se ovo pitanje uredi (legatio .. erat de finibus Dalmatarum Romanorum et Sclavorum). Kad je Nikifor iznio svrhu svoga dolaska, rekoše mu, da će markgraf Kadaloh, „koji ima brigu oko onih granica", i onako dobrza stići na dvor pa stoga da je zgodnije, da se onda raspravi i ovo pitanje. Međutim se na sastanku između Nikifora i Kadaloha pokazalo, da treba saslušati još i „Rimljane" (to jest dalmatinske građane) i „Slovene" (to jest Hrvate), jer da se bez njih ne da ništa učiniti. Stoga pođoše Nikifor i Kadaloh u pratnji Ludovikova dvorjanika Albgarija u Dalmaciju, no tude je povjerenstvo naišlo na tolike poteškoće, da se moralo razići ne opravivši ništa, to jest svaka je stranka, i dalmatinski građani i Hrvati, očito ostala kod svojih zahtjeva. Stoga stupi u augustu iste godine pred cara Ludovika u Ingelheim novo vizantijsko poslanstvo, a kad je car saznao, da mu je „svrha ista kao i Nikiforova“, „brzo svrši s njime i otpusti ga", a to kao da znači, da na franačkom dvoru nijesu bili voljni prihvatiti u potpunom opsegu zahtjeve dalmatinskih Romana, odnosno vizantijske predloge, ili drugim riječima, oni su se očito većma priklanjali zahtjevima Hrvata. I ako nam se ne kaže izrijekom, ipak smijemo iz svega zaključiti, da je tada via facti riješeno pitanje zemljišnoga posjeda varoši Zadra, Trogira i Splita spram nutrašnjosti i da su se dalmatinski građani morali zadovoljiti manjim od onoga, što su tražili. Tada je Hrvatima vladao knez Borna i vjero XPEPR E PROT jatno imamo u tom povoljnom rje- Slika 151. Pečat Ludovika Pobožnoga šenju tražiti ključ za razumijevanje (Brit. muzej, London). njegova držanja u sukobu između fra načkoga carstva i njegova panonskog susjeda Ljudevita. Kad je pred zimu 818. stupilo u Heristalu pred cara Bornino poslanstvo, moglo mu je izreći hvalu i zadovoljstvo svoga gospodara, dok se u isti čas Ljudevitovi poslanici teško potužiše na Kadaloha. Uto skupi nasljednik Kadalohov, novi furlanski markgraf Balderich, vojsku sa zadaćom, da opet pokori odmetnike Slovence, no njima pohita u pomoć knez Ljudevit. Obje se vojske sukobiše negdje na gornjoj Dravi; čini se, da je Balderich nenadano zaskočio Ljudevita, jer se kaže, da mu je uspjelo potisnuti ga. natrag s manjom silom. Međutim provali i dalmatinsko-hrvatski knez Borna u Ljudevitovu zemlju s juga, ali ga on dočeka na Kupi (možda nedaleko od Siska) i napadne. Za boja prijeđu Bornini podanici Gačani, koji su obitavali u porječju Gacke oko današnjega Otočca, na stranu Ljudevitovu, dok je tast Ljudevitov Dragomuž opet prešao k Borni.27 Hrvatsko-dalmatinski knez bi do nogu poražen i jedva je iznio 27 Annales regni Francorum pišu Guduscani, što je sasvim jasna transkripcija za Gыdiska, a tako je i Konstantinova гootxa premagыtьská igыtská (gúska) (up. Akad rječ. s. v.). živu glavu uz pomoć nekih svojih vojnika, dok je Dragomuž poginuo. Na povratku u svoju kneževinu Borna je doduše opet pokorio Gačane, no zato ude Ljudevit u decembru u dalmatinsku Hrvatsku, te je uze paliti i plijeniti. Ne mogući se s uspjehom oprijeti na bojnom polju, Borna se zatvori u tvrde svoje gradove napadajući iz njih Ljudevitove čete čas ovdje čas ondje, sada straga, sada s boka. Izgubivši u tom neredovitom ratu mnogo ljudi (kažu oko 3000) i silu konja, Ljudevit se vrati natrag. Međutim je glas o njegovoj pobjedi na Kupi odjeknuo daleko; tada mu se pridruže i preostali Slovenci sve do blizu Soče, pa i sam gradeški patrijar Fortunat, iz inače nepoznatih nam razloga, uze kneza pobjednika podbadati na dalji otpor poslavši mu ujedno još i vješte italske zidarske majstore, da mu pomognu kod izgradnje utvrda.28 Poslije toga sastane se u januaru 820. sabor franačkih velikaša oko cara Ludovika, na koji su došli i poslanici kneza Borne, a ti tada ispričaše tobožnje uspjehe svoga gospodara protiv Ljudevita za zimske vojne u Dalmatinskoj Hrvatskoj. Sabor zaključi, da imadu tri carske vojske u isti mah napasti snažnoga buntovnika, opustošiti njegovu zemlju i tako ga svladati, a kad malo potom stiže i knez Borna na carski dvor, uze on u vijeću objašnjavati, kako da se satre Ljudevit. I odista, čim je ogranulo proljeće, podigoše se protiv Panonske Hrvatske tri velike franačke 28 Budući da je Fortunat, i ako metropolita franačke Istre, ipak bio vizantijski podanik, moglo bi se pomišljati, da je carstvo pomagalo Ljudevita (up. гроть, Изв стія Константина Багр. о Сербах и Хорватахъ 120; Manojlović, Jadransko pomorje 71-72). vojske, u koje uđoše razne čete iz pola carstva. Prva je polazila iz Italije, druga preko Karantanije, a treća iz Bavarske kroz prekodravsku Panoniju. Prva i treća vojska sporo su napredovale, a Slovenci pokušaše negdje na gornjoj Dravi, da prvoj vojsci, koju je jamačno vodio markgraf Balderich, zakrče napredovanje, no uzalud. Druga vojska, protiv koje je očito vojevao sam Ljudevit, tek je sebi poslije treće bitke prokrčila put u Panonsku Hrvatsku, gdje se potom sastaše sve tri carske vojske. Pred tolikom se silom knez Ljudevit zatvori u neki tvrdi grad na strmom brdu (zacijelo negdje Sisku na jugu) i prepusti zemlju svoju paležu i pljački neprijateljskoj. Ne opravivši u stvari ipak ništa, franačke se vojske doskora vrate kući, ali na povratku pokore opet Slovence carskoj vlasti; za kaznu bi im oduzeto pravo biranja domaćih vojvoda i otada im je car šiljao glavare po svojoj volji. Od toga vremena dalje Slovenci su trajno ostali podvrgnuti njemačkoj vlasti. Nepovoljni rezultat posljednje vojne protiv Ljudevita bješe razlogom, da je državni sabor franački u februaru 821. u Achenu zaključio, da imadu na ljeto opet tri vojske udariti na kneza Ljudevita. Skoro po tom dojavi svećenik gradeške crkve Tiberije caru Ludoviku, kako je patrijar Fortunat pomagao Ljudevitov ustanak. Pozvan na odgovornost pred cara, patrijar pobježe potajno najprije u Zadar, gdje je u to vrijeme stolovao kao vizantijski carski namjesnik neki Ivan, a onda s njegovom potporom dalje u Carigrad. Međutim provališe one tri franačke vojske u Panonsku Hrvatsku te je i opet popale i oplijene, a onda se u oktobru vrate bez ikakova uspjeha natrag. Ljudevit još nije bio svladan. Ali iduća godina 822. -donese odluku. Kad se stade nova carska vojska, a to je bila već deseta po redu, oko mjeseca augusta kretati iz Italije na Panonsku Hrvatsku, Ljudevit je više ne dočeka, već ostavivši iz nepoznatih razloga Sisak, prebjegne s odabranom četom k Srbima, našto Franci najposlije pokore čitavu Panonsku Hrvatsku, dok su Timočani, ako ne već ranije, a ono svakako tada i opet došli pod Bugare.29 Ne zna se iz kojih je razloga Ljudevit za svoga boravka među Srbima ubio onoga župana, kojemu se utekao, prisvojivši sebi ujedno i njegovu oblast, dakle je imao i nešto vojske uza se. Možda mu je pod utjecajem franačkim radio o glavi, jer viđamo, gdje Ljudevit poslije toga čina sam šalje neke svoje ljude k franačkoj vojsci u Panonsku Hrvatsku s porukom, da je voljan lično poći pred cara Ludovika i njemu se opet pokoriti. Na tu poruku zacijelo ga uzeše Franci mamiti k sebi, no on — možda posredovanja radi pođe u Dalmatinsku Hrvatsku, ali ne na dvor kneza Vladislava, nego u dom 29 „Liudewitus Siscia civitate relicta ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem optinere dicitur, fugiendo se contulit" (Ann. regni Franc. ed. cit. 158). Ovo je prvi spomen srpskoga imena u granicama bivše rimske Dalmacije. Gdje su ovi Srbi kojima se Ljudevit utekao stanovali, ne da se sigurnošću odrediti, svakako Savi i Vrbasu negdje na jugoistoku u blizini dalmatinskih Hrvata. Bornina ujaka Ljudemisla, koji ga poslije nekoga vremena, vjerojatno na zahtjev franački, dade mučke ubiti (na proljeće 823., možda u aprilu). Ma da nije uspio svojim snažnim ustankom, knez Ljudevit ipak ide u red najvažnijih ličnosti stare hrvatske povijesti. On je bio jedini hrvatski vladar, koji je oko sebe okupio pored Panonskih Hrvata još i velik dio Slovenaca i Podunavskih Slovena, zar Srba, upravljajući bar kroz jedno vrijeme sudbinom čitave zemlje od izvora Save do današnje sjeverne Srbije. Svojim je hrabrim istupom zadao teških udaraca velikoj franačkoj državi, a zemlju hrvatsku između Drave i Save spasao od onakove kobi, kakova je oko toga vremena stigla susjedne Slovence. Spomenuvši prijeku smrt njegovu u Dalmatinskoj Hrvatskoj, Nijemac Dümmler kaže: „I tako je poglavito uz pomoć (dalmatinskih) Hrvata ugušen ustanak, u kojem se radilo, kako to svjedoči potreba odašiljanja onako znatnih vojnih sila (od strane franačke protiv njega), o ostvarenju velikih ciljeva, možda o utemeljenju jedne velike slovenske države na Dunavu" 30 30 Dümmler, Älteste Geschichte 390. VI. Borbe s Venecijom, Arapima i Bugarima. (823.-864.). Car Ludovik dijeli franačku državu (817.). Dalmatinsko-hrvatski knez Vladislav (821,-835.?) — Opadanje vizantijskoga carstva u prvoj polovici IX. vijeka. Počeci Venecije i prvi sukobi s Neretljanima (oko 830.). Jačanje Bugara i njihova provala u Panonsku Hrvatsku (827.); panonskohrvatski knez Ratimir (829.—838.). Dalmatinsko-hrvatski knez Mislav (oko 835.-845.); sukobi s Venecijom. - Nalet Arapa u Jadransko more (841. do 842.), Dalmatinsko-hrvatski knez Trpimir (oko 845.-864.) i splitski nadbiskup Petar (852.). - Bugarski kan Boris napada s Panonskim Hrvatima kralja Ludovika Njemačkoga (853.). Hrvatsko-bugarski rat (o. 854.), Bugarskosrpsko ratovanje (o. 860.) — Prelom između istočne i zapadne crkve; patrijar Fotije i papa Nikola 1. (863.). — Krštenje Bugara (864.—865.) Panonski knezovi Pribina († 861.) i sin mu Kocelj. Bojeći se, da bi mogao nenadano umrijeti, odluči se car Ludovik još za svoga života riješiti pitanje nasljedstva u državi. Po starom franačkom običaju imali su svi zakoniti sinovi jednako pravo na baštinu, pa su i običavali dijeliti očevu državu po njegovoj smrti, no ipak s predhodnim odobrenjem narodnim, što je očito ostatak nekadanjega izbornog prava. Ali krvava historija Merovinga i trvenja u porodici Karolinga, baš u takim prigodama, bijahu razlogom, da se htjelo i zadovoljiti starom običaju i spasti jedinstvo carstva, „da ne dođe do sablazni u svetoj crkvi“ (ne forte hac occasione scandalum in sancta ecclesia oriretur). Isprava o tom sudbonosnom činu Ludovikovu izdana je u Achenu u julu 817., a određivala je, da ima najstarijega brata Lotara zapasti uz carski naslov i jezgru franačke države u Galiji i oko Rajne još i kraljevina Italija, Pipina Akvitanija, a Ludovika Bavarska, Karantanija, Češka i bivša Avarija, i to tako, da su mlađa braća imala upravljati u svojim zemljama kao podkraljevi najstarijega brata-cara, ma da su i inače nosili kraljevski naslov i bili obvezani, kao i drugi vazali, svake mu godine davati počasnih darova i vršiti na njegov poziv vojnu službu, a svojom su se vojskom smjeli jedino služiti u obrani od napadaja stranih naroda. U smislu ovoga državnoge akta nosi doduše Lotar već od 817. dalje carski naslov, ali upravu Italije preuzeo je privremeno tek 822. i time došao i do nekoga utjecaja na događaje u Dalmatinskoj Hrvatskoj, a u prvi kraj zacijelo i u |