Oko toga vremena napali su Bugari svoje zapadne susjede Srbe. Oblast njihova širila se kako već rekosmo u onom planinskom to tek kod Lucija (De regno 61-62, god. 1666), dok je prijepis koji se danas čuva u arhivu kod biskupa u Splitu učinjen u prvoj polovici XVIII. vijeka. Ipak nema sa stanovišta diplomatičkoga prigovora njenoj vjerodostojnosti (up. Geneal. pril. 1-5), što, dabome, još ne isključuje, da su docniji prepisivači u nju naumice umetnuli po koju stavku ili riječ. Takova stavka docnijega postanja (poslije 892. a prije 1333.) očito je ona izreka inače bez apsolutno nužne veze s čitavim ostalim tekstom kojom se kaže za splitsku crkvu: quae est metropolis usque ripam Danubii et pene per totum regnum Chroatorum. Ove riječi jasno odaju, da su interpolirane u svrhu, kako bi se jedno docnije (od 928. dalje) faktično stanje, naime da je splitska crkva metropolis pene per totum regnum Chroatorum, utvrdilo kao već opstojalo u vrijeme početaka hrvatske države, ili bolje reći odmah od vremena obnovljenja salonitansko-splitske crkve (kao što je pisao Toma arhid., gl. Ekskurs II.). Interpolaciju odaje činjenica, da 852. nitko nije mogao ni u Hrvatskoj ni u Splitu govoriti o prostiranju (metropolis est) salonitansko splitske metropolije i države hrvatske usque ripam Danubii, jer je tada ona obala dunavska, na koju se može kod toga misliti, bila u vlasti još nekrštenih Bugara (od 827. do 930.), dok je hrvatska ninska biskupija tada bila podvrgnuta akvilejskom patrijaru a po njemu papi, a ne splitskom nadbiskupu (up. gore str. 309.). Pored toga splitska je crkva tada potpadala pod carigradskoga patrijara (up. Ekskurs II. i gore str. 298). Pismo pape Ivana VIII. (između 873. i 875.) clero et ordini Salonitano, nosi u novom kritičnom izdanju (Mon. Germ. hist. Epistolae vol. VII., 292) adresu: clero Salernitano. Naprotiv, papa Nikola obraća se jednim inače dosta nejasnim prikorom Clero et plebi Nonensis ecclesiae (o. c. VI., 659), dokaz podređenosti ninske crkve papi. Knez Trpimir dakle podržavao je dobre veze ma bud s kakih razloga sa susjednim, ali stranim nadbiskupom splitskim, kao i njegov sin Mutimir, potvrdivši mu 892. očevu darovnicu, a i tada (t. j. 892.) bješe splitska crkva još uvijek u vezi s carigradskim patrijarom. Hrvatski su knezovi (Mislav, Trpimir i Mutimir) naime mogli na svom posjedu obdariti i stranoga, ali ipak susjednoga crkvenoga glavara; da to nije bilo pravo njihovom biskupu u Ninu, pokazat će raspra između ninskoga biskupa Aldefrede i splitskoga nadbiskupa Petra II. godine 892. Da splitska nadbiskupija nije imala u prvoj polovici IX. vijeka nikake jurisdikcije u Hrvatskoj - pa ni u neposrednoj blizini Splita — izlazi i iz toga, što joj knez Mislav, a onda knez Trpimir daju na svom kneževskom posjedu u Klisu desetinu od plodova i životinja, jer kad bi splitski nadbiskup tada imao u Hrvatskoj metropolitska prava, onda bi ga desetina ondje eo ipso patrila još od prije, to jest još od vremena Karla Vel., kad je ona općenito uvedena. Značajno je za davanje desetine oko toga vremena, da se među visokim klerom franačkim još prije nego li su Avari i njima podložni Sloveni bili kršteni (796.), već zapodjelo pitanje o desetini, a naročito je poučno, da je savjetnik Karla Velikog, opat tourskoga samostana Sv. Martina, Alkuin, pisao 796. akvilejskomu patrijaru u Čedadu Paulinu: „esto praedicator pietatis, non decimarum exactor", i upozoravao ga na primjer sa Sasima, koji su se bunili i opirali krštenju baš zbog te desetine, a slično je pisao i samom Karlu Vel. (gl. Kos, Gradivo I., 333, 334, 343). Da je u IX. vijeku po cijeloj franačkoj državi, dakle i u Hrvatskoj, desetina vrijedila kao redovita daća biskupima po čitavom kraju, gdje se prostirala njihova vlast, up. Perels, Die kirchlichen Zehnten im karolingischen Reiche. Berlin 1904 20-23. No sve da i uzmemo, da one riječi nijesu docniji umetak, ni u tom slučaju, s obzirom na faktično stanje stvari, ne bi značile više, nego da je splitska crkva već tada dizala glas svoj, da se obnovi njezina nekadanja vlast „do Dunava“ i „gotovo po čitavoj državi Hrvatskoj“, a svako kombinovanje o političkim granicama tadanje (Trpimirove) Hrvatske na osnovu ovih anahronističkih i neispravnih riječi, jeste bez vrijednosti. Stoga ispravljam ovim ranije moje mišljenje (up. Priručnik vol. I., 1., 191).

kraju, kojim protječu Piva, Tara, gornja Drina, Lim, Ibar i gornja Zapadna Morava. Ondje je vladala jedna dinastija, koja je postanje svoje dovodila u vezu s dolaskom Srbâ u ove krajeve, a prvi joj je poimenično ubilježeni član bio Višeslav (Botoéodλaßos), koga naslijediše sin Radoslav (Poòóóðλaßoç) i unuk Prosigoj (IIpoonróns). Više od golog imena znamo o Prosigojevu sinu Vlastimiru (Bλxotýμepos), koji je vladao srpskom oblasti oko 835. do 860., dakle je bio savremenik dalmatinsko-hrvatskih knezova Mislava i Trpimira. U susjedstvu Vlastimirovu, Pivi na jugozapadu vladao je u Trebinjskoj (Travunjskoj) oblasti župan Bela (Beλά), s kojim je podržavao dobre veze, jer je dao kćer svoju za ženu njegovu sinu Krajni (Kpatva), a iz toga se braka onda rodi Hvalimir (Paλyμépys), koji je imao sina Cucimira (Toutinμépηs).32 Međutim su u prvoj polovici IX. vijeka Bugari stali širiti gospodstvo svoje u krajevima Srbiji na jugoistoku doprijevši sve do Ohridskoga jezera, a to je lako moglo dati povod vizantijskom caru Teofilu, kojemu je tada baš prijetila ozbiljna opasnost od Arapa, da stane nastojati, kako bi tada već organizovanu srpsku oblast predobio potpuno za sebe i učinio od nje neprijatelja Bugarima. Ovo je moglo biti razlogom, da je Omortagov drugi sin i nasljednik kan Presjan (836.-852.) navalio na Srbiju s težnjom da je pokori.33 „Do Vlastimira življahu Bugari u miru sa Srbima - kaže car Konstantin Porfirogenit pazeći se između sebe kao komšije i susjedi, poslušni i podređeni (naime samo Srbi) rimskim carevima i primajući od njih dobročinstva. Za vladanja istoga Vlastimira dođe ratujući protiv Srba Presjam (!), vladar Bugarske, želeći ih podjarmiti, no ratovavši tri godine, ne samo da ne postiže ništa, nego povrh toga izgubi i veoma mnogo naroda svoga“. Ovaj rat, kojim su Srbi u svojim planinama obranili svoju slobodu, pada oko 839. do 842.35

Uto su se u franačkoj državi, bar za neko vrijeme, sredile prilike diobenim ugovorom u Verdunu (843.), kojim postade Ludovik Njemački sasvim samostalan vladar u istočnom dijelu nekadanje ogromne države Karla Velikoga. Zacijelo u vezi s tim krupnim događajem u historiji svijeta i vidimo, gdje su na jesen 845. došli u Paderborn pred kralja Ludovika Njemačkoga bugarski poslanici,36 a ti su bez sumnje s njime obnovili mir ugovoren još 832., po kojem ostadoše Bugarskoj ravna Slavonija i Srijem.87 Kako je onda bilo s Panonskom Hrvatskom, ne znamo, ali ona je svakako ostala u vlasti Ludovikovoj, no tko je neposredno njome upravljao, 32 O tom Konstantin Porf. ed. bonn. 153-154, 161.

33 Up. oštroumno razlaganje ар. златарски о. с. 342-347.

34 Konstantin Porf. ed. bonn. 154.

35 Златарски о. с. 346.

36 Ann. Fuldenses ed. Kurze 35.

37 Na kraju IX. i na početku X. vijeka bio je Sirmij sijelo jedne bugarske biskupije (pμíov τo: Erpiáμov); up. Jireček, Das christ. Element 94-95 i Geschichte der Serben I., 194; Златарски о. с. 349.

o tome ne saznajemo iz mršavih izvora ništa. Bugarsko-njemački mir ipak ne potraje dugo, jer kad nastadoše 853. napeti odnosi između kralja Ludovika i njegova brata kralja Karla Ćelavoga na zapadu, posla Karlo neke svoje ljude novom bugarskom kanu Borisu (852.—889.) podbadajući ga, da navali na Ludovika. Još prošle godine 852. poslao je Boris pred Ludovika svečano poslanstvo, htijući zar da prigodom nastupa svoga na bugarski prijestô obnovi s njime dobre odnose, no sada, zamamljen novcem Karlovim, ipak odazva se spletkaru i započe 853. rat pobunivši još i Panonske Hrvate. Tečaj rata nije poznat, samo se zna, da su Ludovikove vojske potukle i Bugare i Panonske Hrvate, i tako vratile stanje prije rata.38

Ne zna se kojim je povodom Boris poslije neuspjela rata s Ludovikom, nekako između 854. i 860., okrenuo svoje oružje na Dalmatinske Hrvate, zacijelo još za vladanja kneza Trpimira, „ali ne opravivši ništa, kaže car Konstantin Porfirogenit, učini s njima mir darovavši Hrvate i primivši uzdarje od njih. I nigda nijesu Hrvati davali Bugarima danka, nego često dadoše jedni drugima darove od naklonosti“.39 Ovaj nam pouzdani podatak, preuzet od cara Konstantina iz nekog starijega izvora,10 jasno svjedoči, da su Hrvati morali negdje neposredno graničiti s Bugarima; budući da se između Save i Drave sterala Ludovikova Panonska Hrvatska, u ravnoj Slavoniji, Srijemu i u današnjoj sjeverozapadnoj Srbiji Bugarska, oko gornje Drine i dalje na jugu Srbija, morali su Hrvati graničiti s Bugarima negdje Vrbasu dalje na istok, odnosno na Savi, to jest u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, gdje nam valja i tražiti bojište hrvatsko-bugarsko.

38 Ann. Fuldenses 42 (za 852) i Ann. Bertiniani 43 (za 853): „Bulgari, sociatis sibi Sclavis, et, ut fertur, a nostris (t. j. od Karla Ćelavoga) muneribus invitati, adversus Lodowicum Germaniae regem acriter permoventur, sed domino pugnante vincuntur". Up. i Dümmler, Ostfr. Reich vol. I., 380-382. Zlatarski Извьстията за Българитѣ въ хрониката на Симеона Метафтаста и Логотета [Сборникъ за нар. умотвор., наука и книжнина vol. XXIV. Sofija 1908, 59-60] je u zabludi, kad bugarske „savezne Slovene“ od 853. tumači kao Rastislavljeve Moravce. Tada nije bilo sukoba njemačko-moravskoga; up. Novotný, České dějiny vol. I., 299–300. MühlbacherLechner, Regesta 592 (nr. 1407 a) tumači „verbindet mit den Südslaven“, no ipak držim, da se ne može misliti još i na dalmatinske Hrvate, ma da je tada car Lotar stajao na strani Karlovoj protiv Ludovika Njem. (up. Mühlbacher, Regesta 476 nr. 1162 b). I panonski Sloveni, kojima je tada vladao kralju Ludoviku odani i vjerni knez Pribina, isključeni su iz svake kombinacije.

39 Konst. Porf. ed. bonn. 150-151.

40 To dokazuju careve one riječi, što stoje neposredno pred citiranom stavkom: Vladar Hrvatske isprva, to jest od carovanja cara Heraklija, vazal je cara rimskoga, no nigda ne bijaše podređen vladaru Bugarske. Niti je Bugarin išao u rat protiv Hrvata osim Mihajla Borisa, vladara Bugarske“ (ἀλλ' οὐδὲ Βούλγαρος απήλθε προς πόλεμον κατὰ τῶν Χρωβάτων, εἰ μὴ Μιχαὴλ ὁ ἄρχων Βουλγαρίας, ὁ Βορώσης). Ova je stavka dakle o bugarsko-hrvatskom ratu u vrijeme Borisovo očito napisana prije 926., kad je opet bugarski car Simeon navalio na Hrvatsku. Odakle ju je car Konstantin Porf. preuzeo,

ne znamo.

U isto ovo vrijeme, između 854. i 860., napade ratoborni Boris i Srbe, želeći osvetiti poraz Presjanov. U Srbiji — gdje se oko toga vremena stalo među narodom širiti kršćanstvo, zacijelo iz južnodalmatinskih vizantijskih gradova (Kotora i Dubrovnika) i dračkoga temata, pa i sama je kneževska porodica bila krštena - preuzela su vladanje po smrti Vlastimirovoj tri njegova sina: Mutimir (Movvτuñpos), Strojimir (Etpońμspos) i Gojnik (Totvinos) podijelivši zemlju među sobom, tako da je svaki upravljao u svom dijelu, ali ipak pod starješinstvom. Mutimirovim. O tom

Slika 163. Natpis na ikonostasu iz IX. vijeka kapela Sv. Martina (po Buliću).

ratu kaže naš jedini svjedok, car Konstantin Porfirogenit, ovo: „Protiv njih (Mutimira, Strojimira i Gojnika) dođe vladar Bugarske Mihajlo Boris želeći osvetiti poraz oca svoga Presjana.12 I vojevavši toliko ga pritijesniše Srbi, da su i sina njegova Vladimira 43 uhvatili sputana sa dvanaest velikih boljara (Boλtádwv). Tada u stisci za sina i preko volje Boris uglavi mir sa Srbima. Želeći se vraćati u Bugarsku, a bojeći se, da mu Srbi na putu ne bi pali u zasjede, zaište za svoje očuvanje Borena (tov Bópɛva) i Stjepana, sinove vladara Mutimira; oni ga očuvaše nepovrijeđena do susjedâ sve do (kraja) Rase (tỷs Páons). I za tu ljubav dade im Mihajlo Boris velike darove, a oni mu dadu kao uzdarje dva roba,

41 Za vrijeme gl. Златарски, Извѣстията 55, po njemu i Bury 373. Iz toga što car Konstantin nazivlje Borisa i Mihajlom, zaključiti, da oba rata, i hrvatski i srpski, padaju poslije njegova krštenja (a to pada zimi 864. na 865.), bilo bi neispravno, jer osim toga, što se oni, a naročito srpski rat, dalje od vremena nastupa cara Vasilija I., to jest od 867., dakle samo dvije godine poslije krštenja Borisova, ne mogu postaviti, glavno je to, da je u Konstantinovo vrijeme Boris bolje bio poznat pod imenom Mihajla; Jireček (Gesch. der Serben vol. I., 195 bilj. 1) kaže, da Konstantin one podatke donosi „offenbar nach den Erzählungen der Serben“, dakle oko polovine X. vijeka. Ni prisutnost prestolonasljednika Vladimira u ratu ne mijenja ništa, jer mi ne znamo, kad se on rodio, ali znamo iz franačke historije, da su u ono doba prinčevi kao dječaci (tako bješe italskom kralju Pipinu 791. tek 13 godina) pratili vojske u rat, a tako je nekako jamačno bilo i kod Bugara.

42 Ovo je ispravno, ma da inače pouzdan izvor u pitanju reda nasljedstva u Bugarskoj IX. i X. v., ohridski nadbiskup Teofilakt, izrijekom označuje Presjanova oca Zvinicu (Zenviršys) ocem Borisovim; uр. 3латарски, История 351 i 460. Neispravno je ono što kaže Bury o. c. 481-484.

43 U nama učuvanom tekstu stoji Blastμepov, no to je grješkom prepisivačevom nastalo za korektno Bladýμepov. Gl. Rački, Doc. 359.