polovici ovoga, ne bi bila mogla ustvrditi, da su tjelesa svetaca (Anastasija i Dujma) ležala bilo gdje u Saloni unutar gradskih zidina, jer po rimskom zakonu bilo je strogo zabranjeno pokapati i sažigati mrtvace u gradu. S ovog razloga ležali su pokojnici, pa i sami mučenici, u cijelom rimskom carstvu van grada, u bazilikama groblja, pa tako bijaše i u Saloni. Da se prenos obavio mnogo godina poslije razorenja Salone, uzmimo i preko dva vijeka kasnije, tada bi bila razumljiva ova netočnost u legendi, kad se već svagdje po svijetu pokapalo unutar gradskih zidina, pa tako

i u Splitu. Legenda povodeći se za tadašnjim običajima, uzela je, da su i za rimsko doba tjelesa bila pokopana unutar gradskih zidina. Suviše legende kažu, da su u gradskoj bazilici bili grobovi u podzemnim svodovima, a u njima sarkofazi. Ovoj okolnosti pripisivali su prijatelji legende veliku važnost u tvrdom uvjerenju, da će se pri iskopinama gradske bazilike u Saloni naći ovi podzemni svodovi. Stoprv prvih godina prošloga decenija (t. j. 1902.-1906.) bijaše gradska bazilika prokopana, ali u njoj nije se našlo ni traga podzemnim svodovima, kako ih po starim liturgičnim propisima nije ni moglo da bude. Bjegunci iz Salone, koji bi po legendi bili tobože prisutni iskopavanju tjelesa Sv. Anastasija i Dujma, znali bi bez sumnje, da ovih podzemnih svodova nema i dosljedno ne bi u ovomu bila pogriješila legenda, da je ona postala u VII. vijeku. Konačno kažu sve legende, da se s istoga mjesta prenijelo tijelo Sv. Anastasija i Sv. Dujma. I ovo nam je dokazom, da se ovaj prenos nije zbio VII. vijeka.

nego mnogo kasnije. Sada je veoma dobro poznato, da Sv. Dujam i Sv. Anastasije ne bijahu pokopani u jednoj istoj crkvi, nego jedan od drugoga udaljeni preko pô kilometra. Sv. Dujam bio je pokopan u bazilici groblja na Manastirinama, a Sv. Anastasije, također u bazilici groblja, ali u Marusincu. Ovo što je u naučnom svijetu poznato samo od nazad kojih petnaest godina, ono je bez sumnje bilo isto tako dobro poznato i tobožnjim salonitanskim bjeguncima, pa bar i njihovoj prvoj generaciji. Ako legenda čini tako krupnu pogrješku, da oba sveca stavlja zajedno, onda su bez sumnje mnogo kasnije bila prenesena ova tijela u grad, dosljedno Ivan Ravenjanin, koji ih je tobože prenio, morao bi biskupovati bar jedan obilati vijek kasnije negoli je Salona porušena“.58 Ovim dobrim argumentima Bulićevim, koji u prvom redu pokazuju ne samo kasni postanak nego i neispravnost legende o prenosu moći Sv. Dujma i Anastasija iz salonitanskih ruševina u Split u novu stolnu crkvu, tobože još u vrijeme postanka grada Splita, podrmana je ujedno i vjerodostojnost Tomina (legendina) podatka o obnovi splitske biskupije i misionarnoga rada među Hrvatima od strane tobože novoizabranog biskupa Ivana Ravenjanina već oko 650., pa i dalje čitav VII. vijek. Ne može da bude sumnje, da se u Splitu poslije osnutka grada sasvim prirodno među kršćanskim došljacima nastavio i kršćanski život, no po prirodi same stvari taj je život u još neizgrađenom i slabo naseljenom Splitu mogao da bude samo veoma čedan. Baš zato nije nipošto vjerojatno, da bi već oko 650. itko mogao i pomišljati na to, da preobrazi carev mauzolej u kršćansku crkvu. Car je Dioklecijan u tom kraju bio u velikom štovanju, i zato jedva da bi se već tada itko mogao naći, da dirne u njegov grob. Još oko polovice X. vijeka car Konstantin Porf. (po izvještajima iz Splita) dobro zna, da je tadanja crkva Sv. Dujma nekoć bila carev mauzolej, dok Toma (legenda) govori o Jupiterovu hramu, jasan dokaz, da je njegov izvor mlađi od polovice X. vijeka.59 To se dakle moglo zgoditi tek mnogo docnije, kad je uspomena na cara izblijedjela i nitko nije više imao osjećaja da dirajući u njegov grob čini svetogrđe.60 Svakako pada u isto vrijeme s obnovljenjem bi

58 Bulić-Bervaldi, Kronotaksa 124-125, uporedi i ostalo razlaganje od str. 116-131 sa zaključkom: „Ivan Ravenjanin bio je biskup ili pri koncu VIII. ili pak početkom IX. vijeka“, što mislim da je suviše dockan. Gruber (o. c. Vjesnik zem. arh. vol. XX., 140 i dalje) hoće da je Ivan Ravenjanin ipak živio u drugoj polovici VII. v. i izvršio glavni rad oko krštenja Hrvata (oko 679.). Ali njegovo domišljanje unatoč obilja riječi ipak nije ništa dokazalo, a pogotovu nije podobno da obori rezultate salonitanskih iskopina, na koje se Gruber baš mnogo i ne osvrće.

59 Legendin tekst iz druge polovice XI. vijeka ima već „Joannes, huius nominis primus archiepiscopus eccl. Spalatensis, cum dedicasset in honorem beatae virginis Mariae insigne fanum Jovi a Diocletiano imperatore in ipsius palatio olim extractum...“ (Rački, Doc. 288-189).

60 O Dioklecijanovu sarkofagu i grobu up. Bulić, Car Dioklecijan 51-57.

skupije i preobraženje Dioklecijanova mauzoleja u stolnu crkvu.61 Ali još je jedan momenat od važnosti. Nemoguće je pomisliti, da bi obrazovan svećenik dolazeći iz Rima, tobože kao papinski legat i potom od pape u Rimu posvećen za nasljednika Sv. Dujma, mogao nesamo oko 650. nego ma kad docnije, tražiti moći Sv. Dujma u ruševinama salonitanskim, jer bi morao znati, da se one nalaze na Lateranu, gdje su tada pape redovno stolovale, a isto je tako u to doba (o. 650.) moralo biti i svakom dalmatinskom kršćaninu poznato, da je moći ovoga eminentno lokalnoga sveca tek nedavno (641.) prenio opat Martin u Rim. Legenda je dakle mogla postati i naći vjere tek onda, kad su veze između Dalmacije i Rima bile slabe ili bolje reći nikakove, to jest za vrijeme podčinjenja Dalmacije pod jurisdikciju carigradskoga patrijara, i kad se išlo u Splitu za tim, da se jurisdikcija njegova biskupa proširi po čitavoj nekadanjoj rimskoj Dalmaciji, ili kako kaže Toma, „da sva prava i sloboštine što ih je nekoć imala Salona, prijeđu na crkvu splitsku." 62 Sam Ivan Ravenjanin mogao je da bude bjegunac iz Ravene poslije njena pada pod Langobarde (751.). Vjerojatno je dakle, da je tek oko toga vremena osnovana splitska biskupija i mauzolej cara Dioklecijana pretvoren u stolnu crkvu. Ujedno je i oko toga vremena provedena organizacija carske Dalmacije u vojnoadministrativnim poslovima, a sačinjavali su je varoši Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor i ostrva Krk, Osor (Cres i Lošinj zajedno), Rab i Vergada.63

Sve su ove važne promjene morale imati utjecaja i na Slovene, koji kanda su također oko toga vremena obrazovali poneke veće oblasti s knezovima na čelu. Licem pred IX. vijek one su već postojale, a bile su u glavnom ove. Između ušća Raše (u današnjoj Istri) i ušća Cetina, pa Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema rijeci Bosni, prostirala se Hrvatska, podijeljena na Liburniju i Dalmaciju, dakle u opsegu bivšega rimskoga skardonitanskog konventa i veće česti nekadanjeg salonitanskog; od ušća Cetine do ušća Neretve Neretljanska oblast; od ušća Neretve do Dubrovnika Zahumlje; od Dubrovnika do Kotora Trebinjska oblast; a od Kotora do Bojane i ušća Drima Duklja. Sve su se ove južne oblasti širile i u nu

61 Prirodno bi bilo pomišljati, da je u prvi kraj carev kućni hram (posvećen Jupiteru ili Eskulapu), docnije i danas krstionica Sv. Ivana, pretvoren u kršćansku crkvu, ako se to nije već ranije dogodilo poslije potpune pobjede kršćanstva u V. vijeku. Ali se misli, da je taj hram posvećen kršćanskom bogoslužju tek 1393. za nadbiskupa Andrije Gualda, kako to pokazuju natpisi urezani na hramu (gl. Jelić-Bulić-Rutar, Voda po Spljetu i Solinu. Zadar 1894, 118-119; Bullettino 1895, 115 i dalje; Bulić, Car Dioklecijan 51).

62 To se moglo zbiti najranije u IX. vijeku. Car Konstantin Porf. već zna, da moći Sv. Dujma počivaju u splitskoj stolnoj crkvi, dok za moći Sv. Anastasija samo kaže, da se nalaze u Splitu (ed. bon. 137-138). Gl. o tom niže u poglavlju o kralju Tomislavu i u idućem o geografskom pregledu X. vijeka.

63 Konstantin Porf. ed. bon. 128 (bez Vergade), 140 to Aouμßpixátov, danas Vergada.

trašnjost do razvodnih planina, što dijele vode Jadranskoga mora od pritoka Save, gdje se u porječju gornje Bosne sterala oblast Bosna, dok se u porječju Pive, Tare, Lima i gornje Drine, omeđenom visokim planinama, nalazila Srbija. U bivšoj savskoj Panoniji između Drave, Save i planinskoga vijenca od Risnjaka do Ličke Plješivice širila se odjelita oblast u kojoj je do XVII. vijeka prevladavalo ime slovensko, pa otale joj i ime Slavonija (Sclavonia) u latinskim spomenicima, a „Slovinci“, „Slovinje" u hrvatskim; mi ćemo je zvati Panonskom Hrvatskom. Vjerojatno je, da se prije konačne propasti avarske države ova oblast nalazila u nekom snošljivijem podanstvu Avarâ, a ti su tada još jednako bili gospodari ugarske ravnice i Srijema, a tako i onamošnjih Slovena. Sve do početka IX. vijeka spominje se narod, koji se naselio u opsegu stare Dalmacije i Panonije u stranim izvorima onoga vremena isključivo pod imenom Slovena, dakle pod općim nazivom, no nema sumnje, da su tada već živjela i pojedina plemenska imena, a u prvom redu oba najodličnija, Hrvati i Srbi, ali ona iziđoše na prvo mjesto tek kod stvaranja političkih oblasti. Tako se zgodi, da se jedan isti narod, najprije poznat u izvorima pod imenom Slovena, stao kupiti oko dva plemenska imena, Hrvata i Srba; kako se bude u docnije vrijeme širila politička vlast jednoga ili drugoga plemena, tako će i njegovo političko-narodno ime obuhvatati sada veći, sada manji prostor.

Ovo stvaranje većih političkih središta i istup Hrvata i Srba na historijsko poprište, u tijesnoj je vezi s napredovanjima obadvaju njihovih susjeda, Franakâ na zapadu, a Bugarâ na istoku.

6 Srpsko se ime prvi put spominje na početku VIII. vijekа „вь митрополiи Huken" kao episkopija Γορδοσέρβων. Ονο Γορδον je Γορδος (ime mjesta, a σέρβον su Srbi. Gl. Панченко, Памятникъ Славянъ въ Витиніи VII. вѣка (Извѣстія русскаго археол. инст. вь Kонстан. Vol. VIII. Sofija 1902, 15—62), gdje je veoma lijepo prikazana kolonizacija Južnih Slovena od strane carstva u Maloj Aziji u vojničke svrhe. Hrvatsko ime javlja se prvi put tek 852. u ispravi kneza Trpimira (up. iduće VI. poglavlje u ovoj knjizi).

V.

Prevlast franačka i krštenje.

(Od kraja VIII. v. do 823.)

Krštenje

Slovenci do Karla Velikoga. - Slom avarske države (791.-802.). panonskih Hrvata; oni dolaze pod vrhovnu vlast franačku (na kraju VIII. vijeka). Krštenje dalmatinskih Hrvata; oni dolaze pod vrhovnu vlast franačku (na početku IX. vijeka). Knez Višeslav (o. 800.) i osnutak ninske biskupije. — Mir između cara Karla Vel. i cara Mihajla I. u Achenu (812.). Knezovi Ljudevit panonsko-hrvatski i Borna dalmatinsko-hrvatski. Ustanak kneza Ljudevita (819.—822.); Knez Borna vojuje protiv Ljudevita. Pad i smrt kneza Ljudevita (823.).

U drugoj polovici VIII. vijeka stala se vlast franačke države naglo širiti preko Italije na istok primaknuvši se poslije propasti langobardske države (774.), zauzeća Furlanske (778.) i pokorenja Bavarske (788.) sjevero

Slika 142. Novci Konstantina VI. i Irene (po Wrothu).

zapadnim okrajcima Balkanskoga poluostrva, odnosno granicama vizantijskog carstva. Tada su dospjeli pod njegovu vlast i norički Sloveni ili Slovenci, u taj mah izravni podanici bavarski, a kojima treba da priklonimo našu pažnju.1

1 Glavni izvori za najstariju historiju Slovenaca jesu: Pavao đakon († poslije 787.), Historia Langobardorum (ed. Waitz in usum scholarum", Hannover 1878) i De conversione Bagoariorum et Carantanorum libellus, napisan 871. od nekoga nepoznata svećenika salcburške crkve (Monum. Germ. Hist. Scriptores vol. XI.,