od današnjega Kisega i Blatnoga jezera do Drave, pa od Karantanskih meda do Dunava, u potpuno vlasništvo. Otada nastojao je Pribina još i većom gorljivošću oko širenja kršćanstva u svojoj oblasti, a 850. podiže u svojem gradu i crkvu u čast Blažene Djevice Marije, koju je fluvium Valchau" (Kos, Gradivo II., 109). Za rijeku Valchau reče prvi izdavač ove isprave (od koje nam se sačuvao samo regest u bavarskom državnom arhivu u Münchenu) Oefele (Sitzungsberichte Bavarske Akademije 1893, 298): „So haben wir unter dem fluvius Valchau wohl den Valko oder Valpo in Slavonien zu verstehen, der bei Esseg in die Drau fällt“, a njemu se pridruži Mühlbacher-Lechner (Regesta 582 nr. 1387) i Novotný (České dějiny vol. I., 1., 313: „Již r. 846. daroval mu územi [100 mansů] snad v okoli Oseka"). Kos opet (1. c.) posumnjao je u Oefelovo tumačenje rekavši: „Brez dvoma misli Oefele tu na neko Vučico, ki se blizo Osjeka izliva v Dravo. Valpovo je trg blizu Vučice. Jugovzhodno od te reke je Vuka (fluvius Hiulca pri Rimljanih), ki se pri Vukovaru izliva v Donavo. Zdi se mi, da Oefelejeva trditev ni prava. Najbrže niso imeli frankovski vladarji okoli letu 846. nobene oblasti po tleh sedanje Slavonije. Po mojih mislih je fluvius Valchau (ime te reke je najbrže tu pokvarjeno) ista reka, ki se v neki drugi listini (str. 210, između god. 876–887) omenja pod imenom ad Weligam in ad Velih ter je bila blizu Blatnega jezera“. Ali ovo je tumačenje očevidno neispravno. Prvo i prvo današnja je Vučica sitan potočić, koji niže Valpova utječe u Karašicu, na kojoj se i nalazi ovo mjesto, a na nj nikako ne može pristati riječ fluvius; sjem toga ničim nam nije zajamčeno, da se on već u IX. vijeku, to jest prije hiljadu godina, tako zvao, sve da i uzmemo, da je tada i postojao. Na rijeku ad Veligam (očito Velika) ili ad Velih (= Veli) pomišljati jedva ima opravdana razloga, jer se ona nalazila u onom kraju, koji je Pribina primio od Ludovika još 840. Držim dakle, da se kombiniranja s Vučicom ili čak s tobožnjom i nikad nepostojalom dravskom pritokom Valpo – Valko „kod Osijeka“, mora bezuvjetno otkloniti. Iz ovoga je razloga po svoj prilici Niederle tumačio Valchau kao Vuka, koja se kod Vukovara ulijeva u Dunav (Slov. Star. vol. II., 2., 366). I odista filološkom tumačenju Valchau kao Volko, Vlko(vo), Vuka, jedva može biti prigovora. Niederlovo tumačenje o podunavskoj Vuki prihvatio je Hauptmann (Polit. Umwälzungen 1. c. 278-282) i otale izvodio, da se Pribinina vlast sterala „im Süden bis ins östliche kroatische Zwischenstromland nach Sirmien". No taj je zaključak neispravan, jer su u Srijemu (a zacijelo i u današnjoj ravnoj Slavoniji) tada bili Bugari gospodari. Osobito je važno, da je po pouzdanom tumačenju peštanskoga profesora Melicha (A honfoglalási Magyarország. Bp. 1925, 26-30), ime rijeke Karašice bugarsko (turansko) Karasu Crna Voda, dokaz da su turanski Bugari dugo vladali tim krajem u ravnoj Slavoniji. Karašica prvi se put spominje 1229. kao fluvius Crasow (Smičiklas, Cod. dipl. vol. 320-324), dakle davno prije turskoga vremena. Da je Crasow Karasu gl. Melich o. c. Ja držim stoga, da je mnogo vjerojatnije tražiti Valchau Vuka u onoj rijeci, koja se spominje u ispravi od 21. sept. 1235. (Smičiklas, Cod. dipl. III., 445), a po kojoj je tada činila granicu između pečujske i zagrebačke biskupije rijeka Lysniche, quod alio nomine Wolko vocatur. Ova rijeka Lisnica ili Lijesnica (Lesnyk potoka) danas se zove Sloboština, kako je to na osnovu sredovječnih isprava sigurno dokazao Szabó (Lijesnica, Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. vol. X. 1909, 40–46). Ako je dakle fluvius Valchau današnja Sloboština, odnosno stara Wolko (što je svakako bliže istini od gornje kombinacije s podunavskom Vukom ili čak Vučicom i tobožnjom „Valpo“ kod Osijeka), onda bismo stekli čvrst oslonac za tvrdnju, da je knez Pribina imao vlasti i u Panonskoj Hrvatskoj već 846. Ovo podupire i to, da je Pribina Donju Panoniju oko Blatnoga jezera kolonizovao ponajviše baš iz kajkavskih panonsko-hrvatskih strana, a još više činjenica, o kojoj će biti više govora, da je Pribinin sin Kocelj ratovao s Dalma

=

=

=

posvetio salcburški nadbiskup Liupram. Kao vjerni vazal kralja Ludovika Njemačkoga Pribina je bez sumnje aktivno sudjelovao 853. u ratu protiv Bugara i pobunjenih Panonskih Hrvata, no već potkraj 860. ili na početku 861. pogibe u nekom sukobu s Moravcima. Naslijedi ga sin Kocelj nastavljajući djelo očevo širenjem i jačanjem kršćanstva.50

tinskim Hrvatima, što se najjednostavnije tumači, ako se uzme, da joj je bio neposredni susjed. Kao što je dakle docnije (896.) panonsko-hrvatski knez Braslav dobio od Arnulfa u upravu još i Donju Panoniju oko Blatnoga jezera, tako je Ludovik mogao povjeriti Panonsku Hrvatsku poslije pada kneza Ratimira Pribini. Kolikogod cijenim rad Hauptmannov (Mejna grofija spodnjepanonska. Razprave vol. I. Ljubljana 1923, 344 i dalje, i Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Geschichte im Zeitalter der nationalen Herrscher. Sp. Mitteilungen bečkoga instituta vol. XL, 3 i dalje), ipak me njegovi argumenti nijesu mogli da uvjere, da napustim moje mišljenje o Pribini i Kocelju, kako sam ga izrekao još ranije u mojim Geneal. prilozima 41 i dalje, i u Geschichte der Kroaten 70, 96 bilj. 1.

50 Smrt Pribininu javlja Conversio Car. et Bag. (1. c. 14) ovako: Cheziloni =

quod illi (sc.

Kocelj) successit moriente patre suo Priwina, quem Maravi occiderunt“. Da li se to zbilo u vezi s Karlmanovim ustankom, ne može se kazati. Posljednji put spominje se Pribina 20. febr. 860. („Brivinus fidelis noster", Kos, Gradivo II., 131–131), a 21. marta 861. „quidam comes de Sclavis nomine Chezul" (o. c. 137).

VII. .

Hrvati i Neretljani u drugoj poli IX. vijeka

Arapi podsjedaju Dubrovnik (866.—867.).

Dalmatinsko-hrvatski knez Domagoj (o. 864.-876.) i dužd Urso Particijak (865.). Car Vasilije I. Makedonac obnavlja prevlast vizantijsku u južnoj Dalmaciji (877.). Carevi Ludovik II. i Vasilije 1. kušaju da osvoje Bari (867.-869.). - Hrvatsko brodovlje pod Barijem; osvojenje grada (2. februara 871.). — Vizantijsko brodovlje pustoši neretljanske i hrvatske obale (870.). Hrvatsko-mletačko ratovanje (873.). Zavjera protiv kneza Domagoja (875.). Propast cara Ludovika II. u Italiji i njegova smrt (875.). — Dalmatinski Hrvati dolaze pod Njemačku (875.). - Ratovi s Nijemcima i oslobođenje od franačke prevlasti (876.-878.) Dalmatinsko-hrvatski knez Iljko (876.-878.). Dalmatinsko-hrvatski knez Zdeslav (878.-879.) i Dalmatinska Hrvatska dolaze pod vrhovnu vlast vizantijsku. Konačno krštenje Neretljana (878.). Pogibija kneza Zdeslava (879.).

Ma da je knez Trpimir imao tri poimence poznata nam sina, Petra, Zdeslava i Mutimira1, ipak vidimo, da je poslije njega sio na hrvatski kneževski prijesto Domagoj (o. 864.-876.), očito član druge jedne porodice, kojoj se zemljišni posjed jamačno nije nalazio između Trogira i Splita kao Trpimirovićima, već negdje drugdje, možda oko Knina. Docniji događaji jasno pokazuju, da se ova promjena nije zbila mirno, pa stoga i vidimo, gdje je zapete odnose u Hrvatskoj odlučio da iskoristi mletački dužd Urso Particijak (864.-881.) udarivši 865. na nju jakim brodovljem, budući da se u to doba Venecija već oporavila od onih teških udaraca, što joj ih zadaše Arapi još prije četvrt vijeka. Na glas da je dužd prekinuo mir, ugovoren još 839. između kneza Mislava i dužda Petra Trandenika, iznenađeni Domagoj odmah zamoli obustavu neprijateljstva, ne osjećajući se očito dorastao mletačkoj sili. Dužd prihvati kneževu ponudu i uzevši od njega taoce, vrati se u Veneciju. 2

1 Up. o tom moje Geneal. priloge 1-18.

2 Dakon Ivan (ed. Monticolo 118): „Ursus dux adversus Dommagoum Sclavorum principem cum navali expeditione properavit, sed cernente eo Veneticorum multitudinem proibuit pugnam, pacem requisivit; deinde acceptis obsidibus dux ad Venetiam repedavit“. Što je dužd uzeo taoce, kao da znači, da imadu jamčiti, da Hrvati ne će nanositi štete mletačkim trgovcima, a takovi sukobi mogli su i dati izravno povod duždevoj vojni.

Nabrzo potom opet okrenu Arapi lađe svoje u Jadransko more i dođu ljeti 866. pod dobro utvrđeni Dubrovnik, koji se možda u to doba još nalazio (kao Trogir) na otočiću. Jake gradske zidine i hrabro pučanstvo mogli su doduše i dulje vremena odbijati bijesne juriše Arapa, no opasnost je ipak bila velika. U tom položaju Dubrovčani pošlju svoje ljude u Carigrad, da potraže pomoći u svoga vrhovnoga gospodara. Baš onda, kad je dubrovačko poslanstvo stiglo na carski dvor, zbiše se ondje velike promjene. Još 21. aprila 866. bi ubijen s pristankom cara Mihajla ujak njegov i suvladar Bardas, a ubojica Vasilije, čovjek jermenskoga podrijetla, postade 26. maja carevim suvladarom. Ali kad je Vasilije primijetio, da Mihajlo samo traži priliku, kako da i njega dade smaknuti, odluči se, da

će ga preteći; on najmi ubojice, koji umoriše cara noću od 23. na 24. septembra 867. S Vasilijem I. (867.-886.), utemeljiteljem tako zvane makedonske dinastije, stupi poslije dulje vremena na carski prijesto opet energičan čovjek i mudar diplomata, koji odluči obnoviti vizantijsku svjetsku politiku i dosljedno tome prije svega učiniti kraj arapskoj sili u Sredozemnom moru. Stoga se car umah i odazva pozivu Dubrovčana i otpremi još potkraj 867. podsjednutom gradu u pomoć jako brodovlje kažu da je bilo stotinu helandija a pod zapovjedništvom patricija i drungara (= admirala) Nikete Orife, našto Arapi podsjedajući već petnaest mjeseci grad, pred ovom neočekivanom silom uzmaknu. Ovaj snažni istup novoga vizantijskoga cara povrati carstvu opet sav klonuli ugled na Jadranskom moru i omogući promjenu političkoga pravca kod onamošnjih južnodalma

3 Glavno djelo o caru Vasiliju je Vogt, Basile I. empereur de Byzance (867-886)

et la civilisation byzantine à la fin du IX. siècle. Paris 1908.

4 Konstantin Porf. u sva tri svoja djela; podaci sabrani kod Račkoga, Doc. 342-355.

tinskih slovenskih plemena i carskih varoši, koje mu se sve osim Neretljana, opet poklone kao svome vrhovnome gospodaru. Ipak se pokazalo, da vizantijsko brodovlje samo nije dovoljno, da skrši snagu Arapa u južno-italskim stranama i u jadranskim vodama; njih je trebalo satrti i na kopnu.

Dok se ovo zbivalo na istočnoj obali Jadranskoga mora, na zapadnoj, to jest u južnoj Italiji, odigravahu se donekle slični događaji, podobni da upotpune političke ciljeve cara Vasilija, jer se i južnoitalska gospoda obratiše za pomoć protiv Arapa na Lotarova sina cara Ludovika II. (855.-875.).. I Ludovik se odazvao pozivu i povede iz Beneventa, gdje mu je bio glavni stan, na proljeće 867. vojnu s ciljem, da osvoji Bari, ovu glavnu južnoitalsku utvrdu arapsku, i da tako uspostavi carsku vlast po čitavoj Italiji. Premda je careva vojska bila dosta jaka, da potpuno opkoli Bari s kopna, ipak se pokazalo, da će podsada samo onda svršiti s povoljnim rezultatom, ako se Arapima spriječi još i svaki saobraćaj s morske strane, otkuda su dobivali hrane i pomoć, no car Ludovik nije raspolagao nikakovom mornaricóm, pa stoga podsjedanje nije ni godine 868. pokazalo veći napredak. Ali sve ovo, što se događalo kod Barija pomno je pratio vizantijski car Vasilije, pa videći sada u caru Ludoviku II. potrebna suradnika, ponudi mu savez izjavivši se spremnim, poslati pod Bari nužno brodovlje, dašto, ne samo s razloga, da se učini kraj arapskoj vlasti u južnoj Italiji, već i s primisli, da ondje opet digne pali ugled istočno-rimskoga carstva, a naročito da steče svu Siciliju. Ovaj savez između oba carstva imao je da učvrsti brak carske djece, jer Vasilije zaželi, da Ludovikova jedinica kći Irmingarda pođe za njegova sina i suvladara Konstantina. Car Ludovik prihvati ponuđeni savez i pristane na zamišljenu ženidbu, a nato naloži Vasilije svojim južnodalmatinskim slovenskim podanicima: Zahumljanima, Travunjanima, Konavlanima i carskim dalmatinskim varošima i ostrvima, da dođu pod Bari, kuda neke prevezoše Dubrovčani na svojim lađama. Ujedno stiže ljeti 869. pod Bari jako vizantijsko brodovlje od četiri stotine lađa pod zapovjedništvom patricija i drungara Niketa Orife, da podupre vojnu akciju Ludovikovu, no i zato, da umah ukrca i preveze u Carigrad princesu Irmengardu, koja se tada zajedno s materom Angilbergom nalazila u očevoj blizini. Međutim je vizantijski drungar našao

5 O bojevima kod Barija up. Dümmler, Ostfränk. Reich vol. II.2 264-267; Васильевь: Византия и Арабы vol. II. Petrograd 1902, 16-18; Gay, L'Italie méridionale et l'empire byzantin depuis l'avénement de Basile I. jusqu'à la prise de Bari par les Normands (867-1071). Paris 1904, 91-92; Lokys, Die Kämpfe der Araber mit den Karolingern bis zum Tode Ludwigs II. Heidelberg 1906, 79-83; Hartmann, Geschichte Italiens vol. III., 1. Gotha 1908, 282-284; Vogt, Basile I. 318-321.

6 Konstantin Porf. ed. bonn. 128 i u drugim djelima (= Rački, Doc. 1. c.). Po njemu sudjelovali su već tada na Vasilijev nalog i Hrvati, no to je neispravno, jer mu nijesu bili podanici. Što car ne spominje Neretljana, znači, da se nijesu odmah 867. pokorili caru Vasiliju, a to će još bolje objasniti događaji g. 870.