U takim prilikama nije se dalo pomišljati na uspješan rat protiv Perzije bez uglavljena mira s Avarima, pa stoga pošlje Heraklije novom haganu, mlađem sinu Bajanovu († poslije 582.), poslanike, da s njime pregovaraju o miru. Za to je određen lični sastanak oba vladara u Herakliji, nedaleko od Carigrada, na početku

juna 623. Ali se ubrzo pokazalo, da hagan snuje varku želeći da uhvati cara, i samo hitri bijeg spase Heraklija od te sramote. Međutim velika opasnost, što je carstvu zaprijetila od Perzijanaca, prinudi cara, da je obnovio pregovore, koji tada i uspješe. Po ovom miru dao je Heraklije haganu osim bogatih darova 200.000 zlatnika i mnoštvo talaca iz najodličnijih porodica vizantijskih. Pa ipak se Heraklije doskora nađe prevaren, jer je Perzija mogla nagovoriti lažljivoga hagana da prekrši sklopljeni mir; šta više, ona sklopi s njime i savez zaradi zajedničkog napadaja na Carigrad. Po tom ugovoru imali su Perzijanci, kad Avari dođu pod Carigrad, iz Halkedona prebaciti jedan dio svojih četa na evropsku stranu i tako pojačati haganovu vojsku, a prijevoz imali su izvršiti Sloveni na svojim lakim čamcima. I odista, krajem juna 626. stigoše prva odjeljenja Perzijanaca na azijsku stranu, a avarske čete na evropskoj pred Dugi Zid. Već potkraj jula prodr❜o je hagan neposredno do gradskih zidina i stao udarati na varoš sa svojom ogromnom vojskom od nekih 80.000 ljudi, koja se podijeli u dvije skupine: u jednoj su bili Avari s Bugarima, a u drugoj Sloveni. Ali svi napori haganovi ostadoše jalovi, a tako isto propade i pokušaj jedne čete Slovena, da na čamcima prijeđu Bospor i ukrcaju perzijske čete, jer ih jako vizantijsko brodovlje od veće česti potopi, dok je one Slovene 74 Ovaj datum daje suvremena Chron. Paschale (ed. bon. I., 712), dok docniji Teofan (ed. de Boor I., 130) bilježi 619. Da je prvi datum mnogo pouzdaniji, pokazao je Gerland, Die persischen Feldzüge des Kaisers Herakleios (Byzant. Zeitschrift, vol. III. 1894, 330 i Byz. Ztschrft., vol. XV. 1906, 305–306), a prihvatiše ga СтанOjевиħ, vol. II., 20-21 i 209-210 i Jireček, Gesch. der Serben, vol. I., 98, dok Pernice 96-97 i кулаковскiи daju prednost Teofanu.

Slika 128. Car Heraklije (u Barleti).

koji se spasoše na obalu dao hagan u srdžbi pohvatati i pogubiti. Poslije tih neuspjeha diže hagan 7. augusta podsadu i vrati se natrag, a to isto učiniše nešto ranije još i ogorčene slovenske čete.75 Poraz haganov pod Carigradom bješe od presudnih posljedica po Avare, jer od toga časa datira opadanje njihove gorde sile, a pokoreni narodi, u prvom redu Sloveni, napose djeca Avarâ od slovenskih žena, počeše redom dizati ustanke i vojevati za svoju slobodu, kod čega ih je jamačno pomagao kako god je znao i mogao car Heraklije, idući u prvom redu za

tim, da Avarima spriječi svaki dalji pristup na Balkansko poluostrvo.77 Tada se oproste avarskog jarma gomile onih Slovena, što su s vremenom naselile Norik, Dalmaciju, Savsku Panoniju, Ilirik i Meziju, a pod vodstvom Franka Sama skočili su još 623. na oružje i zapadni Sloveni stvorivši prvu slovensku saveznu državu, kojoj se po svoj prilici pridruži i dio noričkih Slovena u dolini gornje Drave, tako da se Samova država prostirala od Sale do blizu koruško-kranjsko-štajerske međe.78 Za slovenskim ustašama povedoše se na poticanje cara Heraklija i Bugari između ušća

75 O podsadi Carigrada gl. Chron. Paschale ed. cit. I., 716-726, pjesmu Georgija Pizide (1. c.) i Teofana ed. cit. 315-316. Up. Nodilo o. c. 326-331; Cтaнојевић 22—27; Pernice 137-155, Кулаковски 76—91.

76 Fredegar l. c. 144-145: „Anno 40 regni Chlotariae (= 623.)... Sclavi iam contra Avaris coinomento Chunis et regem eorum gagano ceperant revellare... Chuni aemandum annis singulis in Esclavos veniebant, uxores Sclavorum et filias eorum strato sumebant... Filii Chunorum, quos in uxores Winodorum et filias generaverant, tandem non subferentes maliciam ferre et oppressione, Chunorum dominatione negantes, ut supra memine, ceperant revellare“.

"Ovo je historijska jezgra one tradicije Hrvatâ, što ju je u X. vijeku ubilježio Konstantin Porf. Up. o tom iduće poglavlje.

78 O Samu glavni je izvor Fredegar I. c. 144–145, 154, 155, 158. Up. o njemu (među ostalim) Nodilo vol. III., 341–346; Goll, Samo und die Karantanischen Slawen

79

Dunava i Dnjestra, pa i oni učine pod svojim kanom Kuvratom (ili Kurtom) oko godine 635. kraj avarskomu gospodstvu, a kad još buknuše i među Avarima u prekodunavskoj Panoniji građanski ratovi, avarska sila bješe toliko oslabjela, da je najposlije ostala ograničena na srednje Podunavlje i na Srijem. Negda toliko silna Avarija više nije postojala, a pljačkaške horde njene rijetko će kad prelaziti Dunav i ugrožavati Carigrad; zato se od toga vremena dalje gotovo i ne susrećemo kod vizantijskih pisaca s imenom avarskim.

S padom avarske sile svrši se i posljednji prizor doseljenja Južnih Slovena, a među njima i Hrvata i Srba.

(Mitteilungen d. Inst. f. österr. Gesch. Forschung vol. XI., 443–446); Němeček, Das Reich des Slawenfürsten Samo (Jahresbericht der deutschen Landes-Oberrealschule in Mähr. Ostrau 1905/6); Novotný, České dějiny, vol. I., 1. Prag 1912, 207-226; najbolje Hauptmann, Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten (Mitteilungen d. Inst. f. österr. GF vol. XXXVI., 1915, 245-259), gdje je veoma uvjerljivo razloženo, protiv mišljenja Gollova i Němečekova, da se i dio noričkih Slovena pridružio saveznoj državi kralja Sama (623.-658.).

79 O tom Златарски, Нови извѣстия за найдревния периодъ на българската история (Сборникъ за народни умотворения, наука и књижника vol. XI. Sofija 1894, 145-154). Up. i recenziju Jirečekovu u Jagićevom Archivu vol. XXI., 607; 3латарски, История на пръвото българско царство vol. I. Sofija 1918, 95-96.

III.

Teorije o doseljenju Hrvata i Srba.

Etimologija imena Hrvat i Srb. Izvještaj cara Konstantina Porf. o doseljenju Hrvata i Srba na Balkan. Mišljenje Šafarikovo, Kopitarovo i Miklošićevo. - Dümmler prvi napada autoritet Konstantinov. Rački dopunjuje rad Dümmlerov. - Grot i Florinskij kušaju da spasu autoritet cara-pisca. Jagić dopunjuje rad Račkoga filološkim razlozima. — Bury o podrijetlu Hrvata i njegova kritika o carevu djelu. - Neozbiljnosti Bogusławskoga. Mišljenje Klaićevo o dolasku Hrvata na jug iz Samove Velike Hrvatske. - „Gotska" teorija Gumplowiczeva. Nodilo brani vjerodostojnost cara Konstantina; njegova „antska“ teorija o podrijetlu Hrvata i Srba. — Pavićev zališni posao. Westberg i Niederle utvrđuju zakarpatsku Hrvatsku i Srbiju. Župani

ćevo i Hauptmanovo mišljenje.

Imena Hrvat i Srbin veoma su tamna postanja i značenja. Mi čak ! ne znamo, da li je ime „Hrvat" uopće slovenskoga podrijetla. Puštajući na stranu starije etimološke igrarije,1 valja da prije svega istaknemo mi1 Car Konstantin Porf. tumači ime „Hrvati“ kao one, „koji imaju mnogu zemlju"; očito je car pomišljao na formu Xwpßátot pored Xpoßátot i nju izvodio od grčkoga zópa (= zemlja). Ime Srbi (Lépßhot) tumačio je opet kao one „koji postadoše robovima caru rimskom", to jest od latinskoga servus, što je nesmisao, jer i sam car kaže, da su Srbi s tim imenom već došli na jug odruživši se od ostalih Bijelih Srba oko Visle, dakle da su ga već imali prije, negoli su došli tobože u službu caru rimskomu, a onda ima i lužičkih i ruskih Srba, koji nijesu nikad nikojemu rimskomu caru robovali. Car je očito imao pred očima vazalni položaj Srba svoga vremena za kneza Časlava, kako ga i sam karakteriše, odnosno snažni položaj Hrvata u prvoj polovici X. vijeka. Toma arhidakon tumačio je Hrvate (Chroatae) od starinskoga Curetes ili Coribantes, naime od žitelja današnjega Krčkog otoka, kao tobože starijega imena, a „dicebantur vero Curetes quasi currentes et instabiles, quia per montes et silvas aberantes agrestem vitam ducebant", dakle kao hajdučke skitalice. Talijanac Bonfin (gl. gore str. 22) dosjetio se, da je Hrvatska dobila ime, a po njoj onda i narod, od rimskoga vojskovođe u Iliriku Korvina Mesale (a Corvino Messala), pa da se najprije zvala Corvatia, onda Croatia (o Mesali up. gore str. 99). Rattkay (gl. gore str. 24), kao Hrvat, izvodio je svoje narodno ime od glagola hrvati se (ab luctando). Madžar isusovac Timon iz XVIII. vijeka držao je: Croatarum genti a Croato sive potius Crobato quodam appellationem inditam esse veritati proximum est. Nam Theophanes Bizantius meminit Crobati Bulgarorum ducis" (Imago novae Hungariae, vol. II. Beč 1754, 116), dakle od bugarskoga kana Kuvrata (gl. o njemu gore str. 235). Drugi neki pisci opet su se domišljali, da su Hrvati koliko Horovati ili Horaki, što da je u vezi s hora Hrvati znači Gorani, kao Poljani (Poljaci) od polje.

=

gora, to jest, da

šljenje, što ga je izrekao Šafařik; po njemu je ime Hrvat u tijesnoj vezi s imenom planine Karpati, koju Rusini još i danas zovu Horby, to jest Chrby, dakle od sveslovenskoga korijena chrb, chrib (Xрьбьть, Xрибьть, Xpибь, hrv. hrbat), a sa značenjem Gorani; najstariji oblik bio bi Chr'vatin, Chr'vati. To se mišljenje mora otkloniti, jer se u svim slovenskim jezicima u riječi hrbat (chrúbыtь), vazda ponavlja b, dok se u imenu Hrvat uvijek javlja samo v.3 U isto je vrijeme Zeuss pokušao „izgubljeni korijen chrw" dovesti u sklad „s također izumrlim njemačkim hers = gladius“ (mač), jer u poljskom jeziku još i danas karwat znači kratak mač, pa tako bi se dalo ime Chorwati uporediti s njemačkim Herusci ili Saxones, što je bez ikaka temelja. Daničić opet izreče misao, da je Hrvat „od osnove koja sama nije u običaju, a koja će biti postala nastavkom va od korijena možebiti sar = čuvati, braniti".5 U isto je vrijeme Geitler izvodio ime Hrvat od korijena hыrv-, charv, sarv, koji još i danas živi u slovačkom jeziku kao glagol charviti u značenju braniti (tueri, protegere, defendere), dok u litavskom szarwótas znači oboružan, pa zato ime „Hrvat“ (*Xрьвать) zпači koliko „oklopnik, s oružjem ili u oklopu boreći se", ili branič (defensor, armatus). Ali se protiv ove etimologije podiže ruski naučenjak Baudouin de Courtenay,' koga podupre i Jagić. Poslije toga iznio je drugi ruski naučenjak Braun pažnje vrijedno mišljenje; istoćnogermanski Bastarni naime dali su planini, uz koju se nastaniše, ime * Harfađa (fjöll), a nju po tom prozvaše Sloveni *Harvate, * Horvate, * Hrvate. Prema tome bili bi Hrvati koliko Karpaćani, dakle onako kao Bužani od rijeke Buga ili Humljani od brda Hum, a to je veoma vjerojatno.9 Najzad je

2 Šafařík, Slov. Star. vol. I., 531-533; vol. II., 112, 321-323.

3 Gl. Perwolf, Slavische Völkernamen (Jagićev Archiv vol. VII., 625-626) i Geitler, Etimologija imena Hrvat (Rad Jugoslav. Akad., vol. 34, 111–112).

4 Zeuss, Die Deutschen 608.

3 Даничић, Основе српскога или хрватскога језика. Beograd 1876, 211 і Коријени 218.

6 Geitler o. c. 111-118.

7 U časopisu Филолог. зап. 1879, I., 44.

Jagić, Archiv, vol. IV. 1880, 174: „Ich hebe u. a. hervor, dass Baudouin, wie es mir scheint mit Recht, die Schwierigkeiten des von Prof. Geitler gegebenen Erklärungsversuches des Namens Xрьвать betont und die Deutung selbst wenig wahrscheinlich findet".

9 Браунъ, Разысканія въ области готославянскихъ отношеній (Сборникъ отд. рус. яз. vol. 64, nr. 12. Petrograd 1899, 105, 173). Ovo mišljenje prihvatio je Погодинъ, Слав. передв. 87-89. Up. Niederle, Slov. Star., vol. I., 2, 297, 428 i vol. II., 484-485, koji mu se također priklanja. Odlučno ga odbija Brückner (Jagićev Archiv, vol. XXII., 1900, 246) kao „grundfalsch“, jer „der Name (t. j. Hrvat) ist ein urslavischer und dient allen möglichen Slaven“, što dakako još nije dokaz za praslovenstvo njegovo, dok Jagić u recenziji Pogodinove knjige (Archiv, vol. XXIII., 1901, 612) kaže: „Die Ableitung des Volksnamens Chorvat oder Chrovat von dem Karpatengebierge, wobei erst die germanische Lautverschiebung zu Hilfe genommen werden muss, um auszukommen, finde ich bei weiten nicht so glatt und leicht. Wenn man wenigstens