali ili odabrali između sebe. Bratstvo je imalo zajedničko prezime, obično po pradjedu onoga roda iz kojega je poteklo, onda zajedničko groblje, zajednički žrtvenik, paše i šume. Šteta, sramota ili uvreda nanesena jednomu članu bratstva, smatrala se zajedničkom, pa stoga bješe cijelo bratstvo dužno osvetiti svoga člana, naročito kod ubijstva; to je krvna osveta. Kao što je bratstvo postalo od jednoga roda, tako je i pleme postalo, kad se bratstvo stalo razgranjavati i dijeliti na više bratstva naseljenih u više sela povezanih između sebe krvnim srodstvom.56 Teritorija na kojoj je pleme živjelo, zvala se župa, a ta je dobila svoje ime ili po plemenu ili po rijeci ili po mjestu. Glavar plemena bijaše župan, jamačno vrhovni sudac i vojskovođa čitavoga plemena, i to redovito iz bratstva, koje bi se istaklo ispred ostalih hrabrošću, drevnošću ili veličinom.57 Na ne samo slovenske, već gotovo opće ljudske uredbe. Up. Jireček, Staat und Gesellschaft in mittelalterlichen Serbien, vol. I. Beč 1912, 36 i dalje, onda Kadlec, Roddinný nedil čili zádruha v právu slovanském. Prag 1898 i: K „Slovu o zádruge“. Prag 1900 pa Balzer, O zádrudze słowiańskiej. Lavov 1899 (oba protiv Peiskera), Gruden, Slovenski župani 8-14 i Dopsch, Die ältere Sozial und Wirtschaftsverfassung der Alpenslaven. Weimar 1909, 147–175, gdje je dokazano, da je zadružnih domova bilo u slovenačkim alpskim krajevima u davno doba (od IX. do XIII. v.). Up. još Artur Meyer, Die bäuerliche Hauskommunion (zadruga) in Kroatien. Heidelberg 1910, i Cohn, Gemeinderschaft und Hausgenossenschaft (Zeitschrift f. vergl. Rechtswissenschaft 1899), gdje je jasno dokazano, da je zadruga prvobitno uređenje gotovo svih primitivnih naroda. = = 54 Riječ vas ili ves (ÂÚсú) je općenoslovenska, Miklosich EW 399. 55 Riječi bratstvo (братьство adɛλpóτys, fraternitas) i čelnik (чельникь praefectus) poznadu već spomenici staroga crkvenoslovenskoga jezika. Up. Miklosich, Lex. palaeoslov. s. v. ... 56 Ovaj drevni slovenski plemenski život, koji imađaše korijen svoj u krvnom srodstvu, jasno ističe Jordan riječima: .. Venetharum natio populosa . . . quorum nomina licet nunc per varias familias et loca mutentur“. Up. gore str. 187 bilj. 22. ST Postanak i značenje riječi župan dosta je zamršeno. Peisker (Expansion 443-444) smatra je altajskom, koja da je preko Avara i turanskih Bugara prešla k Slovenima. On kaže: „Od ostalih naslova koji su iz altajskoga prešli u slovenski, najvažniji su župan i pan (potonji dolazi od gьpan). Obje se riječi nahode u oblicima Covnáv i xonavós na natpisima spomenika, što ih je bugarski kan Omortag (814.-831.) postavio svojim pokojnim visokim službenicima, koji su nosili te titule. Oba su očevidno perzijske uzajmljenice u altajskom, premda se originalne perzijske riječi ne dadu obnoviti. Potonji naslov (kopan t. j. pan) nahodi se također među Pečenezima (xoñóv), ali župan bijaše u običaju kod više altajskih naroda u različnim izgovorima. Važan historijski kriterij pruža činjenica, da se izvjesni počasni naslovi izgovaraju yabğü, yugur (avarski), |