II. Doseljenje Južnih Slovena u Panoniju i Dalmaciju.' (VI. i VII. vijek.) Prve slovenske političke organizacije. - Najranije pomicanje Južnih Slovena k Dunavu (od II. do V. vijeka). — Južni Sloveni pod vlašću Huna (V. vijek). Prve provale Južnih Slovena preko Dunava (u prvoj polovici VI. vijeka). Avari dolaze u Podunavlje (568.); njihovo državno uređenje. Avari i Južni Sloveni provaljuju u vizantijsko carstvo; podsada i pad Sirmija (579. do 582.). - Avarsko-slovenske provale za cara Maurikija (582.-602.). — Dalmacija uoči pada rimske vlasti. — Carevi Foka (602.-610.) i Heraklije (610.-641.); pad rimske vlasti u Dalmaciji (o. 614.). Podsada Carigrada (626.) i slom avarske sile. Ne samo zbog nestašice većih samostalnih političkih organizacija za čitavo ranije vrijeme, nego i zbog neposrednog susjedstva s ratničkim i 1 Izvori. Vizantijski pisci: Prokopije (up. gore str. 154 bilj. 1); Agatija (Αγαθίας † poslije 582.), Περὶ τῆς Ἰουστινιανοῦ βασιλείας (edit. Dindorf, Historici Graeci minores, vol. II. Leipzig 1871, 132-332); Menander (Mivavòpos Пpotixtup † poslije 602.), Fragmenta (edit. Dindorf o. c. vol. II., 1-131); Teofilakt Simokates (@sopóλantos Epoxáns † poslije 640.), 'Iotopia: (edit. de Boor. Leipzig 1887); Teofan (Osopas époλorts † 818.), Xpovoypapia (edit. de Boor. Leipzig 1883); Konstantin Porfirogenit (up. gore str. 18-19). Zapadni pisci: Jordan (up. gore str. 177 bilj. 1); Pavao dakon († potkraj VIII. vijeka), Historia Langobardorum (edit. Waitz „in usum scholarum". Hannover 1878); pisma pape Grgura I. (590.-604.) u Mon. Germ. hist. Epistolae, vol. I., II. (edit. Ewald et Hartmann). Berlin 1887-1899); Toma arhiđakon (gl. gore str. 20). Literatura. Šafařík, Slovanské starožitnosti, vol. I., II. Prag 1862–18632; Zeuss, Die Deutschen und die Nachbarstämme. München 1837; Дриновь, Заселеніе Еалканскаго полуострова Славянами. Mоskνa 1873; Müllenhoff, Deutsche Altertumskunde, vol. II. Berlin 1906 (str. 376–394: Pniower, Die Slaven vor 527); Rössler, Über den Zeitpunkt der slavischen Ansiedlung an der untern Donau. Beč 1873 (Sitzungsberichte Bečke Akad. vol. 73); Погодинъ, Изъ исторіи Славянскихъ передвиженій. Petrograd 1901; Niederle, Slov. star., vol. II. 1., 2. Původ a počátky Slovanů Jižních. Prag 1906-1910 (ekscerpt iz toga donosi Gruber, Smještenje Hrvata u novoj postojbini poslije seobe (Kolo „Mat. Hrv.“, vol. V. Zagreb 1903, 3-54); Peisker, The expansion of the Slavs (The Cambridge medieval history, vol. II. Cambridge 1913, 418-458); Jireček, Geschichte der Bulgaren. Prag 1876 i Geschichte der Serben, vol. I. Gotha 1911; Kos, Iz zgodovine Jugoslovanov v šestem stoletju (Izvestja muzejskega društva dobro organizovanim narodima na zapadu, istoku i jugu, Južni se Sloveni s pravim svojim imenom javljaju dockan u historijskim spomenicima. Njih upravo uvlače u svijet drugi narodi, napose germanski Goti i turanski Avari. Kako veze i odnosi s njima nijesu vazda bili prijateljski, to su se Južni Sloveni stali jedan uz drugoga pribijati i prikupljati: mjesto malih plemenskih jedinica ističu se malo po malo veća plemena, ojačana u borbama, a neka od njih obuhvataju po više župa s velikim županom ili s knezom na čelu po germanskom ugledu,2 uz kojega se izrijekom spominje i savjet odličnika, to jest županâ, koji su predstavljali pojedine prvobitne dijelove, od kojih bijahu sastavljene ove nove slovenske političke organizacije. Može se stoga kazati, da su ovake plemenske kneževine, kao najviši stepen prvobitne slovenske državne organizacije, u stvari bile neke ruke „savezi državâ“, a to znači, da se politički život slovenski započeo na federativnom principu. Tada se Južni Sloveni bolje izvježbaše u ratnoj vještini primivši od Germana savršenije oružje i stvarajući vojske,+ a kroz to se kneževska vlast, kao vojvode, sve to više ustaljivala, jer je seljenje i pomicanje na jug vazda bilo skopčano s borbama. Ali i o tom jedva može da bude sumnje, da je seljenje u prvom redu bilo posljedica krvavih domaćih svađa između pojedinih plemena. U takim su zgodama knezovi jamačno sazivali najodličnije župane u skup i tek u sporazumu s njima pošlo bi se u pljačku, ponajviše za blagom (stokom). Razumije se, da je već i onda vrijedilo u glavnom pravilo, da se ide u boj u tuđu zemlju, no vidjet ćemo, kako su Južni Sloveni, ili pojedince ili u omanjim skupinama, prelazili u službu i k neprijatelju, napose u vizantijsko carstvo. Jer o dužnosti spram domovine ne može uopće u to vrijeme još da bude govora; onda se ratovalo, gdje se mislilo naći lične koristi, a protiv koga ili za koga, bješe svejedno. To je prirodna posljedica seljenja; šta više, kad bi neprijatelj navalio jačom silom, Južni se Sloveni povukoše u šume i bare, ili sasvim ostaviše svoje kolibe, pa se nastaniše u drugom kojem kraju. Stoga je domovina tada bilo pleme, a ne zemlja. Pored toga od za Kranjsko, vol. VIII. Ljubljana 1898); Ковачевић - Јовановић, Историја српскога народа, vol. I. Beograd 1893; Станојевић, Византија и Срби, vol. I. i II. Novi Sad 1903-1906; Успенскій, Исторія византійской имперіи, vol. I. Petrograd 1914; Кулаковскій, Исторія Византіи, vol. I. (395-518). Kijev 19132; vol. II. (518-602). Kijev 1912; vol. III. (602—717). Kijev 1915; Кадлец, Првобитно словенско право. Beograd 1924. Pojedine izvore i radnje navest ću gdje treba. 2 Od kuning (sada njem. könig); najprije кыненгь, опdа кынмгь, poslije кlн3ь pa današnje knez. = = 3 Тako: брын oklop (brynja, brunja Brünne); мычь, meč (got. mēkeis čit. mekis); плъкъ puk, vojska (folk); стрла (strāla, *strēla); шльмь (*helmы, šelmь, helm); BиTAзь (vitęgь, up. Vithungi); xоpâгы zastava, horuga (*hrungo, hrunga); тржба (trumba), dok je općeslovenskо штить praslovenska riječ. Up. Miklosich EW s. v.; Berneker EW s. v.; Florschütz o. c. 14; Peisker, Beziehungen 71–72. Vojska, vojna, vojnik, vojvoda, vojevati, sve su to općeslovenske prariječi (up. staroindijsko srodno vaina plijen i borba). Miklosich EW 394. = presudnoga je značaja, što su se odmah od prvog početka, kad su nastajale slovenske državne organizacije, one umanjivale diobom između vladarskih sinova i braće, što je dovodilo do stvaranja različitih središta, oko kojih su se okupljali pojedini rodovi, a među njima je onda dolazilo i do krvavih borba. Samo u većim pothvatima, a zbog obilnijeg plijena, oni su se znali složiti u oveće skupine, no to bi prestajalo, čim bi cilj bio postignut. Ta slabost državne svijesti i narodnoga osjećaja, potrajat će još dugo među Južnim Slovenima i glavni je tumač za razumijevanje njihove starije historije. Zato i ne će Južni Slovenia to vrijedi uopće za sve Slovene - na početku svoje historije istupati kao jedinstven narod s jedinstvenim ciljem, nego tek u omanjim plemenskim organizacijama. Stoga se i jeste slovensko proširenje i seljenje vršilo samo postepeno, bez osobitih događaja, sasvim protivno germanskomu. „Germanska seoba bješe eruptivna poput vulkana, kaže Peisker, slovenska je slična postepenom prolijevanju ili prokapljivanju, kao kad se povodanj polagano pomiče naprijed. Neki germanski narod ostavlja svoj dom i tražeći nov dom on uzbuni svoje susjede, a ovi opet uzbune svoje, i tako to napreduje, dok jedna hemisfera nije smućena i uznemirena. Jake se države raspadaju, moćni narodi pogibaju, pa se i samo rimsko carstvo drma. A Sloveni? Oni su posvojili i gusto naselili beskrajne prostore, a da ljetopisci za to nijesu ni saznali, pa se i danas uzalud pitamo, kako se to moglo desiti bez buke i otkud dođoše bezbrojni milijuni Slovena".6 Vidjesmo da su hunskom provalom (375.) Goti bili prinuđeni, da se sklone preko donjega Dunava u rimsko carstvo. Već potkraj IV. vijeka provališe neka hunska plemena u docniju madžarsku nizinu, a u prvim decenijima V. vijeka nastani se tamo sama jezgra toga naroda ovladavši Gepidima i ostacima Gota, a onda prodriješe i u Panoniju (današnja Madžarska s desne obale Dunava). Tada stupe Huni na čelo svim varvarima, što su okruživali carstvo sa sjeveroistoka, a organizovao ih je u snažnu državu Atila. Ali se po njegovoj smrti (453.) ta organizacija stade naglo raspadati. Prvi se podigoše Gepidi s Gotima i nekim drugim germanskim plemenima pa istjeraše Hune preko Karpata u istočnu vlašku i pontsku ravnicu. Tako postanu Gepidi gospodari u bivšoj Dakiji (izJoš u historijsko doba (u starije vrijeme) vrijedio je kod svih Slovena princip diobe države i zajedničke vlade pod starješinstvom najstarijega brata, a nalazimo ga jasno izražena i kod Germana; mi ćemo se s njime češće sastajati i u hrvatskoj i srpskoj historiji od IX.-XI. vijeka. Stoga ne može da bude sumnje, da je taj princip prastar, a mogao je postati ovako: kad vladar (župan, knez) ostavi više sinova, činilo se nepravedno, da jedan dobije sve, a drugi malo ili ništa; stoga bi najprije preuzimali vladanje zajedno, no, jer je to ponajviše bilo uzrokom svađama, uzeli su oni dijeliti očevu baštinu, čime se ipak nije svaki puta postigla i željena svrha. Peisker, Expansion 1. c. 426. Jordan, Getica (ed. Mommsen 116): „igitur ab Dacia et Pannonia provinciis in quibus tunc Huni cum diversis subditis nationibus insidebant, egrediens Attila ...“ među Tise, Dunava, Alute i Karpata), a Goti u Srijemu i u Panoniji oko Blatnoga jezera, i to kao „saveznici“ (potdepátot) rimskoga carstva. Kad Goti ostave ove zemlje (473.), zauzmu Gepidi privremeno Srijemsku Panoniju, no doskora ih odanle istisne Teoderik Veliki poslije utemeljenja ostrogotske države (504.). Tek 535., kad je začeo gotsko-vizantijski veliki rat, Gepidi se opet vrate i učine Sirmij svojom prijestolnicom. Ali ubrzo se nastane s dopuštenjem cara Justinijana u Noriku i Panoniji germanski Langobardi (oko 546.) i tako steku Gepidi u neposrednoj blizini opasna neprijatelja.8 9 Među onim narodima, koji su bili pod hunskom vrhovnom vlasti, nalazili su se i Sloveni, ne samo u današnjoj južnoj Rusiji, nego ih je bilo i u samom središtu Atiline države, u današnjoj Madžarskoj između Dunava i Tise. Šta više, čini se, da su Sloveni nastavali već u III. i IV. vijeku u Potisju, gdje su ih sebi pokorili iranski Sarmati,1o a na kraju IV. i na početku V. vijeka turanski Huni. Sloveni su jamačno bili u tim kratkovremenim državnim organizacijama onaj dio pučanstva, koji je obrađivao polja. Poslije raspada hunske države potpadoše Sloveni u Potisju pod Up. Schmidt, Allg. Geschichte der germ. Völker 90, 98, 131-132. O Gepidima gl. još uvijek korisnu disertaciju Kropatschek, De Gepidarum rebus. Halle 1369 i Diculescu, Gepiden. Leipzig 1922. 11 Pitanje, da li je Slovena bar u manjim skupinama bilo već u I. i II. vijeku naše ere i s južne strane Karpata, raspravio je Niederle, S. S., vol. II., 1., 123 i dalje. Ali se ne može prihvatiti njegovo mišljenje u svemu, što se odnosi na tumačenje geografskih imena, jer ona zbog nesigurne tradicije — još nijesu sama po sebi dovoljan dokaz za slovenstvo nekih mjesta i krajeva. To se tiče u prvom redu starih imena rijeke Hron (pavonás kod Marka Aurelija), Blatnog jezera (Peiso kod Plinija, Pelso u Aurelija Viktora, Pelsodis, Pelsois docnijih pisaca, no slovenska forma je плесo = jezero), rijeka „Črna“ madž. Cserna (stationis Tsiernensis natpisa iz II. vijeka, municipium Dierna drugoga natpisa, Atépva Ptolemejeva, Tierna Tab. Peut.) i rijeke „Brzava“ (Berzovia, Bersobio itinerara). Up. općenite prigovore Pniowerove (Müllenhof o. c., vol. II., 378-379) i skepsu Jirečekovu (Gesch. der Serben, vol. I., 69). Slovenstvo imena Tsierna i Bersobio poriče Melich (A honfoglaláskori Magyarország. Bp. 1925, 70-71) smatrajući ih tračkim. 10 Stari pisci razlikuju dvije vrste Sarmata: robove (servi, dooλot, litigantes) i gospodare (domini, liberi); „a tito prvni byli po mém přesvědčení Slované, druzi sarmatští Jazygove", zaključuje Niederle S. S., vol. II., 1., 134 poslije veoma uvjerljiva razlaganja; toga mišljenja bio je već Šafařík o. c. vol. I., 284. 11 Opisujući svoje poslanstvo k Atili (448.), Prisko daje više podataka iz kojih kao da izlazi prisutnost Slovena u Potisju, i ako ih izrijekom ne spominje. Naročito je paznje vrijedno ovo mjesto: „ χορηγοῦντο δὲ ἡμῖν κατὰ κώμας τρόφαι, ἀντὶ μὲν σίτου κέγχρος, ἀντὶ δὲ οἴνου ὁ μέδος ἐπιχωρίως καλούμενος . ἐκομίζοντο δὲ καὶ οἱ ἑπόμενοι ἡμῖν ὑπηρέται κέγ χρον καὶ τὸ ἐκ κριθῶν χορηγούμενον πόμα· κάμου οἱ βάρβαροι καλοῦσιν αὐτό (ed. Dindorf, Scrp. Graeci min., vol. I., 300)", dakle domaći ljudi po selima gostoljubivo ih podvoriše prosenicom (xέpos), „mjesto vinom medovinom" (ó pédoç), a slugama dali su da piju „od ječma svareno piće xáμos“. Još car Maurikije ističe, da Sloveni imadu obilje prosa (up. gore str. 192), no riječ μédos nije i ne može da bude drugo, nego općeslovenskо медь (medovina), dok nas zapoę podsjeća na kom (komina, komov). Na tu vlast Gepida, dok su se oni dalje na istoku stali spuštati na obalu donjega Dunava, i to jedni kao slobodne organizacije s knezom na čelu, a drugi kao saveznici još zaostalih Huna i Bugara, kad se i ovi na kraju V. vijeka pojaviše oko dunavskoga ušća. Već smo vidjeli, da vizantijski pisci toga vremena zovu Slovenima one, koji su nastavali lijevu obalu Dunava, a Antima one, koji su sjedjeli istočno od dunavskoga ušća. Prve provale Slovena i Anta u rimsko-vizantijske provincije južno od donjega Dunava, a koje nam STE NIVS NVSP CON bilježe vizantijski pisci s njihovim pravim imenom, počinju se u prvoj polovini VI. vijeka. Od toga vremena dakle datira i historija Južnih Slovena, obilježena vladanjem cara Justina I. (518.-527.). „Kad je carovao Justin, stric Germanov, kaže Prokopije, Anti, prvi susjedi Slovena, prijeđu preko rijeke Istra (Dunava) i provale s velikom ranski kimis, komus nije već stoga prilično pomišljati, jer se on pravio od kobiljega mlijeka. Na drugom mjestu Prisko opet kaže, da je u Atilinoj državi bilo raznih naroda, a „Skiti“ govore „osim svoga varvarskoga jezika ili hunski ili gotski ili latinski“, a samo rijetko tko grčki (ξύγκλυδες γὰρ ὄντες (naime Skiti) πρὸς τῇ σφετέρᾳ βαρβάρῳ γλώττῃ ζηλοῦσιν ἢ τὴν Ούννων ἢ τὴν Γόθων ἢ καὶ τὴν Αὐσονίων, ὅσοις αὐτῶν πρὸς Ῥωμαίους ἐπιμιξία· καὶ οὐ ῥᾳδίως τις σφῶν ἑλληνίζει τῇ φωνῇ, πλὴν ὧν ἀπήγαγον αἰχμαλώτων ἀπὸ τῆς Θρακίας nai 'Iλopídos napákov edit. cit. 305). Veoma je vjerojatno, da se u tom petom neimenovanom varvarskom jeziku krije slovenski. Dalje opisuje Prisko i razne običaje u hunskoj državi. Kad su vizantijski poslanici došli s Atilom u neko selo, dočekala ga je (jedna od njegovih) žena „s jelom i vinom za dobrodošlicu“ uz pjevanje „skitskih pjesama" (o. c. 304), a kod gozbe Atila je „čašom vina pozdravio sve kod stola“, „redom kako su sjedili“, a onda je svaki pio stojeći „u njegovo zdravlje“ (o. c. 317). Potom su uveče došla „dva Skita“ pred Atilu i uzeše pjevati pjesme, „u kojima su opjevali njegove pobjede i ratne vrline“. Svi su prisutni pozorno pratili pjevače: mladi su se oduševljavali, a starci su plakali. Gozba je trajala dugo u noć, tako da su se vizantijski poslanici udaljili, „jer nijesmo više htjeli da ostanemo kod pijanke" (o. c. 317-318). U drugoj jednoj kući, sjutradan, i opet ih pozdraviše čašom vina, a kad su je ispili, ogrliše ih i izljubiše (o. c. 319). Jordan (o. c. 124) opet kaže, govoreći o Atilinoj smrti, ovo: „Postquam talibus lamentis est defletus (= naricanje?), stravam super tumulum eius, quam appellant ipsi (t. j. Huni), ingenti comessatione concelebrant et contraria invicem sibi copulantes luctu funereo mixto gaudio explicabant"; to je očito daća. Još i danas živi ova riječ kod nekih Slovena s općenim značenjem jela, tako češki strava, poljski strawa, ruski cтрава (litavski strova) (up. Miklosich, EW s. v.); šta više, ima jasnih spomenika, koji dokazuju, da je još u XV. vijeku kod Čeha i Poljaka strava značila upravo daću, tako: „svléku s ňeho vše rúcho za ztravu“ (gl. Niederle, S. S., vol. II., 1., 136). Ime A tila tumačio je Rus Ilovajski (gl. Погодинь о. С. 40) „отъ корня атя т. е. датя или тята“, dakle otac, ćaća, a njemački filolozi vide u njemu gotski deminutiv od atta otac. Prvo tumačenje ruski naučenjak Pogodin Sl. 118. Novac cara Justina 1. (po Pfeilschifteru). |