stavitim latinskim natpisom De administrando imperio. U tom djelu (gl. 29.-36.) iznio je car najstarije vijesti o Hrvatima i Srbima od njihova doseljenja na jug pa sve do polovice X. vijeka, i to pored nekih starijih, možda arhivskih podataka, poglavito na osnovu informacija, što ih je primao od svojih pouzdanika iz vizantijskih dalmatinskih gradova onoga vremena (zacijelo u prvom redu iz Zadra, Splita i Dubrovnika). Car dakle donosi, a bez obzira na hronološki poredak, hrvatsku a tako i srpsku tradiciju X. vijeka, koja je s tim vjerodostojnija, što su događaji, o kojima priča, bliži njegovu vremenu; tek za ranije vijesti, kao što su one iz VII. vijeka (tako o doseljenju), čini se ipak, da je pouzdanost careva slaba.78 Još prije Konstantina ubilježiše neki franački suvremeni ijetopisci važnih vijesti, poglavito za historiju Panonske Hrvatske IX. vijeka,79 dok je mletački ljetopisac, tajnik dužda Petra II. Orseola, dakon Ivan, u svojoj mletačkoj kronici iznio nekoliko osobito dragocjenih

18 Constantinus Porphyrogennitus (Opera) vol. III. Recognovit Bekkerus. Bonn 1840. Hrvatski prijevod čitava Konstantinova djela „O narodima" izdao je Tomašić u Vjesniku kr. zemalj. arhiva XX (1918.). Koliko se tiče hrvatske i srpske historije, odštampao je Konstantinov tekst (De administrando imperio cap. 29-36) s brižno sastavljenim notama, ali razmetano, Rački u Documenta. O caru Konstantinu kao piscu uporedi Rambaud, L' empire grec au dixième siècle. Constantin Porphyrogénète. Paris 1870.; Bury, The treatise De adm. imp. (Byzantinische Zeitschrift XV (1906.), 517-577), hrvatski prijevod Šandora Lochmera u Vjesniku kr. zem. arkiva vol. X (1908) 91-144; Rački, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srpsku povijest Srednjega Vijeka („Književnik“ Knj. I (1864.), 36—77); Гротъ, Извѣстія Константина Багрянороднаго о Сербаxь и Xорватаxь. Petrograd 1880.; Manojlović, Studije o spisu „De adm. imp." cara Konst. P. (Rad Jugoslav. Akad. Vol. 182, 186, 187 nedovršeno).

79 To su anali Einhardovi (796-829) s nastavcima Bertinijanskim (829-835), Prudentijevim (835-861), Hinkmarovim (861-882) i Fuldanskim (882-901). Gl. o njima. Rački, Scriptores rerum Chroaticarum pred XII. stoljećem. Zagreb 1880. (Iz Rada vol. 51) str. 45-47; Wattenbach, Deutschlands Geschichtsquellen im Mittelalter. Vol. I. Stuttgart 1904. pg. 210-228, 241-251. Amo ide i životopis Karla Velikoga od Einharda (Vita Caroli Magni imperatoris) i Ludvika Pobožnoga od The gana i t. zv.

podataka, jamačno na osnovu starijih službenih zapisa, o hrvatsko - mletačkim odnosima IX. i X. stoljeća, a naročito iz vremena dužda Petra II. Orseola (991-1009).80

Domaća historiografija javlja se tek u drugoj polovici XII. vijeka. To je spis obično zvan Ljetopis popa Dukljanina,81 sastavljen u glavnom od dva različita dijela. Prvi očito sadrži zbrku ponekih izobličenih događaja, kojima je od najveće česti upravo nemoguće odrediti mjesto u historiji, a među njima najpoznatije je pričanje ljetopiščevo o saboru, što se sastao na Duvanjskom polju za vladanja kralja Budimira-Svatopluka, a taj je tobože vladao jedinstvenom državom, sastavljenom od Bijele i Crvene Hrvatske ili Primorja, pa od Bosne i Raše (Srbije) ili Zagorja. U „Ljetopisu popa Dukljanina“ ima gdjegdje i jasnih tragova narodnih priča s izvjesnom historijskom jezgrom, kao što je njegovo kazivanje o bojevima s Madžarima na donjoj Savi i Drini. Taj je prvi dio „Ljetopisa“ sastavljen svakako još potkraj druge polovice XI. vijeka, možda onom prilikom, kad su u Baru nastojali oko toga, da kod pape izrade tobože obnovu samostalne nadbiskupije (kreirane zapravo 1089.), koja je bajagi postojala u davno već razvaljenoj Dokleji (danas Duklja u Crnoj Gori). Drugi dio sadrži usmeno pričanje staraca i bez sumnje nešto i od zapamćenja samoga, inače nam po imenu nepoznata pisca — ali nesumnjivo barskoga katoličkog svećenika o različitim događajima, što su se zbili u Duklji (Zeti) u XI. i u prvoj polovici XII. vijeka; „Ljetopis“ je dakle u tom vrednijem dijelu u prvom redu izvor za srednjevjekovnu srpsku historiju. Prvi dio već je zarana dospio u Hrvatsku,82 gdje bi s latinskoga preveden na hrvatski, a onda (najkasnije u XIV. vijeku) dodan mu je još i opširan opis prijeke smrti hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira († 1089), kojemu je jezgra ipak više nego samo vjerojatna.83 Sve do XVII. vijeka Astronoma. Gl. Rački 1. c. i Wattenbach 1. c. Izvadci iz tih izvora, koliko se tiču hrvatske historije, odštampani su u Račkoga Dokumentima i u izdanju Mon. hist. Germaniae in usum scholarum.

80 Izdao Monticolo, Cronache Veneziane antichissime. Vol. I. Rim 1890. (Fonti per la storia d'Italia). Up. Rački, Scriptores str. 52-53; Manitius, Geschichte der lateinischen Literatur des Mittelalters. Zweiter Teil, München 1923., 246–253.

81 Črnčić, Popa Dukljanina Letopis. Kraljevica 1874. (Već se odavno pokazuje potreba novoga izdanja, a izdat će ga doskora Srp. Kralj. Akademija u mojoj redakciji). O tom ljetopisu up. Rački, Ocjena u Književniku I (1864.) 200-227; Ровинскiй, Сербская хроника въ латинскомъ переводѣ второй половины XII столѣтія (Извѣстія отдѣленія русскаго язика и словесности Импер. Академ. наукъ 1915 г., vol. XX, 4. Petrograd 1916., 187-254).

82 Poznavao ga je već i s njime se donekle poslužio Toma arhiđakon († 1268.), no mnogo je značajnije, što ga je ekscerpirao za pričanje o saboru na Duvanjskom polju sam Andrija Dandolo († 1354.) u svojoj velikoj kronici (ap. Muratori, Scriptores XII, col. 182-183).

83 Uporedi o tom moju radnju, O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira, u Vjesniku hrv. arheol. dr. N. S. VIII. (1905.), 1–29., kao i poglavlje o kralju Dmitru Zvonimiru u ovom djelu.

ta je hrvatska redakcija „Ljetopisa popa Dukljanina“ bila glavni izvor historijskoga znanja Hrvatâ, a naročito dalmatinskih.

Mnogo je važniji pisac od anonimnoga barskoga svećenika arhidakon splitske crkve Toma (*1201., † 1268.).8+ On je napisao malo pred smrt pod natpisom Historia Salonitana povijest svoje crkve od rimskih vremena, začinivši je obilno opće političkim i svojim ličnim doživljajima, ali je kod toga spram Hrvata često nazloban, tendenciozan i pristran. Toma naime bješe u Splitu vođ „latinske“ (talijanaške) stranke, a ta je mrzila, gotovo prezirala, sve što je bilo „slovensko" (to jest hrvatsko), a naročito slovenski crkveni jezik, nazivajući ga "heretičkim", tobože „gotskim" (t. j. arijanskim), i hrvatsko plemstvo, ove tobožnje „sluge ugarskoga kralja“, voleći udaljenu mletačku pa i ugarsku gospodu. Uza sve ove mane, Toma je ipak najodličniji i najvažniji dalmatinski srednjevjekovni pisac, a naročitu važnost ima u njegovu djelu ono, što govori o vremenu splitskoga nadbiskupa Lovre u doba hrvatskih kraljeva Petra Kresimira IV. (1058.—1074.), Slavca (1074.-1075.) i Dmitra Zvonimira (1076.–1089.), i ono o tatarskoj najezdi za vladanja kralja Bele IV. (1242.).

Poslije arhiđakona Tome javlja nam se u Splitu tek oko sredine XIV. vijeka ljetopisac Miha, sin Madijev, od romanskoga plemena Barbazanâ (* o. 1284., † poslije 1358.), čije nam se djelo s natpisom De gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum sačuvalo samo od česti, to jest dio drugoga dijela („pars secundae partis“), a sadrži čas opširnije čas kraće bilješke ne samo o hrvatskim, već i o nekim svjetskim događajima između godine 1290. i 1330.85 I Miha mrzi Hrvate, naročito knezove Bribirske, i to banove Pavla i sina mu Mladena, pa cetinske Nelipiće od plemena Svačićeva, no ipak u glavnom kaže istinu. Mnogo bujnije razvila se historiografija u Zadru, ali nam se sačuvala samo historija podsade grada 1345. i 1346. (Obsidionis Jadrensis libri duo) od inače nepoznata pisca, bezuvjetno Zadranina,86 i ljetopis patricija Pavla Pavlovića (Pauli de Paulo Memoriale) od 1371. do 1408.87 Oba su djela veoma važni izvori,

84 Tekst izdao Rački, Thomas arcidiaconus, Historia Salonitana. Zagreb 1894. vol. XXVI. zbirke MHSM. O Tomi kao piscu gl. Rački, Ocjena, u Književniku I. (1864.), 358-388 i Šegvić, Tomaso arcidiacono. Il suo tempo e la sua opera. Split 1914. (Prilog Bulićevom „Bullettino" za god. 1914.).

85 Tekst je prvi izdao Lucius, De regno (edit. Amsterdam 1666.) pag. 371-380, onda Schwandtner, Scriptores rer. Hung. vol. III. Beč 1748, 636-653., ali najbolje Brunelli u programu gimnazije u Zadru škol. god. 1877-1878., pag. 3-61. O Mihi Madijevu kao piscu up. Šišić, Miha Madijev de Barbazanis (Rad Jugosl. Akad. knj. 153.). Zagreb 1903.

86 Prvi puta objelodanjena od Lucija o. c. pag. 387-422., a onda od Schwandtnera o. c. vol. III., 665–723. O spisu up. Rački, Ocjena u „Književniku“ I (1865.) str. 557-562. i Baumgarten, Forrástanulmányok Nagy Lajos és Velencze viszonya történetéhez (Századok 1902, 1-20, 112–130).

87 Prvi puta štampan kod Lucija o. c. 423-438, onda kod Schwandtnera o. c. vol. III 723--754. Kritično izdanje s hronološkoga gledišta i s nužnim tumačenjem

naročito ima u ljetopisu Pavlovićevu mnoštvo dragocjenih vijesti ne samo za lokalne zadarske, nego i za hrvatske političke događaje od 1382. do 1408., dakle iz doba hrvatskoga ustanka protiv kraljice Marije i muža joj Žigmunda Luksenburgovca. Vijesti ovih domaćih pisaca XIII. i XIV. vijeka dopunjuje u prvom redu mletački najodličniji srednjevjekovni ljetopisac dužd Andrija Dandolo († 1354.), koji u svome djelu Chronicon Venetum donosi osobito važnih podataka o hrvatsko-mletačkim odnosima od godine 1009. do 1280., redovno na osnovu pouzdanih izvora mletačkoga arhiva.88 Nastavljač njegov je Rafain de Caresino († 1390.) dopunivši Dandolovo djelo do 1388. (Continuatio chronicorum Andreae Danduli).8

89

U Ugarskoj sastavio je u drugoj polovici XV. vijeka važnu kroniku protonotar Ivan Thuróczy od Szentmihálya (* o. 1435., † o. 1490.) s natpisom Chronica Hungarorum, a možemo da je podijelimo na dva nejednaka dijela. Prvi dio obuhvata njegovo pričanje sve do smrti Karla II. Dračkoga († 1386.); ovdje je Thuróczy prepisao „Bečku ilustrovanu kroniku" (Chronicon pictum Vindobonense, tako prozvana po sto četrdeset i dvjema sitnim slikama u rukopisu bivše bečke dvorske biblioteke), sastavljenu oko 1358.,90 onda životopis Ludovika I. Anžuvinca (1342.—1382.), što ga je napisao tajnik njegov Ivan Apród Tótšoljmoški, arhiđakon kükülleški (Chronicon de Ludovico rege), a najposlije donio je u prozi ono, što je Mlečanin Lorenzo de Monaci (Laurentius de Monachis † 1429) ispripovjedio u pjesmi Carmen de casu illustrium reginarum et de lugubri exitu Caroli Parvi u stihovima iz ugarsko-hrvatske historije od

91

izdao Šišić u Vjesniku kr. zem. arkiva" god. VI. (1904.) pg. 1-59. Ljetopis Pavla Pavlovića nastavili su njegov nećak Mavro do 1430., onda Šime Kožičić Begna do 1550., Šime Ljubavac do 1660., Lovro Fondra do 1690., Ivan Tanzlinger i D. Bonaldi do 1702., Ivan Marija i Albert Canova do 1730., Šime Custera do 1746. i Matija Maslavčić do 1795., ali se svi ovi nastavci nažalost izgubiše, tako da su nam samo po imenima autora poznati (gl. Brunelli, Storia della città di Zara, vol. I. Venecija 1913., str. 13-19).

88 Jedino izdanje još i danas Muratori, Scriptores rerum Italicarum, vol. XII., Milano 1728 i to po t. zv. ambrozijanskom rukopisu u Milanu i dvama estenske biblioteke u Modeni, koji su puni pogrešaka, dok je Dandolov autograf, što se čuva u biblioteci Sv. Marka u Veneciji, još neizdan. Ja sam međutim sva mjesta što se tiču historije Hrvata i Srba iz toga autografa prepisao i tim se korektnim tekstom i služim u ovom djelu. O Dandolu gl. Simonsfeld, Andreas Dandolo und seine Geschichtswerke. München 1876.; Lenel, Die Entstehung der Vorherrschaft Venedigs an der Adria. Strassburg 1897, 85-103.

89 Izdan kod Muratorija 1. c.

90 Sastavio ju je neki redovnik Marko (otale i Marci Chronicon). Izdao je Florijan Mátyás, Historiae Hungaricae fontes domestici, vol. II. Leipzig 1883., 100–245. Za najstariju historiografiju u Ugarskoj up. odlični članak, što ga je napisao profesor budimpeštanskoga universiteta Hóman, A magyar történetirás első korszaka (Minerva, vol. II. Bp. 1923, 11-40).

91 Izdana samo u Thuróczyja. Gl. o piscu Pór, János Kuküllei föesperes, Nagy Lajos király történetirója (1349–1397). U časopisu Századok 1893, 1-15, 97–106.

1382. do 1386.92 Poslije ovoga nesamostalnoga prvoga dijela slijedi mnogo važniji samostalni rad Thuróczyjev, to jest ugarski ljetopis od 1386. do 1464., sastavljen ne samo po pripovijedanju suvremenika, naročito palatina Mihajla Országha, i po autopsiji, jer je Thuróczy bio kroz neko vrijeme i član kraljevske dvorske kancelarije, nego i na osnovu pisanih izvora, ne rijetko kraljevskih isprava, do kojih je lako mogao doći po svojem položaju. Thuróczyjeva Chronica Hungarorum štampana je prvi put još za njegova života potkraj vladanja Matijaša I. Korvina u Brnu 1488., a to je veoma važno za prosuđivanje vjerodostojnosti njegovih podataka od 1440. dalje.93

Ubrzo poslije Thuróczyja bavio se ugarskom historijom na želju kralja Matijaša I. Korvina rođeni Talijan Antun Bonfin (* o. 1434., † 1503.) iz Askolija (kod Ankone), profesor retorike u Rekanatiju i u Rimu. On je na poziv kralja Matijaša došao na ugarski dvor još 1456., odnosno 1489., no svoje djelo Rerum Hungaricarum decades libris XLV comprehensae, svršio je tek 1495., dakle po smrti kraljevoj a za vladanja Vladislava II. To je djelo u glavnom kompilacija, napisana svježom humanističkom latinštinom, a podjedno je i panegirik familije Hunyadijevaca i Vladislava II. Jagelovića. Kao pouzdan historijski izvor može da nam služi (uz izvjesni oprez) samo za drugu polovicu vladanja Matijaša I., od 1464. do 1490. i za prve godine Vladislava II. od 1490. do 1495.94 Mnogo je važnije djelo učenoga Dubrovčana Ludovika Tuberona (zapravo Alojzije de Cerva ili Crijević, * 1459., † 1527.) s natpisom Commentarii de temporibus suis. Tubero učio je u Parizu, a onda je ušao u red benediktovski i prijateljevao s kaločkim nadbiskupom Grgurom Frankapanom. Njegovo djelo ne obrađuje samo ugarsku i hrvatsku historiju od 1490. do 1522., već se ono obazire i na ostale poglavite evropske događaje, a odlikuje se klasičnom latinštinom i velikom objektivnošću kao i istinoljubljem.95

2 Pravi tekst Lorenzov izdan je u drugom njegovom djelu Chronicon Venetorum seu historia Veneta ab origine urbis usque ad a. 1354. Ed. Cornelius. Venecija 1758.

93 Osim već pomenutoga vrlo rijetkoga izdanja, Thuróczyjeva kronika najpristupačnije izdana je kod Schwandtnera o. c. vol. I., 39-291. O Thuróczyju gl. Kaszák, Thuróczy János élete és krónikája. Bdpst. 1906. Da su Thurócza izvješćivala i neka hrvatska gospoda, kaže on sam: „Quid autem comes Ciliae Vlricus, reginae avunculus, diebus in eisdem, in illius vindictam operatus sit, senes regni Sclauoniae memorant usque modo" (1. c. pg. 246).

" Bonfinovo djelo izdano je više puta; prvi puta u Baselu 1549. (rđavo izdanje), onda 1568. (u Baselu od Zsámbokyja, najbolje), 1581. (u Frankfurtu), 1606. (u Hanau-u), 1690. (u Kölnu), 1744. (u Požunu), 1744. (u Beču) i 1771. (u Leipzigu). O Bonfinu gl. Kemény, Bonfini Antal. (Uj magyar muzeum 1854, 246-270); Zsilinszky, Bonfinius Antal történetíró jellemzése (Századok 1877, 510-527); Helmár, Bonfiniusnak mint történetírónak jellemzése és müve kútfőinek kimutatása s birálati méltatása. Bdpst. 1876; Beigel, Adalék Bonfinius élete történetéhez (Századok 1902, 88-91).

95 Izdano prvi i drugi put u Frankfurtu 1603. i 1627., a onda kod Schwandtnera o. c. II., 107-387. O Tuberonu gl. Vajda, Tubero Lajos mint történetíro. Bdpst. 1909; Szőke, Ludovicus Cervarius Tubero emlékiratainak müvelődéstörténeti adatai. Bdpst. 1912.