U Hrvatskoj uzela se historiografija dosta kasno razvijati. Ostavivši na stranu neke kraće ljetopise, prvi važniji pisac jeste fra Ivan Tomašić († poslije 1562.) sastavivši do svojih dana Chronicon breve regni Croatiae, i to na osnovu pisanih izvora i tradicije. Uz neke manje vrijedne bilješke ima u njega i veoma dobrih samostalnih podataka, naročito za drugu polovicu XV. vijeka i za XVI. (do 1562.).96 Osobito je dragocjen opis podsade Sigeta godine 1566., što ga je napisao hrvatskim jezikom a čakavskim dijalektom neki očevidac, jamačno tajnik Nikole Zrinskoga Franjo Črnko; to je prvi opsežniji historijski spis napisan na hrvatskom jeziku, a odlikuje se živahnošću i historijskom vjernošću.97 Nešto docnije sastavio je zagrebački kanonik, potom župnik varaždinski, Antun Vramec (* 1538., † 1587.) prvo hrvatsko a kajkavskim dijalektom štampano historijsko djelo Kronika, koja ima nekih dobrih podataka za XVI. vijek.98 Kao historik sve je starije ugarske i hrvatske pisce natkrilio Nikola Istvánffy (rođen 8. decembra 1538. u Kisasszonfalvi kod Pečuha, a umr'o 1. aprila 1615. u Vinici u hrvatskom Zagorju), ugarski propalatin i slavonski velikaš, a po tom i član hrvatskoga sabora. Njegovo djelo Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV obuhvata vrijeme od 1490. do 1606. i odlikuje se biranom latinštinom i velikim poznavanjem događaja o kojima govori, a naročito od druge polovice XVI. vijeka dalje. Bez sumnje ono je jedan od najdragocjenijih izvora ugarske i hrvatske historije."

99

Ovo su glavni pisci o hrvatskoj prošlosti do kraja XVI. vijeka. Pisci XVII. i XVIII. stoljeća treba da budu obrađeni u odjelitom članku, jer je rad njihov više književna značaja negoli historijsko-izvornoga.

96 Originalni rukopis nalazi se u arhivu Jugoslavenske Akademije. Izdao ga Kukuljević u Arkivu knj. IX., str. 3–34. Gl. o Tomašiću: Šišić, O smrti kralja Zvonimira 1. c. 97 Izdao ga Ivšić, Podsjedanje i osvojenje Sigeta u glagolskom prijepisu hrvatskoga opisa iz god. 1566. ili 1567. (Starine XXXVI, Zagreb 1918, 390-429.). Prvi put objelodanio ga Kidrič, Oblega Sigeta v sodobnem hrvaškem opisu. Maribor 1912. (U Časopisu za zgodovino in narodopisje. Let. VIII.). Isti je opis dosada bio poznat samo u latinskom prijevodu Samuila Budine (kod Schwandtnera o. c. I., 723-741) i u njemačkom (posljednji puta Stier, Zrinyi und die Zriniade. Bdpst. 1876., str. 3—39). I latinski i njemački prijevod učinjeni su još 1568.

98

Štampana prvi put u Ljubljani 1578. s punim natpisom: „Kronika vezda znovich zpravliena kratka szlouenzkim iezikom po D. Antolu pope Vramcze kanouniku zagrebechkom". Ponovno izdana s instruktivnim uvodom od Klaića u Monumenta spect. hist. Slav. merid. Scriptores vol. V. (Zagreb 1908.).

"9 Istvánffyjevo djelo izdano je više puta: u Kölnu 1622., 1665., 1685. i 1724., a 1758. u Beču. O njemu gl. Holub, Istvánffy Miklós historiája. Szekszárd 1909.

3.

Literatura.100

Historiografija hrvatska u pravom smislu te riječi začinje se tek u drugoj polovici XVII. vijeka, kad je zagrebački kanonik Juraj barun Rattkay od Velikoga Tabora (* o. 1612., † 1. sept. 1666.) izdao u Beču 1652. prvu sustavno napisanu hrvatsku historiju s natpisom Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. To je djelo za čitavo starije doba osnovano na veoma nepouzdanim izvorima, a danas ima vrijednosti samo za piščevo doba, dakle za prvu polovicu XVII. vijeka. Pored sve nekritičnosti, ipak je značajno stoga, što je Rattkay prožet hrvatskim duhom svoga vremena razlikujući strogo Hrvatsku od Ugarske.10 Mnogo je bolje djelo, što ga je napisao Trogiranin Ivan Lucius (Lucio, Lučić [?], rođen u septembru 1604., umr'o u Rimu 11. januara 1679.), a štampom izdao u Amsterdamu 1666. s natpisom De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Lucijevo djelo ide od najstarijih dana do 1420., to jest do onoga vremena, kad je čitava Dalmacija trajno prešla u mletačke ruke. Lucius je pravo reći utemeljitelj (otac) hrvatske kritične historiografije; šta više, naša nauka još i danas počiva ponajviše na njegovim oštroumnim rezultatima, a naročito za čitavu hrvatsku historiju do početka XIII. vijeka, naime do nastupa Andrije II. (1205.), s razloga, što je Lucius u svom djelu sabrao sve isprave i suvremene pisce do kojih je mogao doći, dakle do izvora prve ruke, pa se isključivo njima služio. Time nam je i spasao mnogo izvorâ, kojima danas nema više traga. Djelo Lucijevo međutim više odiše duhom mletačkim negoli hrvatskim.102

Dalji historik Pavao Ritter-Vitezović (* 7. jan. 1652. u Senju, † 20. januara 1713. u Beču) nije doduše napisao sustavne historije, kao Rattkay ili Lucius, ali se odlikuje nekim važnim monografijama, kao što su Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (Zagreb 1696), zapravo nastavak Vramčeve „Kronike" do kraja XVII. vijeka, a onda Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta (Zagreb 1703), ljetopis hrvatski XVI. i XVII. vijeka u heksametrima, no s mnogo veoma dobrih i pouzdanih podataka. Ali najbolji, najveći i najvažniji rad Ritterov nalazi se jednako u rukopisu (ponajviše u kr. universitetskoj biblioteci u Zagrebu); to je rasprava: Offuciae Ioannis Lucii „De regno Dalmatiae et Croatiae“ refutatae ab equite Paulo Ritter. U tom spisu hoće da dokaže, kako je Lucijevo djelo tendenciozno i kako sve vrvi od protuslovlja i „opsjena" (offuciae), kojima

100 O hrvatskoj historiografiji gl. Šišić, Priručnik 37-107.

101 O porodici Rattkay u Hrvatskoj gl. Laszowskoga članak u Prosvjeti 1895. O Jurju Rattkayu Kukuljević, Književnici u Hrvata iz prve polovine XVII. vijeka (Zagreb 1869), 176–187.

102 Up. Rački, Povjesnik Ivan Lučić Trogiranin (Rad Jugosl. Akad. knj. 49., 65— 102). Zagreb 1879; Brunelli, Giovanni Lucio (Rivista dalmatica Zadar, 1889, 1900, 1901).

je pisac gledao zastrti pravu i suštu istinu; djelo je pisano s velikom spretnošću, premda rijetko kad postizava svoje svrhe. Dalje valja još istaknuti Banologia seu de banatu Croatiae cum continua banorum chronologia ab an. Ch. 641, u kojemu raspravlja u deset poglavlja o svemu, što se tiče banske časti i vlasti, i to s veoma dobrim rezultatima, koji i danas još zaslužuju našu pažnju. Međutim pojava i rad Ritterov mnogo su važniji s gledišta političkoga. Ni kod jednoga od njegovih suvremenika mi ne nalazimo kao u njega tako krepko razvijen nacionalni hrvatski osjećaj s težnjom, da provede kulturno i političko jedinstvo hrvatskoga naroda. S tim u svezi izradio je gramatiku i rječnik skrenuvši pažnju na sva tri hrvatska dijalekta i nastojeći oživotvoriti iz njih jedan svima jedinstven književni jezik i pravopis (tako on poznaje č [za cz] i ć). U političkom pak pravcu, polazeći sa stanovišta, da „ilirski“ znači koliko „slovenski", a slovenski koliko „hrvatski“, Ritter je prvi izrekao misao ujedinjenja Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara s imenom hrvatskim, nazvavši „Crvenom Hrvatskom Srbiju, Macedoniju, Bugarsku i Traciju (Odriziju), a „Planinskom Hrvatskom" (Croatia Alpestris) Kranjsku, Korušku i Štajersku. I grbove dao je svim tim zemljama, što prave, koji su tada bili u upotrebi, a što izmišljene, u djelcu Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (Beč 1701), od kojih su najpoznatiji ilirski, to jest polumjesec i zvijezda, srpski, to jest krst s četiri ropske potkove (docnije preudešene u ćirilsko pismo S (C) i bugarski, to jest uspravljen lav. Uopće je radom svojim Ritter postao učiteljem i provodičem, i ako ne svojim suvremenicima, na koje je imao samo veoma slaba utjecaja, a ono hrvatskim preporoditeljima u prvoj polovici XIX. vijeka, napose Ljudevitu Gaju.103

Ritterov nastavljač, ili bolje reći baštinik, jeste zagrebački kanonik Baltazar Adam Krčelić (rođen 5. febr. 1715. u Brdovcu kod Zaprešića, umr❜o potkraj marta 1778. u Zagrebu); on nam je ostavio mnoga djela, ponajviše u rukopisu, a najvažnija su mu Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I. Zagrabiae (1770), onda De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares. Zagrabiae 1770 i Annuae sive historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam (Zagreb 1901). Prvo djelo obuhvata historiju biskupije zagrebačke od utemeljenja do biskupa Nikole Stjepanića Selničkoga (od 1094. do 1602.), zapravo još i do Petra Petretića, ali je drugi dio (od 1603. do 1667.) ostao u rukopisu (u arhivu Jugoslavenske Akademije); Krčelić sam, a i njegovi suvremenici, visoko su cijenili to djelo; tako naročito i sam Farlati posluživši se njime obilno. Dakako, danas mu je značenje kud i kamo slabije; u starijim je dijelovima uopće bez vrijednosti, ali u novijim, u nizu biskupa od XVI. vijeka dalje, još uvijek ima dobrih podataka. Najbolje je svakako ono, što Krčelić pripovijeda u drugoj 103 O njemu gl. Klaić, Život i djela Pavla Rittera Vitezovića. Zagreb 1914.

(rukopisnoj) knjizi, a u prvoj (štampanoj) ono, što se odnosi na vrijeme biskupa Gašpara Stankovačkoga (1588.-1596.) i na bojeve oko Siska (1591.-1593.). Za to je djelo Krče

lić iscrpao biskupski i kaptolski arhiv. Drugo djelo, koje crta političku historiju hrvatsku do smrti Ferdinanda I. (1564.), postalo je na želju kraljice Marije Terezije, koja mu je u tu svrhu još 1748. poklonila bogatu književnu ostavštinu Ritterovu. Svršio ga je 1768., a onda se odlučio posvetiti ga kraljici, što je ona i dopustila. U posveti kaže Krčelić: „Pravedno je, da se svakomu vrati ono, što je njegovo; šta više, i nauk je to Spasiteljev, jer ugledavši novac s prilikom carevom, reče: „Dajte Bogu božije, a caru carevo". Baš zato je Krčeliću i stalo, da u svome djelu dokaže prava svete ugarske krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Srbiju, dakle da izvrši onu zadaću, koju je nekoć preuzeo Ritter, ali je nije ispunio. „Svrha je i cilj ovoga djela kaže sam Krčelić - da iznesem historijska prava naših kraljeva na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Srbiju i Bosnu; ocijenit ću vlast kraljevsku i sjaj (eminentiam), pa će onda izići na vidjelo, da su kraljevi, naši gospodari, u svojoj pravoj pravcatoj svojini, da su prirodni gospodari, to jest samovladari. Djelu sam dao natpis Praeliminares notitiae, jer ne pišem povijest ovih zemalja, nego samo bilješke, koje će poslužiti za podlogu onomu, koji preduzme, da napiše sistematsku historiju." Iz tih se riječi Krčelićevih vidi, da se on poglavito trudio oko toga, da dokaže pravo ugarske krune na hrvatske i srpske zemlje, a kad to pokaže, onda prepušta drugome samu historiju. Znajući ili sluteći, da to baš ne će biti svakomu čitatelju pravo, domeće: „Vidjet ćete, da li sam ja izdajica domovine i koje li sam krune podanik, pa i to, da li sam nevjernik svojih kraljeva. Držim da će moja nastojanja steći pohvalu, kad se bude vidjelo, da sam u svome djelu osvijetlio stvari domovine naše tako, kako toga ne učini još nijedan sin njezin." Ovo je djelo Krčelićevo bez ikake naučne vrijednosti, već samo važan "signum temporis", pa i to stoga, što je poslije njega u Hrvatskoj postalo više manje obična pojava, da se historija voljela pisati „pro co

rona“, to jest s izvjesnom moderno - političkom pozadinom. Najvažnije Krčelićevo djelo jesu Annuae, koje su u neku ruku memoari njegovi, napisani s težnjom, da ispričaju događaje od 1748. do 1767. „s punom vjernošću i cijelom iskrenošću“. Premda baš ne odgovaraju toj nakani, ipak su Annuae dragocjen izvor hrvatske historije XVIII. vijeka. Ostale su u rukopisu sve do početka XX. vijeka, kad ih je objelodanila Jugoslavenska Akademija u redakciji Smičiklasovoj.104

Istodobno s Krčelićem radila su na crkvenoj historiji Hrvata i Srba tri učena talijanska isusovca: Filip Riceputi († 1742.), Daniel Farlati († 1773.) i Jakov Coleti († 1827.). Riceputi umr'o je još za vremena pripravnih radnja, tako da su pravi posao izvršili Farlati i Coleti; prvi je napisao prvih pet svezaka ovoga glomaznoga djela, dok je drugi uredio a od česti i napisao ostale četiri sveske. Djelu je natpis Illyricum sacrum (Venecija 1751.-1819.). Prve tri sveske obuhvataju historiju salonitansko-splitske nadbiskupije, četvrta historiju sufragana njenih (Makarska, Nin, Hvar, Trogir, Šibenik, Knin, Senj, Krbava [Modruš] i Bosna), peta obrađuje historiju zadarske nadbiskupije i njenih sufragana (Osor, Rab, Krk), a onda sisačku i zagrebačku biskupiju, šesta prikazuje povijest dubrovačke nadbiskupije i njenih sufragana (Trebinje, Mrkan, Ston i Korčula) i historiju crkve Risanske i Kotorske, dok sedma i osma rade o izvandalmatinskim crkvama, naime o drevnoj srijemskoj nadbiskupiji, docnije biskupiji (od 1229. dalje) i katoličkim crkvama u Albaniji, Srbiji i Bugarskoj, kao što su Duklja, Bar, Drač, Skoplje, Sofija, Marcianopol, Ohrid i Trnovo. Djelo Riceputi-Farlati-Coletijevo jedno je od najvažnijih djela cjelokupne svjetske historiografije i upravo je golema riznica za hrvatsku i srpsku povijest, ne samo crkvenu, kojoj je u prvom redu namijenjeno, nego i za političku i kulturnu. 105

Suvremenik i drug ove trojice odličnih Talijana bijaše hrvatski isusovac Josip Mikoczy (rođen u februaru 1734. u Zagrebu, gdje je i umr'o 22. marta 1800.), poslije ukinuća reda najprije gimnazijski profesor u Zagrebu, onda bibliotekar u pravoslovnoj akademiji. Proučivši temeljito sve dotada štampom objelodanjene pisce i izvore, Mikoczy se uze spremati da napiše djelo o hrvatskoj historiji za doba narodnih vladara (prije 1102.). To je djelo najvažniji plod čitave starije hrvatske historiografije, a izdano je poslije njegove smrti god. 1806. u Budimu s natpisom Otiorum Croatiae liber unus, u kojem su kritički raspravljena neka pitanja iz historije hrvatske prije 1102., dakle ono nije sistematska povijest čitavoga doba. Od tih rasprava bez sumnje zavrjeđuju najviše pažnje Mikoczyjeva istraživanja oko pitanja postanka državne zajednice s Ugarskom (od 1091. do 1102.). Još je Mikoczy napisao historiju hrvatskih banova do XV. vijeka, od koje je prvi dio, sežući do početka XIV. vijeka, štampom objelodanio 10 Gl. Smičiklas, Život B. A. Krčelića. Uvod u Annuae (Mon. Slav. merid. XXX.). 105 Up. Šišić, Priručnik 78–79.