ostrvo jasno mogu razlikovati dva perioda; u prvom igrala je glavnu ulogu težnja za plijenom, dok su u drugom, napose poslije pogibije cara Maurikija (602.), Sloveni pregli, da steku trajna naselja. U suštini njihova se seoba ne razlikuje od one ostalih varvara, pa i Germana, jer i oni su imali isti cilj pred očima; tek u načinu seljenja i u posljedicama ima među njima bitna razlika, jer dok su Germani tražili novu postojbinu kao jedinstvena i organizovana narodna cjelina, s kraljem na čelu, u čijim je rukama bio udes čitavog naroda dosta je da se sjetimo oba gotska

vladara, Alariha i Teoderiha - Sloveni išli su naprijed poglavito pod vodstvom Avara i u glavnom bez vlastite organizacije i jače inicijative, a pogotovu nijesu imali na umu, da razvale carstvo, koje se bez sumnje i njih doimalo kao jedno vječno" i „neporušivo" djelo božje. Izuzetak činilo je po svoj prilici ono vrijeme, kad se oni podigoše pod vodstvom različitih župana na svoje okrutne avarske gospodare, rastrkane među njima po raznim „obrovcima" (hringovima). Ali kad se ova bura stišala, nastupi za dugo vremena bar prividna tajanstvena tišina i mir, tako da gotovo puna dva vijeka nemamo nikakih vijesti, koje bi nam štogod pouzdana mogle da kažu o Slovenima, napose o onima, što će docnije obrazovati narod hrvatski i srpski. Razumije se, najbliža je čovjeku pomisao, da su izvori, što su možda govorili o tome, propali, ili da ih uopće nikad ni bilo nije, jer se nitko nije našao, da štogod pribilježi. Ali ovakovo mišljenje bilo bi zacijelo neispravno, a pravi razlog ima se tražiti u tadašnjem društvenom životu njihovu. Istina je, da ni tada nijesu mogle godine da prolaze bez i krupnijih događaja među Slovenima, no ti su đogađaji bili jamačno malo značajni za carstvo i bez interesa za šire vizantijske krugove, odigravajući se u glavnom isključivo unutar tijesnoga kruga mnogobrojnih njihovih župa. Jedva naime može da bude sumnje, da se Sloveni, kad se oprostiše avarskih gospodara, a za razmjerno mirnih godina, opet povratiše na ono svoje patriarhalno društveno uređenje, što ga je nekoć Prokopije tako zgodno označio kao „demokratiju", ne poznavajući doduše

„vladu jednoga čovjeka“, to jest monarhiju, ali se zato gušila, kako je još car Maurikije zabilježio, u sitnim svagdanjim međusobnim zadjevicama onih, koji su umjeli postići, da se stave na čelo različitim bratstvima i plemenima. U ovo se dakle vrijeme poslije dovršene seobe sva vlast nalazila u rukama brojnih župana i nekih istaknutijih starješina i plemenskih glavara, a međusobne njihove borbe, pljačkanja u susjedstvu pa naknadna manja pomicanja i postepeno proširivanje, navlaš prema obali na račun preostalih Romana, sačinjavahu čitavu tadanju slovensku historiju. A sve je to bilo zato, jer Sloveni nijesu došli na Balkansko poluostrvo kao narod, nego kao gomila bratstava i plemenâ.

Znamo da su na početku VII. vijeka nekoć toliko blagosloveni krajevi Balkanskoga poluostrva ležali ne samo opustošeni, nego da je ujedno i staro im žiteljstvo znatnim dijelom bilo istrijebljeno, pa stoga carstvu tada nije moglo da bude na pameti, da protjera nove došljake. Šta više, glavna je zadaća vizantijskih državnika samo mogla ta da bude, da nove doseljenike privuku u opseg svoje sfere, koristeći se njima u pridizanju ekonomskih i vojničkih državnih potreba. Spisi raznih pisaca, naročito Prokopija i cara Maurikija, jasno su svjedočanstvo, da su u Vizantu dobro poznavali Slovene onoga vremena, a naročito slabe im strane. Carstvo, razumije se, nije imalo razloga, da stvara od malenih župa veće političke jedinice; baš obrnuto, u njegovu je interesu bilo, da upravo svim sredstvima podržava gloženje među pojedinim županima, kako je to već car Maurikije predlagao, da se ne bi „ujedinili protiv carstva“, a kod toga mu je mogla poslužiti kao glavno sredstvo baš slovenska „demokracija“. Carstvo je zato i ostavilo Slovene poslije njihova doseljenja u miru, ne dirajući u njihov nutarnji život i zadovoljavajući se na osnovu rimskog državnog prava teoretskom nominalnom vrhovnom vlasti nad njima, navlaš nad onima, koji su živjeli daleko od Carigrada i Soluna. U stvari dakle, ovi su Sloveni znali za rimskoga cara i da žive u njegovu carstvu, ali moći njegove nijesu izravno osjećali.2 S druge pak strane carstvo je njih smatralo kao svoje „pokorne podanike“, a zemlje njihove sastavnim dijelovima „Romanije“ ostavivši im stara imena, pa još i docnije, kad dođe do kristalizacije slovenskih župa u oveće plemenske političke oblasti, igrat će veliku ulogu baš ove teritorijalne razdiobe i granice, naime administrativne i provincijalne uredbe nekadanjega rimskoga carstva vidljiv dokaz, kako Sloveni nijesu ništa umjeli da stvore sami za političku organizaciju. Ovaki odnos između carstva i Slovena, kao da je dobio i zvaničnu potvrdu za cara Konstantina IV. Bradatoga (Pogonata 668.-685.), sina i nasljednika Konstantinova. Oko toga su

2 Po Teofanu (ed. de Boor 347) car Konstantin III. oko godine 649. „èñεotρáτευσεν κατὰ Σκλαυινίας καὶ ᾐχμαλώτευσε πολλοὺς καὶ ὑπέταξεν“, ali to se odnosi na Slovene u krajevima između Strume i Vardara, koji se često zalijetahu do Soluna (up. Cтаноjевий о. c. vol. II., 40–41 i 215 bilješkа 30; кулаковCкiй O. C. vol. III., 208–210).

vremena Arapi opet obnovili svoje navale i posjednu s jakim brodovljem od aprila do septembra 672. sam Carigrad, no od arhitekta Kalinika izumljena „grčka vatra“ i hrabri otpor carevih četa, suzbiše ih. Međutim se Arapi vrate pod prijestonicu već na proljeće, i to se tako ponavljalo punih sedam godina. Uvidjevši najzad, da ne mogu uspjeti, zatraže mir, koji bi poslije kratkih pregovora ugovoren na trideset godina uz veoma povoljne uvjete za carstvo, jer se Arapi obavezaše na redovno plaćanje godišnjeg danka. Kad su to saznali Avari i njihov hagan, ma da se još

Slika 133. Novci cara Konstantina IV. (po Wrothu).

nedavno (oko 670.) digoše u pljačku sve do Soluna,3 pobojaše se s razlogom, da će carstvo sada, obezbijeđeno na istoku za mnogo godina, imati i volje i prilike, da vrati svoju davno izgubljenu prevlast u Panoniji. Ovako su zacijelo među ostamislili i glavari naj

lima

krajnjih plemena prema zapadu (carstva)", očito i Sloveni u Dalmaciji, pa su stoga pohitali po

slanici jednih i drugih, da izađu na susret caru pobjedniku „noseći mu darove i zatraživši da bi im dao mir i sporazum (ljubav)". I odista

Slika 134. Novci cara Konstantina IV. (po Wrothu).

„car popusti njihovim molbama i dade im mir kao gospodar“, to jest, Sloveni priznaše cara svojim gospodarom, a on njima naselja na rimskoj

3

3 Up. o tom po legendi Sv. Dimitrija Станоjевим о. с. vol. II., 45–49. Važno je kod toga, da su Avari ono bezbrojno roblje, što su ga tom prilikom zadobili, naselili u Srijemu, dakle je taj kraj tada bio njihov još i poslije pada njihove moći. Značajno je i to, da je Kuver, voda onih avarskih zarobljenika u Srijemu, pošto mu se pružila prilika, da je sretno umakao sa svojom četom sve do blizu Soluna, zatražio od Vizantinaca, da izdadu susjednim Slovenima zapovijed, da mu dadu hrane, što se potom i zbilo.

zemlji (678.). „I tako nastade veliko bezbrižje kažu vizantijski ljetopisci i na istoku i na zapadu (rimske države)."

66 4

Međutim ubrzo uznemiri istočni dio Balkanskoga poluotoka događaj od presudnih posljedica po sva dalja stoljeća južnoslovenske i vizantijske historije. To je doseljenje Bugara. Stari Bugari bijahu ogranak one srednjoazijske turske gomile, koja je poznata pod imenom Huna. U prvoj polovini V. vijeka naše ere nalazimo ih u krajevima istočno Azovskome moru i rijeci Donu (Tanais), gdje se raspadahu u dvije skupine, u Utigure (0ôvvot Οὐτίγουροι) i Kutrigure (Ούννοι Κουτρίγουροι), svaka s kanom na čelu. U drugoj polovici V. vijeka naseliše se Kutriguri na zapadu Azovskog mora u porječju donjega Dnjepra i po Krimskom poluostrvu. Već potkraj istoga vijeka, a tako i idućega VI., ovi su Utriguri polazili pod imenom Bugara (Booλyapot) budi sami, budi sa Slovenima u pljačku s jedne strane sve do Srijemske Panonije, a s druge u carske zemlje na desnoj obali donjega Dunava. Skoro po tom pokore ih Avari. Dok su Kutriguri ovako prošli, srodnici njihovi Utiguri obrazovaše na istoku Azovskoga mora novu crnomorsku bugarsku državu, koja se na početku VII. vijeka oslobodivši Kutrigure avarskoga ropstva proširila do ušća dunavskoga. To je bila stara velika Bugarska" (ἡ παλαιὰ ili μεγάλη Βουλγαρία) vizantijskih ljetopisaca, a bila je s carem Heraklijem u prijateljskim vezama; šta više, njezin kan Kubrat (Κούβατος, Κοβρᾶτος, Κροβάτος, Κούβερ, Crobatus, Chudbadr, Chubraat, Quetrades, Koyp'т) bijaše carev saveznik protiv Avara (još

) Teofan bilježi (ed. de Boor 356): „Tauta padóvres (t. j. da je car utanačio s Arapima 30-godišnji mir) οἱ τὰ ἑσπέρια οἰκοῦντες μέρη, ὅ τε χαγάνος τῶν Ἀβάρων καὶ οἱ ἐπέκεινα ῥῆγες, ἔξαρχοί τε καὶ κάσταλδοι καὶ οἱ ἐξοχώτατοι τῶν πρὸς τὴν δύσιν ἐθνῶν, διὰ πρεσβευτών δῶρα τῷ βασιλεῖ στείλαντες εἰρηνικὴν πρὸς αὐτοὺς ἀγάπην κυρωθῆναι στήσαντο . εἶξας οὖν ὁ βασιλεὺς ταῖς αὐτῶν αἰτήσεσιν ἐκύρωσε καὶ πρὸς αὐτοὺς δεσποτικὴν εἰρήνην . καὶ ἐγένετο ἀμεριμνία μεγάλη ἔν τε τῇ ἀνατολῇ καὶ δύσεις" (slično kaze i patrijar Nikefor († 829.), 'Icropía sóvτopos, ed. de Boor, Leipzig 1880, 33). Iz ovih doduše dosta neodređenih riječi ipak jasno izlazi, da se tude radi o čitavom zapadu vizantijskoga carstva i da je car s tim različitim plemenima na njihovu molbu ugovorio mir i ljubav kao gospodar, jer im daje „crotexýv sipývηv“. Držim dakle, da se to tiče i dalmatinskih Slovena, pa stoga otklanjam skepsu Stanojevićevu (o. c. vol. II., 217–218 bilj. 35) povodeći se u tom za Dümmlerom (Ält. Gesch. 379), Račkim (Doc. 285), Kovačević-Jovanovićem vol. I., 103 i Uspenskim o. c. vol. I., 719.

5 Glavni su izvori Teofan (ed. de Boor vol. I., 356-360) i patrijar Nikifor (ed. de Boor 33-35) za političku historiju, a za kulturne prilike odgovor pape Nikole I. od 13. nov. 866. Bugarima na 106 njihovih upita (Monum. Germ. histor. Epist. tom. VI., ed. Perels. Berlin 1912, 568-600). Od literature stoji na prvom mjestu 3латарски, История на първото българско царство. Часть I. Епоха на хунно-българското надмощие (679—852). Sofija 1918. Up. još: Шишмановъ, Критиченъ прѣгледъ на въпроса за произхода на прабългаритѣ отъ езиково гледище и етимологиитѣ на името „българинъ“ (Сборникъ за нар умот., наука и книжнина, vol. XVI.—XVII. Sofija 1900, 505—753) і Златарски, Студии по българската история (iz Пер. спиcaнie knj. LXIII). Sofija 1903; Fejér, Bulgarisch-ungarische Beziehungen in den V.-XI. Jahrhunderten (Keleti Szemle vol. XIX. nr. 2). Pečuh 1921. Od općih djela up. Jireček,

od 619. dalje). Poslije smrti Kubratove (oko 642.) razdijeli njegovih pet sinova očevu državu, i dok su jedni ostali u staroj domovini pod najstarijim Kubratovim sinom Batbajanom, a drugi pošli u Panoniju k Avarima i na druge strane, osnova treći sin Isperih ili Asparuh (Испериxь starobugar. rodoslovа, 'Азлaроóу vizantijskih ljetopisaca) vlast svoju najprije u današnjoj južnoj Besarabiji, a onda s dopuštenjem cara Konstantina III. oko ušća dunavskoga i u sjevernoj Dobruči s desne obale Dunava (između 660. i 668.). Mjesto gdje se nalazio utvrđeni Isperihov tabor, nazivlju vizantijski ljetopisci ogl (Orλos), a to znači u tursko-kavkaskom dijalektu dvor ili ograđeno mjesto (agl). Ali kad je malo po tom carstvo došlo u težak rat s Arapima (669.-688.), pođe Isperih sa svojim narodom naprijed i proširi se po čitavoj Dobruči. Na ovaj istup Isperihov odgovori car Konstantin IV. tako, da je pomorskom i kopnenom silom pošao ravno na „ogl“, ne bi li se riješio drskog susjeda, ali nije uspio. Poslije odlaska carske vojske krene Isperih i opet naprijed, i zauzme svu zemlju između donjega Dunava, Crnoga mora i istočnoga Balkana. Tada su ovi krajevi već davno bili naseljeni Slovenima. Ovi propustiše bez otpora možda u smislu ranijega dogovora Isperiha i njegovu družinu i učine s njime savez (federaciju) na obranu od zajedničkih neprijatelja: vizantijskoga carstva s jedne, a Avara s druge strane. Potom podijeliše zauzetu zemlju tako zvanih,,sedam slovenskih plemena", inače nepoznata imena, dobilo je zemlje na jugozapadu uz granicu spram Avara, a drugo pleme, Sjeverci, na istoku spram vizantijskoga carstva, dok se Bugari nastaniše u sredini zemlje, ali odijeljeni od Slovena, bar u prvi kraj. Prvo središte Bugarâ bijaše u mjestu zvanom slovenskim jezikom Pliska (IIλoxa) kod današnjega turskoga sela Abobe, nedaleko od varoši Šumena. Ono je bilo upravo golem tabor (,,agl") od kakih 24 klm2, a nalik na avarske hringove i okružen nasapima i jarcima sa zidanim gradom u sredini. Tek što su Bugari proveli prvu organizaciju u novoj domovini, uzeše pljačkati susjedne vizantijske krajeve tolikom žestinom, da je car Konstantin IV. Pogonat bio primoran, ne mogavši ih ni svladati ni Geschichte der Bulgaren 126-138; Ковачевић-Јовановић, Историја срп. народа, vol. I., 121—126; Станојевић о. с. vol. II., 52-56; Бобчевъ, История на старобьлгарското право. Sofija 1910, 220-227; Marquart, Chronologie der alttürkischen Inschriften. Leipzig 1898; Успенскій о. c. vol. I., 767—788; Кулаковскіи о. с. vol. III., 246-252.

в Златарски, История I., 1, 84—96.

8

Teofan piše Barßatav (357, 358), a Nikifor Baïavós (33, 34); Marquart (Inschriften 85 bilj. 2) tumači Barßaïāv kao Bay Baïav Bäg-Bajan, to jest beg Bajan.

=

* Ovih sedam slovenskih plemena (τῶν παρακειμένων Σκλαυιῶν ἐθνῶν τὰς λεγομένας Entà reveάs, Teofan 359) neki pisci (Milobar [Dr. Petrinjensis], Bosnien und das kroatische Staatsrecht. Zagreb 1898, 36) drže za Hrvate, što nema smisla. Tada je hrvatska seoba već davno dovršena.

9 O tom gl. Успенскій, Абоба-Плиска (Извѣстія рус. арх. инст. vol. X. Sofija 1905, s atlasom).