uz italski egzarhat u Raveni 37

produžio i kršćanski. Ovo nam stanje donekle objašnjava pouzdani podatak iz vremena pape Ivana IV. (640.-642.), rođena Dalmatinca od oca Venancija skolastika, koji je 641. poslao „kroz čitavu (rimsku) Dalmaciju i Istru opata Martina s obiljem novca, da iskupi zarobljenike od pogana.“ 38 Samo se od sebe kaže, da je opat Martin tom prilikom, svakako još prije negoli je pošao među „pogane", to jest među Slovene, stupio u saobraćaj s kršćanskim Romanima po ostrvima i na kopnu, što je moglo da bude od nekog utjecaja na njih i na njihovu organizaciju. Koliko je opat Martin otkupio kršćanskoga roblja ne znamo, no bez sumnje nije uzalud došao među Slovene. Šta više, on je tom zgodom po papinskoj želji izvršio još jedno pobožno djelo, jer vraćajući se u Rim, ponio je sobom moći dalmatinskih mučenika, među njima i moći Sv. Venancija i Sv. Dujma, prvih dalmatinskih biskupa. Ova činjenica pokazuje, da je papinski poslanik mogao nesmetano pretražiti salonitansko groblje lato) sasvim pogrešno. Jelić (Vođa po Spljetu i Solinu. Zadar 1894, 44-45) drži, da je „najstariji i najpravilniji oblik imena . . . Aspalathos, kako nam ga sačuvaše Sv. Jerolim u Chronicon-u („Diocletianus haud procul a Salonis in villa sua Aspalatho moritur") i Notitia dignitatum, djelo četvrtoga vijeka i Konstantin Porf. Ime Aspalathos još se dosta puta susreće kao pomjesno ime na Balkanskom poluotoku i u Maloj Aziji. Vjerojatno je, da je to ime riječ ilirskoga korijena, ali pogrčena, a po Pliniju i po sredovječnim glosatorima značila bi: kraj smokvorodan ili bogat aspalatom (convolvulus scoparius, lignum Rhodianum, aromatički grmečak, veoma cijenjen za pomasti, za pripravljanje vina i ulja i za mašćenje sukna). Na jug Splita ima kraj, koji se još dandanas zove Spalacijuni, a često se već spominje u srednjevjekovnim ispravama pod oblikom Spalazulo u izravnoj opreci sa samim gradom među zidinama Dioklecijanove palače. Split je dakle postojao prije konca H. vijeka po Hr.; što mu se obično izvodi ime od ad palatium, protivi se i ispravama, koje mu dokazuju obstojanje prije zgrađenja Dioklecijanove palače, i eufonskim pravilima". Rešetar, Ime grada Splita (u programu gimn. split. 1886/7, 163–170), drži, „da se već Dioklecijanova palača zvala Spalatum, pa da je novomu gradu jednostavno ostalo isto ime, koje ona nosaše". Spalatum opet postalo je od palatium tijem, što se u pučkom izgovoru svršetak riječi okrnjio, a sprijeda joj bilo pridodano parasitsko s“. U novije vrijeme zabavili su se etimologijom Splita i Spalato: Skok (Ime grada Splita), Zeiller (Origine del nome della città di Spalato) i Marcocchia, (Nota all' articolo del prof. Zeiller) Prilog splitskom „Bullettinu“ 1916. Danas je sigurno samo toliko, da je ime Aspalatos (Spalato), starije od Dioklecijanove palače, a Split da nije u vezi sa palatium.

37 I Bury (A hist. of the later rom. empire vol. II., 277) kaže: „Žitelji tih gradova i otoka biše od Grka prozvani Romanoi i zadržaše latinski jezik. Vizantijski strateg, u čijim rukama bješe ujedinjena vojna i civilna vlast, stolovaše u Zadru, i moglo bi se uzeti, da je bio odgovoran egzarhu u Raveni. Plaćanje izvjesnoga danka i podavanje lada i mornara za potrebu u Jadranskom moru, bijahu zapravo jedini vezovi, koji te pokrajine (dependencies) vezivahu o carstvo“.

38 Iohannes, natione Dalmata, ex patre Venantio scolastico sedit annum I., menses VIII., dies XVIII. (to jest od 24. dec. 640. † 12. okt. 642). Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam seu Histriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem propter redemptionem captivorum qui depraedati erant a gentibus“. Liber pontificalis ed. Duchesne, vol. I. Paris 1886, 262. Misiju opata Martina pozna i Toma (o. c. 29) očito po papinskom službenom spisu bibliotekara Anastasija iz IX. vijeka.

mučenikâ gdje su se one moći nalazile, a kod toga čina jamačno prvu su ulogu igrali oni, koji su za njih znali, naime stariji ljudi iz propale Salone a sada već građani novoosnovana Splita. Kad se opat Martin vratio u Rim, položi papa Ivan IV. moći svetaca svoga zavičaja u lateransku kapelu Sv. Stjepana, koja dobi otada ime Sv. Venancija, i ukrasi je prekrasnim mozaikom. Taj se spomenik uščuvao do danas, kao vječni svjedok iz vremena doseljenja Hrvata na jug.39 Uz taj podatak imamo još dva, koji nam pokazuju, da je kršćanstvo živjelo i dalje među preostalim Romanima, a to je natpis, koji kaže, da su oko 670. neki salonitanski i epetijski (stobrečki) bjegunci obnovili na Braču jedan „zapušteni grad“, a među njima poimence navodi se presbiter Flor, 40 i onda činjenica, da je ravenski nadbiskup Damjan (692.-708.) bio rodom iz Dalmacije (ex Dalmatiarum fuit partibus), dakle se rodio poslije propasti Salone. Ali zbog oskudice neposrednih izvora veoma je teško kazati štogod podrobnije o crkvenim prilikama među preostalim dalmatinskim Romanima prije početka

39 Na tom se mozaiku vide likovi svetoga Venancija, Anastasija i Maura (prvi i posljednji su u biskupskom odijelu), onda Sv. Dujma biskupa salonitanskoga, Asterija svećenika, Septimija đakona i četvorice svetaca vojničkoga staleža, Paulinijana, Telija, Antiohijana i Gajana. Papa Ivan IV. drži u rukama model crkve, koju posvećuje Sv. Venanciju (najstarijem biskupu dalmatinskom), dok drugi papa (po svoj prilici Sv. Hilarije (461-468) čini to isto, budući da je on sagradio ovu kapelu, koju je sada Ivan dao samo pregraditi. Dolje je natpis u distihu: Martyribus HPI. dni. pia vota lohannes Reddidit antistes sanctificante do. (= deo) - Ac sacri fontis simili fulgente matallo Providus instanter hoc copulavit opus Quo quisquis gradiens et XPM. pronus adoEffusasque preces mittat ad aethra suas (Mučenicima Hrista Gospoda ispuni pobožne zavjete papa Ivan s pomoću Božjom i zauvijek brižno složi zlatu (metalu) sličnim sjajem svetoga postanja ovo djelo, kamo svatko dolazeći i štujući sagnut Hrista, neka šalje svoje obilne molitve k nebu). Mozaik dalmatinskih mučenika pozna i Toma e. c. 29. Up. o tom Rossi, Abside dell' oratorio di S. Venanzio presso il batistero Lateranense. Spalato 1901 (Suplement Bullettinu 1901); Duchesne, Liber pontificalis 1. c.; Marrucchi, Éléments d'archéologie chrétienne. III. Basiliques et églises de Rome. Rim 19092, 96-97.

rans

--

40 Natpis je ovaj zabilježio u svojoj kronici brački arhipresbiter Dujam (Domnus de Cranchis) oko 1405., a objelodanio ga je Ciccarelli, Osservazioni sull'isolla della Brazza e sopra quella nobilità. Venecija 1802, 93 (danas mu nema traga). Natpis glasi: „Salonitani et Epetiani cives Braciae, oppidum desolatum concorditer pro domicilio refabricant et Florus presbyter benedicendo dicat Vitaliano Pontif. et Heraclio Const. Augusto". Tomu domeće Jireček (Die Romanen 30, bilj. 3): „Vitalianus war Papst 657-672, Kaiser Konstans II. (641-668) heisst in gleichzeitigen Denkmälern Constantinus Heraclius. Sprache und Stil der Inschrift sind jedoch verdächtig und errinern an das Zeitalter der Renaissance“, no inače ga smatra u suštini vjerodostojnim, jer kaže u tekstu: „Eine Stadt bestand auf der Insel Brazza". Bulić-Bervaldi (Kronotaksa 148-149) također smatraju ovaj natpis „u jezgri autentiènim“. To bi mjesto moglo da bude današnji Škrip kod Supetra na Braču (gl. Radić, Sredovječna bazilika Sv. Duha u Škripu. Starohrv. Prosvjeta vol. II., 1896, 105—108).

41 Agnellus (živio u IX. vijeku), Liber pontificalis ecclesiae Ravennatis u Mon. Ger. Hist. SS. rer. Lang. 365–366. Tako je bilo uklesano i na njegovom nadgrobnom natpisu (1. c.).

IX. vijeka, premda se jedva može sumnjati, da je i tada bilo među njima nekake organizacije, uza sve to, što salonitanske metropole više nije bilo. U prvom redu valja nam po

883

mišljati na otok Rab, gdje nije bilo razloga da za duže vremena nestane biskupske vlasti, a tako i na Zadar, iza čijih je zidina ubrzo mogla, zar privremeno ukinuta vlast, produžiti svoj život.42 Kad nam se ovaj drevni grad opet javlja na početku IX. vijeka, on je već bio sijelo biskupa i zastupnika carske vlasti, a to

Slika 136. Novac Konstantina IV. (po Wrothu). znači, da se podigao do uloge još prije, nego li je Split stekao

značaj važnijega grada, dakle najkasnije oko polovice VIII. vijeka. Kad su osnovane biskupije na Krku i Osoru nije poznato, no kao sigurno može se uzeti, da su one postojale već u VIII. vijeku.*

43

Međutim nekako oko onoga vremena, kad se opat Martin bavio među Slovenima, da od njih otkupljuje roblje po „čitavoj Dalmaciji“, spremali su se neki primorski Sloveni - ne može se kazati, gdje su oni upravo obitavali da prebrode more i da napadnu južnoitalske Langobarde. Oni se iskrcaše 642. nedaleko od grada Siponta i uzeše po Pulji nemilo pljačkati. Na taj glas pohita beneventanski vojvoda Ajon protiv njih, no Sloveni ga uhvate i pogube zajedno s nekoliko njegovih ljudi. Tek docnije osveti

42 Up. Brunelli, Storia di Zara I., 162–163. Stari katalozi donose doduše čitav niz zadarskih biskupa od Sabiniana (598.) do Donata (802.), no oni su veoma nepouzdan izvor.

43 Klaić, Krčki knezovi Frankapani I. Zagreb 1901, 78 kaže: „Oko godine 585. spominje se u gradu Krku biskupija (in Vegla), koje se glavar poput osorskoga i pićanskoga biskupa u Istri pokoravao akvilejskomu patrijaru". Ovo se mišljenje Klaićevo osniva na kazivanju, što ga donosi Chronicon Gradense, uz koje noviji izdavači stavljaju datum 3. novembra 579., a glasi: „Tunc Helias patriarcha [sc. Gradensis] egregius cum omni illa episcoporum multitudine ac cleri et populi collaudatione ordinavit et constituit et de novo erexit XVI episcopatus tam inter partes loci Foroiuliensium nec non et Histrie et Dalmatie regiones, videlicet Veglensem, in Apsaro, in Pathena (Pićan), quam in Venetiarum partibus“ (Monticolo, Cronache Veneziane I. Rim 1890 Rački Doc. 235). No ovaj se podatak smatra falsifikatom, kao i vas spis, u kojem se nalazi, i to „skovan najbrže v začetku osmega stoletja“ (Kos, Oglejski in gradeški škofje. Izvestja muz. dr. 1896, 195-198; Kos, Gradivo I., 100). Međutim je izvan svake sumnje, da je gradeška crkva iznijela ovu tvrdnju sasvim ozbiljno na crkvenom sinodu u Mantovi 6. juna 827. (Kos, Gradivo II., 77–82). Prema tome bio je tada onaj spis već davno falsifikovan, da dade faktičnom stanju stvari pravnu potvrdu, to jest, i tada 827., i već duže vremena u VIII. vijeku, postojale su biskuplje krčka i osorska.

ga brat Radoald prinudivši Slovene da se vrate natrag. Tada je vizantijsko carstvo smatralo Langobarde svojim dušmanima, jer su drsko provalili u rimsku Italiju i zauzeli je, no i pape bijahu još od Alboinovih. vremena u stalnom dušmanstvu s ovim arijanskim posljednicima Ostrogota Stoga je vjerojatno, da se slovenski napadaj na Sipont zbio po nagovoru i po želji carevoj.45 Ako je to tako, onda bismo imali oslona pomišljati, da su već oko toga vremena, bar neki od primorskih Slovena, podržavali izvjesne veze s carstvom.

Uto se zgodiše važne promjene u Carigradu. Konstantina IV. Bradatoga naslijedi sin Justinijan II. (685.-695.), koji se odmah upusti u rat s jedne strane s Bugarima otkazavši im godišnji danak, a naskoro i s Arapima s druge, no nesrećno vojevanje i rasipnost njegova bjehu raz

logom, da ga vojska svrže, a prijestolje zasjede viši časnik Leontije (695.-698.), koga već treće godine protjera drugi časnik Tiberije III. (698.-705.). Sve su te smutnje dale najzad prilike rascaru Justinijanu, da se s pomoću Bugara, obećavši im uspostavu ugovora od 679., vrati u Carigrad. Ali Justinijan II. (705.-711.) ne održa obećanja; šta više, on udari na Bugare i izazva još i Arape. Zbog toga proglasi vojska carem Filipika (711.-713.), koji dade Justinijana pogubiti. Međutim je Filipik vladao tako rđavo, da ga neki dvorski ljudi ubrzo svrgoše i ubiše, a carem postade Anastasije II. (713.-716.). Kad obnovi s Bugarima mir od 679., bi i on svrgnut, a na prijestolu ga zamijeni Teodosije III. (715.-717.). Videći maloazijski časnici, da carstvo uz ove nerede srlja u propast, a naročito bojeći se Arapa, koji su se spremali da opet navale na Carigrad, "Pavao đakon IV., 44 (ed. Waitz 170, datira c. 641) Rački, Doc. 276 (datira 642). U tom se podatku još kaže: „Quod cum Raduald nuntiatum fuisset, cito veniens, eisdem Sclavis propria illorum lingua locutus est". Radoald došao je iz furlanske kneževine u Benevent, dakle iz neposredna susjedstva slovenskog, pa je zato i lasno mogao da pozna slovenski jezik.

=

45 Jireček (Die Romanen I., 30): „Es ist wahrscheinlich, dass dieser Zug der Slaven gegen die unteritalischen Langobarden von den Byzantinern angestiftet war". Isto i Gesch der Serben I., 105.