Kukuljević u Arkivu knj. XI. (str. 1-206), dok se drugi dio De banis regni Croatiae saeculi XIV. et XV. notata varia još i danas nalazi u rukopisu u arhivu Jugoslavenske Akademije. Ovo je vrijedno djelo, koje daleko nadvisuje kritičnošću sva starija (tako Ritterovu „Banologiju“) izrađeno ne samo na osnovu štampane građe, već i na arhivalnom blagu; stoga je i danas od vrijednosti. Treba uopće istaknuti, da je Mikoczy pored Lucija prvi hrvatski pravi naučni radnik na polju naše starije historiografije. 106

Uporedo s njime zabavio se hrvatskom prošlošću ugarski Nijemac i činovnik u erdeljskoj dvorskoj kancelariji u Beču Johann Christian Engel (rođen 17. oktobra 1770. u gradiću Levoči (Lőcse) u spiškoj županiji pod Tatrom, umr'o 20. marta 1814. u Beču). Izrađujući za zbirku Allgemeine Welthistorie, koja je izlazila u njemačkom gradu Halle, opću historiju Ugarske (Geschichte des ungarischen Reiches und seiner Nebenländer, 1797 bis 1804, četiri sveske) napisao je kao drugu svesku djelo Staatskunde und Geschichte von Dalmatien, Croatien und Slavonien (Halle 1798), zanimljivo još i danas, ne samo kao hrvatska historija pisana na njemačkom jeziku, već poglavito stoga, što donosi neke izvore, naročito veoma važne statističke podatke o Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji potkraj XVIII. vijeka. Pored toga Engel je još napisao Geschichte von Serbien und Bosnien (Halle 1801), inače neznatne vrijednosti, ali uz nju još i danas dobru knjigu Geschichte des Freistaates Ragusa (Beč 1807.).107 Kud i kamo važniji je za razvitak ne samo hrvatske, nego i cjelokupne slovenske historiografije rad i djelovanje Engelova zemljaka, slavnoga Pavla Josipa Šafaříka (* 13. maja 1795. u Kobeljarovu u gemerskoj županiji, † 26. juna 1861. u Pragu). Još kao gimnazijski profesor u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu stao je izučavati slovenske starine, dok nije konačno izdao u Pragu, gdje je docnije bio činovnik u universitetskoj biblioteci, svoje glasovito djelo Slovánske starožitnosti (Prag 1837. u dvije sveske), u kojem je prvi put po načelima moderne historijske kritike izrađena historija Južnih Slovena, dakle i Hrvata i Srba, do kraja IX. vijeka. 108

Na Šafaříkov rad nadovezuje se u neku ruku i rad hrvatskih preporoditelja. Sam je Ljudevit Gaj († 1872.) ostavio u rukopisu hrvatskim jezikom napisanu (inače malo vrijednu) kroniku s natpisom Dogodovština Velike Ilirije, a čuva se danas u universitetskoj biblioteci u Zagrebu. Mnogo je važniji rad što ga je objelodanio kateheta u gimnaziji požeškoj, potom župnik u Sesvetama (kod Požege), Ivan Švear (* 1775. u Ivanićgradu, † 1839. u Sesvetama kod Požege) napisavši djelo Ogledalo Ilirije u četiri knjige (Zagreb 1839. do 1842.). Prve tri sveske obrađuju stariju povijest hrvatsku do 1114., to jest do smrti kralja Kolomana (ispravno 1116.), držeći

106 Gl. Šišić, Priručnik 82–83.

107 Gl. Thalló czy, Johann Christian von Engel und seine Korrespondenz (1770 bis 1814). Ungarische Rundschau, vol. IV. Leipzig 1915, 247-385.

108 Šišić, Priručnik 85–90.

da su Iliri autohtoni, a Južni Sloveni njihovi potomci. Četvrti svezak ide do 1790. i nešto je bolji. Švearovo djelo prva je historija pisana novim književnim jezikom hrvatskim. To je znao i sam autor, pa je stoga i zaključio svoje djelo ovim riječima: „Dovršujem moju dogodovštinu, koju na poštenje, slavu i diku naroda moga ilirskoga, zatim slovinskoga, a najposlije hrvatskoga i srpskoga zvanoga, kroz četiri godine i što više jest, tako sam vručoželjno pisao, da sam od čitanja različitih knjiga, od mlogoga i sveudiljnoga noćom i danjom pisanja najposlije obolio i tako oslabio, da jedva pisati mogu . . . U ostalom, narode moj ilirski, veselim se, da sam ti štogod u narodnom našem ilirskom, to jest hrvatskom jeziku ostavio, veselim se, velim, stim više, što sam prvi, premda slabim i neumješnim perom, u materinskom našem jeziku našu dogodovštinu kušao pisati❝ 109 Poslije Šveara izdaše omanje knjige Ivan Krst. Tkalčić, Hrvatska povjesnica (Zagreb 1861), Šime Ljubić, Pregled hrvatske povjesti (Na Rijeci 1864) i konačno Šime Balenović, Povjesnica hrvatskoga naroda (Zagreb 1870). Dok je Tkalčićeva knjiga u prvom redu htjela da zadovolji potrebi tadanjih učitelja i inteligenata za povraćena ustava („oktobarska diploma" 1860.), a Balenovićeva bila namijenjena širokim pučkim slojevima, Ljubićeva knjiga ima i danas zbog upotrijebljenih mletačkih izvora, a još štampom neobjelodanjenih, naročito od XVI. vijeka naprijed, prave naučne vrijednosti.

Modernom naučnom radu oko hrvatske historije položio je temelje Ivan Kukuljević Sakcinski (rođen 29. maja 1816. u Varaždinu, umr'o 1. augusta 1889. u Puhakovcu u hrvatskom Zagorju), književnik hrvatski i kroz neko vrijeme veliki župan zagrebački. Pored već istaknuta njegova rada oko objelodanjivanja izvora hrvatske historije, Kukuljević je napisao mnoštvo monografija iz sviju epoha hrvatske prošlosti i izdavao je Arkiv za povjesnicu jugoslavensku (Zagreb 1851. do 1875. u dvanaest svezaka) kao organ 1850. utemeljena „Društva za jugoslavensku povjesnicu i starine", kojemu je bio predsjednikom.110 Rad oko hrvatske historiografije steče još krepču bazu osnutkom Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti, naročito otkad je ona započela sistematskim djelovanjem svojim (1867.), i to ne samo objelodanjivanjem historijske građe, nego i izdavanjem historijskih monografija (rasprava) u svom organu Radu. Naučenjački krug prvih akademika sačinjavahu: njezin predsjednik zagrebački kanonik Franjo Rački (rođen 25. novembra 1828. u Fužinama, umr'o 13. februara 1894. u Zagrebu), historik doba hrvatskih narodnih vladara,111 onda profesor hrvatske historije u universitetu u Zagrebu (od

199

o. c. str. 91.

110 Gl. o njemu Smičiklas, Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (Rad Jugoslav. Akad. knj. 110.). Zagreb 1892.

Smičiklas, Život i djela dr. Franje Račkoga. Zagreb 1895.; Zagorski, François Rački et la renaissance scientifique et politique de la Croatie. Paris 1909; Новак, Највећи Југословен XIX. столећа (Нова Европа IX, 6. Zagreb 1924, 165—180).

1874.) Matija Mesić (rođen 19. februara 1826. u Brodu na Savi, umr'o 6. decembra 1878. u Zagrebu), historik doba dvaju kraljeva iz kuće Jagelovića (od 1490. do 1526.),112 ravnatelj hrvatskoga arheološkoga muzeja Sime Ljubić (rođ. 24. maja 1822. u Starom gradu na Hvaru, umr'o ondje 19. oktobra 1896.), historik hrvatsko-mletačkih odnosa113 i Radoslav Lopašić (rođen 20. maja 1835. u Karlovcu, umr❜o 25. aprila 1893. u Zagrebu), historik hrvatske Vojne Krajine.114

Uporedo s radom ovih hrvatskih naučenjaka teče i obrađivanje nekih epoha hrvatske historije od stranih ljudi odlična glasa. To su bili universitetski profesor u njemačkom gradu Halle Ernst Dümmler (rođen 2. januara 1830. u Berlinu, umr'o 11. septembra 1902. u Friedrichsrodi) historik njemačkih Karolinga,115 bečki universitetski profesor Maks Büdinger (rođ. 1. aprila 1828. u Kasselu, umr'o 23. februara 1902. u Beču) baveći se austrijskom historijom,116 onda Aug. Gfrörer (rođen 5. marta 1803. u Kalwu, umr'o 6. jula 1861. u Karlsbadu), universitetski profesor u švajcarskom Freiburgu, koji se naročito zabavio u vezi s vizantijskom i mletačkom historijom i hrvatskom prošlošću u doba narodnih vladara, 117 a taj je period privukao i pažnju kazanskoga universitetskoga profesora Ivana Ni

11 Rački, Matija Mesić (Rad knj. 47). Zagreb 1879.; Smičiklas, Spomenknjiga Matice Hrvatske (Zagreb 1892) str. 138-147.

113 Smičiklas, Život i djela Šime Ljubića (Ljetopis Jugosl. Akad. za 1897.) Zagreb 1898.

114 Smičiklas, Radoslav Lopašić (Ljetopis Jugosl. Akad. za 1894.). Zagreb 1895. 115 Upredi njegova djela: Über die südöstlichen Marken des fränkischen Reiches unter den Karolingern (795-907). Beč 1853 (Archiv f. die Kunde öster. Gesch. vol. X), Über die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien (549-928). Beč 1856. (Sitzungsberichte der phil. hist. Cl. vol. XX) i Geschichte des ostfränkischen Reiches, 3 vol. Leipzig 1887-1888.

116 Oesterreichische Geschichte bis zum Ausgange des XIII. Jahrh. Leipzig 1858. i Ein Buch ungarischer Geschichte (1058-1100). Leipzig 1866.

111 Byzantinische Geschichten, vol. II. Izdao profesor gradačkoga universiteta Weisz (Graz 1873).

*

kolajevića Smirnova (rođen 1856. u Orinji, a umr'o 1904. u Kazanu).118 Sve je ove strane naučenjake daleko nadvisio rad profesora bečkoga universiteta Konstantina Josipa Jirečeka (rođen 24. jula 1854. u Beču, umr'o ondje 10. jan. 1918.), koji je u više navrata izučavajući historiju Bugara i Srba došao u priliku, da se obazre i na stariju hrvatsku historiju, a navlaš na Dalmaciju.1

119

Rezultatima Kukuljevićeva rada, kao i publikacijama Jugoslavenske Akademije i pomenutih stranih naučenjaka, prvi se poslužio profesor zagrebačkoga universiteta, a potom i predsjednik Jugoslavenske Akademije, Tade Smičiklas (rođen 1. oktobra 1843. u Reštovu u Žumberku, umr❜o 8. juna 1914. u Zagrebu). On je objelodanio u izdanjima „Matice Hrvatske“ u dva omašna sveska djelo Poviest hrvatska (Zagreb 1879. i 1882.), od kojih prvi obuhvata događaje do 1526., ili točnije do dana ugarske katastrofe na Mohačkom polju (29. augusta), a drugi seže do uključivo 11. septembra 1848., to jest do onoga dana, kad je ban Jelačić prešao kod Varaždina sa svojom vojskom Dravu i upao u Ugarsku. Smičiklas izradio je svoje djelo na osnovu svega tada mu pristupna i štampom objelodanjena izvornog blaga i literature, a u drugom svesku upotrijebio je gdjegdje i neke arhivalne podatke. Kako je bilo napisano u smjeru pragmatičkom s jakom patriotskom žicom, a jezikom i stilom nada sve ugodnim, bila je u svoje vrijeme možda najpopularnija hrvatska knjiga. Međutim kako je od onda, kad je ono izrađeno, prošlo više od četrdeset godina, a za to je vrijeme objelodanjeno veliko mnoštvo novih izvora, a od tih zamjeran broj upravo njegovim trudom, naročito Codex diplomaticus, danas je ono ponajviše stvarno zastarjelo.

Prema stanju današnje nauke i izvora objelodanjuje universitetski profesor u Zagrebu Vjekoslav Klaić (rođen 28. jula 1849. u Garčinu kod Broda u Slavoniji) djelo s natpisom Povijest Hrvata. Od ovoga je djela dosad izišlo pet knjiga, a obuhvata hrvatsku prošlost do godine 1608., obazirući se kod toga još i na prilike u Ugarskoj (od 1102. dalje)

118 Очеркъ исторіи хорватскаго государства до подчиненія его угорской коронѣ (Kazan 1879.), Отношенія Венеціи къ городскимъ общинамь Далмаціи съ XII до половины XIV вѣка (Kazan 1880-1884.) 2 toma, Очеркъ культурной исторіи Южныхь Славянь, 2 яveske. Kazan 1900.

119 Od mnogobrojnih radova ovoga odličnoga naučenjaka navest ćemo samo: Geschichte der Bulgaren. Prag 1876; Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters. Prag 1876; Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, tri dijela u Denkschriften bečke Akademije knj. 48 i 49 (Beč 1902, 1904); Geschichte der Serben, vol. I, II, 1. Gotha 1911-1918; Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien, četiri dijela u Denkschriften bečke Akademije (Beč 1912— 1919). O prof. Jirečeku up. Radojčić, Jos. Konstantin Jireček (Narodna Starina sv. 6. Zagreb 1924, 193-216) i Murko, Josef Konstantin Jireček (1854-1918) u časopisu Oesterreich, vol. I. Beč 1918, 537-592.

i u Austriji (od 1526. dalje).120 Svoje izvore autor ne navodi, nego je na kraju svake knjige dodao kratak pregled upotrijebljenih izvora i literature, ali je djelo zato ukrašeno mnogim slikama, od česti naučne vrijednosti. Inače ovo djelo nije jednakom pomnjom izrađeno; prva je knjiga (Narodni vladari i Arpadovići) danas zastarjela,121 a druga (Anžuvinci i kralj Žigmund do 1409.) u glavnom je osnovana na tadanjim literarnim pomagalima. Prava naučna vrijednost Klaićeva djela počinje tek s trećom, kao što je i razdoblje od 1409. do 1608. u njemu prvi put metodički temeljito obrađeno na osnovu ne samo objelodanjene građe, nego i nekih arhivalnih podataka. Od Smičiklasova djela razlikuje se prije svega stilom, jer se teško čita; zato i nije doživjelo one popularnosti, što je nekoć pratila „Povijest Hrvatske“ u izdanju „Matice Hrvatske“.

Kraći pregled hrvatske historije izdao je Rudolf Horvat (rođen 14. marta 1873. u Koprivnici) s natpisom Povjest Hrvatske (Petrinja 1904) u jednoj knjizi. Prošireno izdanje ovoga rada počeo je autor izdavati nedavno. Prva knjiga Povijesti Hrvatske (Zagreb 1924) obuhvata građu do god. 1657., to jest do nastupa kralja Leopolda I. na prijestolje, dok bi druga knjiga imala prikazati vrijeme od 1657. do 1918. Prošireno izdanje razlikuje se od prvoga još i time, što tobože „navodi izvore“. U stvari pak to je budi puko citiranje nekih literarnih pomagala, budi mehanično navođenje gdjekojega poznatijega izdanja izvora. Zajedničko je objema izdanjima to, da su napisana nemetodički i primitivnim stilom. Pored ove temeljne mane, autor poznaje izvore (pa i štampom objelodanjene) i literaturu (navlaš stranu) tek u veoma ograničenoj mjeri. Za napredak hrvatske historije kao nauke knjiga je Rudolfa Horvata od neznatna značaja.122

Na kraju još mi je napomenuti, da sam i ja objelodanio Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do godine 1873. (Zagreb 1916), u kojem sam pokušao da donesem rezultate moga rada i onoga drugih domaćih i stranih historika. Došlo je i do drugoga proširenoga

120 Prva knjiga (Zagreb 1899) ide do 1301., druga (Zagreb 1900) od 1301. do 1409., treća (Zagreb 1901) od 1409. do 1458., četvrta (Zagreb 1904) od 1458. do 1526., peta (Zagreb 1911) od 1526. do 1608., a od šeste izišao je dosada samo „prvi snopić“ (Zagreb 1922) s kulturnom slikom Hrvatske XVI. vijeka. Još ranije napisao je Klaić „Pripoviesti iz hrvatske poviesti" (izdalo „Društvo Sv. Jeronima“) u tri dijela (Zagreb 1886-1891), a ide do smrti bana Ivana Karlovića († 1531.). Mnogobrojne njegove monografije bit će navedene gdje treba.

121 O toj se knjizi izjavio poljski publicista Eduard Bogusławski (Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in der Vergangenheit der Slaven. Berlin 1902) ovako: „So eine Povjest Hrvata (Zagreb 1899) von Klaić war schon in der Zeit ihres Erscheinens veraltet, ein Anachronismus“.

*22 Rudolf Horvat napisao je još i knjigu Najnovije doba hrvatske povijesti (Zagreb 1906). U pomanjkanju kakva naučna djela, ova knjiga — kao zbirka datâ od 1848. do 1906. ima izvjesnu praktičnu vrijednost. Srećniji je autor bio u nekim monografijama; tako Seljačka buna godine 1573. (Sarajevo 1897, iz „Nade“) i Borba Hrvata s Turcima za Petrinju (Petrinja 1903).