hrabroga panonsko-hrvatskoga kneza, još potkraj 823., poslao caru Ludoviku poslanstvo sa zadaćom „da sklapa mir“ (velut pacis faciendae gratia). Dolazak Bugara na achenski dvor na početku 824. bješe za cara dvostruko iznenađenje, jer osim toga, što su oni doslije bili nepoznati, još ga više iznenadi zahtjev kanov, a taj se bez sumnje ticao Braničevaca, koje je Omortag smatrao svojim podanicima. Da se dakle stvar točno ispita, otpremi car Ludovik bugarskomu kanu s njegovim poslanstvom i nekoga Bavarca imenom Mahelm, zar vješta slovenskom jeziku. Ali oko Božića iste godine 824. stupi pred cara poslanstvo Braničevaca i potuživši se gorko na Bugare zamoli pomoć protiv njih, no car im naloži, da se vrate kući i da opet dođu preda nj s budućim bugarskim poslanicima. Nije bez značenja, da je u maju 825. došlo pred cara bugarsko poslanstvo sámo bez Braničevaca noseći doduše darovâ, ali i jasni zahtjev kanov, da se „utvrdi granica između Bugara i Franaka“. Vrlo je dakle vjerojatno, da je Omortag tada već riješio pitanje Braničevaca tako, da ih je prosto podvrgao vlasti, a sada sämo tražio od Ludovika, da i on na to pristane. Car je bio očito u neprilici, pa tako otpusti bugarske poslanike s pismom, u kojem nije stajalo ono, što je Omortag od njega želio da sazna. Stoga odasla kan na početku 826. novo poslanstvo s pismom u kojem zahtijevaše od cara, „da se imadu bezodvlačno urediti granice, a ako se caru to ne sviđa, onda neka svaka stranka čuva svoje granice bez mirovnoga ugovora“ (sine pacis foedere), što očito znači, da je kan Omortag tada za sebe već definitivno riješio prijeporno pitanje. Međutim oko toga vremena proširiše se glasine, da je „kana zbacio s prijestola jedan od njegovih velikaša“, a neki su čak pričali, da je i ubijen. To je tada navelo cara Ludovika, da je otegnuo sa svojim odgovorom i zadržao bugarske poslanike kod sebe poslavši međutim svoga dvorskoga grofa (comes palatii) Betricha markgrafima Balderichu (u Čedad i Karantaniju) i Geroldu (u Ostmarku, to jest u današnju Austriju) s nalogom, da mu pribave pouzdanih vijesti o bugarskim prilikama. Ali markgrafi nijesu mu znali ništa pouzdana saopćiti, na što car otpusti bugarske poslanike bez ikakova odgovora, što je Omortaga najposlije izazvalo na otvoren rat.

Na proljeće 827. zaplove bugarske čete na lađama uz Dunav i Dravu, opustoše donju Panoniju i Panonsku Hrvatsku, protjeraju iz nje one „knezove (duces), koje su Franci tude postavili i zamijene ih Bugarima“. Tako je ovim ratom Panonska Hrvatska došla u vlast bugarsku, a markgraf Balderih, čijoj su „kukavštini“ (propter eius ignaviam) pripisivali ovaj poraz, bješe u februaru 828. svrgnut sa svoga mjesta, ali ga ne zamijeni sposobniji čovjek, već je furlanska markgrafija ukinuta i razdijeljena među četiri grofa, naime na četiri nova administrativna dijela: na Furlansku u užem smislu i na Istru, koje ostadoše i dalje zajedno s Dalmatinskom Hrvatskom u tješnjoj vezi s kraljevinom Italijom, pa na prekodravsku Panoniju (oko Blatnoga jezera) i na Karantaniju (ili današnju Korušku,

*

Kranjsku i donju Štajersku), koje biše tada podvrgnute bavarskom kralju Ludoviku Njemačkomu, koji umah i preuze ratovanje s Bugarima. Tečaj rata nije poznat, ali se čini, da je kralj Ludovik imao nekih uspjeha, jer vidimo gdje su Bugari 829. i opet ušli na lađama u Dravu te poharali naokolna mjesta. S tim je događajem, koliko se znade, ratovanje prekinuto, a do mira je ili primirja došlo po smrti Omortagovoj (831.) za kana Malamira oko 832., kad su bugarski poslanici „s darovima“ (cum muneribus) stupili pred cara Ludovika. Tada je caru odista i trebalo mira, jer su ga na to nagonile teške neprilike, što ih je imao sa svojim sinovima zbog baštine i diobe država, a doskora i otvorene borbe između sinova samih.

Sva je prilika, da su Bugari tada ograničili neposrednu vlast svoju samo na današnju ravnu Slavoniju i Srijem, dok je u nekadanjoj Savskoj Panoniji postao knezom njihov vazal Ratimir (829.—838.). Tek onda, kad se prilike u franačkoj državi donekle središe, posla 838. kralj Ludovik Njemački na Ratimira podunavskoga grofa Ostmarke Ratboda. U taj par zadržavao se kod Ratimira knez Pribina; on je bio nešto prije 836. gospodar slovačke Njitre, ali ga odanle otjera moravski knez Mojmir. Pribina pobježe potom grofu Ratbodu, koji ga predvede pred kralja Ludovika Njemačkoga. Kako je Pribina bio poganin, bi sada na kraljevu želju pokršten i ostade dalje uz Ratboda, no ubrzo se zavadi s njime i pobježe sa sinom Koceljem k Bugarima (zacijelo u Srijem), a od njih knezu Ratimiru. Uto se podiže s velikom vojskom Ratbod na panonskohrvatskoga kneza, pobijedi ga i protjera iz zemlje, dok je Pribina sa svojim sinom „prešao Savu“ (pertransivit fluvium Sava) i pošao do karantanskoga grofa Salaha, koji ga je onda izmirio s Ratbodom. Ovom je vojnom Ratbod opet pokorio Panonsku Hrvatsku i podvrgao je državi kralja Ludovika Njemačkoga, a kod toga mu je pomoglo zacijelo to, što su baš oko toga vremena Bugari za kana Presjana (836.-852.) bili zaokupljeni osvajanjem Makedonije na jugozapadnim svojim granicama.13

Kad je 828. ukinuta furlanska markgrafija i time prestao nadzor njezinoga markgrafa nad Dalmatinskom Hrvatskom, bi njezin knez neposredno podređen kralju Italije1, a tome je svakako bila posljedica, da se on otada našao razmjerno slobodniji i nezavisniji. Taki položaj njegov morali su ojačati i građanski ratovi u Franačkoj državi, što su od 829. dalje do 843. uz male prekide bjesnjeli između cara Ludovika i njegovih

13 Sve je ovo osnovano na suvremenim podacima Ann. regni Franc. 164, 165-166, 167, 168-169, 173, 174; Ann. Fuldenses ed. Kurze („in usum schol."). Hannover 1891, 25-26; De conversione Bag. et Car. ed. cit. 11; Saxo, Annales ed. Waitz (Mon. Germ. hist. Script. vol. VIII. 574). Up. i Dümmler, Ostfränk. Reich I., 36-38; Hauptmann, Polit. Umwälzungen unter den Slowenen I. c. 276–285 (za razdiobu furlanske markgrafije u četiri grofovije); Bury o. c. 369-371; 3латарски о. c. 311-317.

14 Uporedi Trpimirovo datiranje u ispravi od 4. marta 852. „regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege". Rački, Doc. 3.

sinova, a naročito poslije 833., kad je najstariji Ludovikov sin Lotar faktički postao potpuno nezavisan vladar u kraljevini Italiji15. Jesu li u onim građanskim ratovima sudjelovali i dalmatinski Hrvati na strani Lotarovoj, prema vazalnoj svojoj dužnosti, ne znamo, ali je moglo biti. Tada bješe dalmatinsko-hrvatski knez Mislav (o. 835.-845.), po svoj prilici neposredni nasljednik Vladislavljev, a sjedište nije mu više bio Nin, nego Klis, gdje se spominje njegov dvorac (curtis). Mislav bješe pobožan vladar; sagradio je u mjestu Putalju nedaleko od salonitanskih ruševina crkvu Sv. Đurđa, možda po svom kršćanskom imenu, i obdario je zemljišnim posjedom i kmetovima, koji će od oca na sina obrađivati ovu zemlju; a kao susjed grada Splita sjeti se i crkve Sv. Dujma, u kojoj je tada biskupovao Justin, pa joj darova desetinu od plodova i životinja na svom kliškom posjedu. 16 Ovo je prvi dar, što ga je splitska crkva dobila na hrvatskom zemljištu. Ali je ovo darivanje kneževo veoma značajno i s političkoga gledišta, jer je splitska crkva bila na vizantijskoj teritoriji i pod jurisdikcijom carigradskoga patrijara. Međutim baš su oko toga vremena bili odnosi između franačke države i vizantijskoga carstva veoma dobri.

Još u septembru god. 827. došlo je pred cara Ludovika u Compiègne (Compendium) poslanstvo cara Mihajla II., da obnovi dobre veze (quasi propter foedus confirmandum missi), a isto učini i sin i nasljednik njegov Teofil (829.-842.) u oktobru 833., no njegovi poslanici zatekoše franačku državu baš u času, kad je italski kralj Lotar detronizirao oca, pa stoga stupiše oni pred njega u Compiègne-u.18 Kad se opet Teofil zapletao u dugogodišnje nesrećne ratove s Arapima, obrati se u maju 839. ponovo na cara Ludovika istaknuvši, da želi obnoviti ugovor i mir, da bude

Slika 155. Pečat stratega Brienija

(po Schlumbergeru).

15 O tom Eiten, Das Unterkönigtum im Reiche der Merovinger und Karolinger. Heidelberg 1907, 89-95.

16 Na to upućuju riječi Trpimirove u ispravi od 4. marta 852.: . . . eccl. S. Georgii in loco, qui dicitur Putalo, omnia quae obtinet possessionum, servos quidem et ancillas, quae Mislavo duce ipsam ecclesiae cum dedicata videretur, et ab ipso supradicto duce donis ditatam" i ",ex curte nostra, quae Clusam (= Klis) dicitur decimae inferantur in memoratam ecclesiam (sc. Salonitanam), quas decimas antecessor noster Mislavus dare coepit". Rački, Doc. 4. Toma arhidakon (ed. Rački 36): "Justinus archiepiscopus extitit anno incarn. 840". Prigovor Bulićev u Kronotaksi 151-153 treba kao neosnovan odbiti; Toma je mnogo pouzdaniji i stariji izvor negoli svi katalozi zajedno.

17 Ann. regni Franc. 174.

18 Ann. Bertiniani ed. Waitz. Hannover 1883, 7.

vječno prijateljstvo i ljubav između oba cara i njihovih podanika“.19 Novo poslanstvo odasla 842. Teofil Lotaru, sinu i carskom nasljedniku Ludovikovu († 840.) s molbom, da mu protiv Arapa pošlje pomoći, što je Lotar i obećao.20 Tada je bio u Zadru, kao u središtu vizantijske Dalmacije, carski strateg (Teoktist?) Brienij, od koga nam se učuvao olovni pečat s natpisom: „Gospodi, pomozi tvomu slugi Brieniju, carskom spataru, strategu Dalmacije", a uza nj još se nalazi i neki nam po imenu nepoznati mandator, to jest donosilac carskih naloga vojsci.21

protiv arapskih gusara, koji su Slika 156. Pečat dalmatinskoga mandatora tada bili teška briga ne samo vi(po Schlumbergeru). zantijskoga carstva, nego i Lotarove Italije. Međutim još prije, nego li je došlo bar do većih sukoba s Arapima, knez Mislav okušao je svoju pomorsku snagu s Mlečanima, a njih su tada napadali i Neretljani. Nije nam ništa zabilježeno o povodima hrvatskomletačkih sukoba, a ne znamo ni to, da li su Hrvati napadali mletačke trgovce robljem i drvom zajednički s Neretljanima, ali da je bilo borbe između Mislavljevih podanika i duždevih, nema sumnje. Zbog toga odluči se dužd Petar Trandenik na vojnu, da prisili Hrvate i Neretljane na mir. Ne znamo da li je tada došlo i do kakova krvava sukoba, samo je sigurno, da je dužd u današnjem poljičkom Sv. Martinu, niže Splita, gdje je knez Mislav također imao dvorac (curtis), utanačio s njime 839. trajan mir pod inače nepoznatim nam uvjetima, a onda je prebrodio do sučelnih neretljanskih otoka, gdje se tada nalazio knez Družak (Drosaicus), s kojim je tako isto

19 Ann. Bert. 19: Quorum legatio super confirmatione pacti et pacis atque perpetuae inter utrumque imperatorem eique subditos amicitiae et caritatis agebat". 20 Ann. Bert. 28. Up. o tom moje Geneal. pril. 32.

21 Natpis na Brijenijevu pečatu glasi: „Kópts, Bonet top op dooλ (avers) BpDev(i) βασιλική) σπαθαρίῳ), σ(τ)ρ(α)τηγῷ) Δαλματία(5)" (revers); na mandatorovu: Κύριε, βοήθει τῷ σῷ δούλῳ (avers) . . . . μψ (?) ἀμανδατώρῃ τῆς) (Δ)αλματίας (revers); up. Schlumberger, Sigillographie de l'empire byzantin. Paris 1884, 205, 206. Oba pečata datira Schlumberger u polovicu IX. vijeka, „,ou plus exactement même vers 840." Up. i moj Priručnik I., 1, 121-122. Čini se, da je Brijenij (Teoktist) docnije (oko 849.) bio peloponeski strateg, gdje je pokorio onamošnje pobunjene Slovene (Konstantin Porf. ed. bonn. 221; up. Bury o. c. 379 i Gelzer 1. c. 970). Bury (The imperial administrative system in the Ninth century. London 1911, 14 n. 2) sumnja, da se taj pečat tiče Theoktista Brijenija, i hoće da ga datira poslije 842. Sve da je tako, stvar se za naš zadatak bitno ne mijenja, dakle konsekvencije, što sam ih izveo gore u tekstu, stoje i dalje.