sumnje i o tomu, da je bilo i mnogo drugih Hrvata, koji nijesu bili zadovoljni s političkim pravcem kneza Zdeslava, to jest, da je franačku vrhovnu vlast zamijenila vizantijska. I opet se pokazalo, da su Hrvati biti pocijepani u dvije stranke, u vizantijsku (Trpimirovićâ) i franačku (Domagojevićâ). Sye je to dakle bilo razlogom, da je skovana zavjera, kojoj se stavio na čelo Branimir, jamačno jedan od prvaka narodnih, a možda i sin Domagojev, a taj onda na početku maja 879. ubije Zdeslava i sam zasjede hrvatski kneževski prijesto39. Čini se, da se ta tragedija odigrala kod Knina, gdje se našao natpis, koji spominje „slavnoga kneza Zdeslava“ zar „strelicama ubijena❝40.

39 Ivan đakon 126: „His diebus (oko 21. maja 879.) quidam Sclavus, nomine Brenamir, interfecto Sedesc(l)avo, ipsius ducatum usurpavit“.

40 U bazilici na groblju u Biskupiji kod Knina nađena su četiri ulomka natpisa (zar nadgrobna?): „Dux glo(riosus) Sed(esclavus) [? sagit]tis obruct(us)"; ovo obructus očito za obrutus. Natpis je sastavljen od četiri fragmenta, no zajedničko nalazište, istovetnost pismena a donekle i materijala daje mogućnost misliti, da su nekoć bili dijelovi jedne cjeline. Ako je Bulić dobro dopunio ono tis kao sagittis, imali bi možda osnova pomišljati, da je knez Zdeslav pao u boju ili u mučkom napadaju pogođen strelicama nedaleko od Knina, gdje je onda i sahranjen. Up. Bulić, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici. Zagreb 1883., 25 (= Bullettino 1891) i moj Priručnik vol. I., 122.

VIII.

Konstantin i Metodije.")

Grad Solun. - Mladost braće Konstantina i Metodija. Konstantinov misionarski rad kod Kazara; obretenje moći Sv. Klimenta pape (o. 860.). Moravska u IX. vijeku. — Konstantin i Metodije polaze u Moravsku kao misionari (864.). Glagolica i slovenski prijevod sv. pisma. Konstantin i Metodije u Rimu; smrt Konstantinova (869.). — Metodije postaje panonskim nadbiskupom (870.). Nijemci proganjaju Metodija i privremeno obvladaju Moravskom (871.-873.). — Knez Svatopluk i njegova crkvena politika. Ivan VIII. i rad Metodijev u Moravskoj (879.—880.). Trvenje između nadbiskupa Metodija i biskupa Wichinga. - Metodije putuje u Carigrad (881: do 882.). Povratak Metodijev u Moravsku i njegova smrt (885.). — Sudbina njegova rada i njegovih učenika.

Papa

U počecima kulturne historije sviju Slovena, dakle i Hrvata, igraju odličnu ulogu sveta braća Konstantin (Ciril) i Metodije; stoga treba da se i mi u ovoj knjizi upoznamo u glavnim potezima sa životom njihovim. 1 Izvori: a) svjedočanstva savremenika rimskoga bibliotekara Anastasija o Konstantinu, koga je on lično poznavao (Pastrnek, Dějiny slov. apošt. 245-249), b) pisma pape Ivana VIII. (Mon. Germ. hist. Epistolae VII. Berlin 1912), c) pisma pape Stjepana V. od 885. (Pastrnek 259-264), d) anonimni polemični spis De conversione Bagoariorum et Carantanorum, napisan 871. u krilu salcburške crkve, očito na upotrebu kralja Ludovika Njem. u raspravi protiv Metodija zbog crkvene jurisdikcije nad Koceljevom Panonijom (Mon. Germ. hist. Scriptores XI. 6-14 Pastrnek 264–273) i

e) pismo salcburškoga nadbiskupa Teotmara i njegovih sufragana papi Ivanu IX. od god. 900. (Pastrnek 274-278). Uz ovu dokumentarnu građu, glavni su izvori obje legende o Konstantinu i Metodiju (Vita C. et Vita M.), koje su napisane slovenskim jezikom negdje u Bugarskoj, najkasnije u prvim decenijima X. vijeka (svakako još za cara Simeuna), a od nekoga Metodijeva učenika (Pastrnek 154-238); pouzdancst njihova u glavnom veoma je znatna, no ipak valja imati na umu, da su to u prvom redu legende, napisane u crkvenodidaktičke svrhe (uporedi disputacije Konstantinove sa Saracenima, Židovima i Latinima) s tendencijom, da se obrani svetost i (da tako kažemo) božansko podrijetlo crkvenoslovenskoga jezika, a kroz to ujedno i pisma, pa stoga obje legende mnogo toga uljepšavaju, što je tradicija među učenicima braće Konstantina i Metoda i onako već bila iskitila, a ne rijetko doncse naprosto izmišljenih situacija zbog već pomenute crkvenodidaktičke svrhe. Dalji su izvor i tako zvana Rimska legenda ili Vita cum translatione S. Clementis (Pastrnek 239-245) i grčkim jezikom napisana legenda o Sv. Klimenti, učeniku Metodijevu i bugarskom nadbiskupu u Ohridu, koji je umro 916.; ova legenda služila se starijim izvorima, ali nije napisana prije XI. vijeka (Pastrnek

Na sjevernoj obali Egejskoga mora između ušća Strume i Vardara, diže se starodrevni grad Thessalonika ili slovenskim imenom Solun. Taj 278-286). Svi su ovi izvori sabrani zajedno u knjizi: Pastrnek, Dějiny slovanských apoštolů Cyrilla a Methoda s rozborem a otiskem hlavníh pramenů. Prag 1902, 151–286. O izvorima up. studije: Бильбасовъ, Кириллъ и Методій, 2 dijela. Petrograd 1868. do 1871.; Bopоновъ, Главнѣйшіе источники для исторіи свв. Кирилла и Методія. Kijev 1877 (Up. i važnu recenziju Jagićevu Archiv f. slav. Phil. vol. IV., 97, 297); Franko, Beiträge zur Quellenkritik der cyrillo-methodianischen Frage (Archiv f. slav. Phil. vol. XXVIII. 1906, 229 i dalje).

Literatura o životu i radu braće Konstantina i Metodija narasla je danas već do nepreglednosti, gotovo na svim većim evropskim jezicima, a ne samo na slovenskima, no uza sve to nijesu još uvijek svi detalji ovoga pitanja raščišćeni, niti je vjerojatno (budući da se novih bitnih izvora ne može više očekivati), da će ikad doći do puna sklada između historika, slovenskih filologa i teologa, od kojih se neki trude, da od obiju legenda učine baš dokumente prvoga reda, kojima treba doslovno vjerovati sve, a drugi opet, da ih posve potisnu na stranu, kao golu ne historičku krpariju. Mnogo smeta i to, da kod toga često na veoma neugodan način dolazi do izražaja slovensko-njemački antagonizam, a onda i onaj između istočne i zapadne crkve. Stoga je jedna radnja, koja bi zadovoljila sve interesirane krugove, bar danas sasvim bezizgledna, i dobro znam, da ne će bolje proći ni ovaj moj pokušaj, da dadem što objektivniju i historijskoj istini podobniju sliku na osnovu svih izvora, a te sam pomno proučio, a tako i cjelokupnu literaturu, od koje ću ovdje spomenuti samo (po mom mišljenju) glavna djela. O ćirilo-metodijevskom pitanju uopće up. još uvijek veoma poučnu radnju, što ju je napisao prigodom hiljadugodišnjice Metodijeve smrti ягич, Вопросы о Кириллѣ и Методіи въ славянской филологіи. Petrograd 1885 (srpski prijevod Lilerov gl. u časopisu Hасшавник vol. I. 1890, Beograd). Od starijih djela ističu se: Ginzel, Geschichte der Slawenapostel Cyrill u. Method und der slawischen Liturgie. Ljutomjeržice 1857, drugo izdanje Beč 1861; Rački, Vijek i djelovanje Sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov. Zagreb 1857 (po njemu onda Leger, Cyrille et Méthode, étude historique sur la conversion des Slaves au christianisme. Paris 1868); Gromnicki, Święci Cyryl i Metody. Krakov 1880; d'Avril, St. Cyrille et St. Méthode. Paris 1885. Od novijih djela, koja se odlikuju samostalnim pogledom i zaslužuju pažnju svakoga onoga, koji se tim pitanjem bavi, treba navesti: Friedrich, Ein Brief des Anastasius bibliothecarius an den Bischof Gaudericus von Velletri über die Abfassung der „Vita cum translatione S. Clementis papae“ (Sitzungsberichte Münchenske Akademije filos. filol.-hist. raz. 1892); Lapôtre, L'Europe et le saint siège à l'époque Carolingienne. I. Le pape Jean VIII. Paris 1895, 91-170 (Les Moraves); Goetz, Geschichte der Slavenapostel Konstantinus (Kyrillus) und Methodius. Gotha 1897; Jagić, Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache (Denkschriften Bečke Akademije fil.-hist. raz. vol. 47, 1900; drugo izdanje u posebnoj knjizi Berlin 1913); Pastrnek, Dějiny slovanských apostolů Cyrilla a Methoda. Prag 1902; Ritig, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku vol. I. Zagreb 1910; Snopek, Konstantinus-Cyrillus und Methodius, die Slavenapostel. Kromjeriž 1911; Snopek, Svati Cyrill a Methoděj apoštolé slovanští. Prag 1920 (Iz Bohovědnoga Slovnika vol. III.); Novotný České dějiny. I. 1. Prag 1912, 320 i dalje; Bury, A history of the eastern Roman empire (802-867). London 1912, 392-401, 485–488; Brückner, Die Wahrheit über die Slavenapostel. Tübingen 1913; Grivec, Pravovernost Sv. Cirila in Metoda. Ljubljana 1921; Јагић, Константин (Ћирил) и Методије (Брашсшво CB. СаBе Vol. XVI. Beograd 1921). Budući da je djelo Račkoga danas već sasvim zastarjelo, trebalo bi na hrvatskom jeziku objelodaniti iscrpivu monografiju o braći Konstantinu i Metodu s obzirom na današnje stanje nauke.

je grad u vizantijskom carstvu slovio kao važno središte umijeća i trgovine, dok je u crkvenim poslovima potpadao pod papu rimskoga sve do 732., kad ga car Leon III. podvrže carigradskom patrijaru2. Premda su Sloveni od druge polovice VI. vijeka dalje veoma često na nj udarali, ipak ga nikad nijesu zauzeli i tako je Solun sačuvao grčko svoje obilježje, no zato su mu gotovo sva okolišna sela, i bliža i dalja, naročito na sjeveru, bila gusto nastavana Slovenima, od kojih su mu i neki plaćali izvjesni danak. Sa Solunom bilo je dakle baš onako, kao što s onovremenim našim dalmatinskim gradovima, kojih je romanski karakter našao stoljetnu zaštitu iza gradskih zidina, ili onako, kako je još i s današnjim talijanskim Trstom sa slovenačkim zaleđem. S vremenom se nesumnjivo doselilo i u Solun dosta Slovena, što je još više pridonijelo tome, da se moglo kazati: „Solunjane vsi čisto slovensky besêdujut". 3

U tom gradu rodiše se braća Konstantin i Metodije kao sinovi visokog vizantijskog časnika (drungara) Leona, Grka po rodu i krvi. Metodije bješe stariji (*oko 820.) a isticao se snažnim tijelom i praktičkim bistrim razumom*, dok je mlađi Konstantin (* potkraj 826. ili na početku 827.) bio slabašan, ali neobično snažna duha3. Metodije je ušao u javnu službu i postao upraviteljem nekoga balkanskoga kraja nastavana Slovenima. Poslije nekoliko godina odreče se toga zvanja i povuče kao monah-laik u manastir na bitinskom (maloazijskom) Olimpu baveći se otada isključivo naukom. Mlađi brat Konstantin već je u ranoj mladosti pokazao sklonosti za nauku, pa stoga ga i poslaše u Carigrad, gdje mu je učiteljem bio i docniji patrijar, učeni Fotije. Konstantin se odlikovaše zamjernim oštroumljem i marljivošću, naročito u filozofiji, što mu i pribavi časni pridjev „filozofa“, ali je uz to još i slovio kao čovjek „svetoga i apostolskoga života“, kako za nj kaže savremeni rimski bibliotekar Anastazije († o. 886.). Poslije

2 Gl. o tom gore str. 289; napose još Duchesne, Églises séparées. Paris 1905, 229-279 (Ch. VI. L'Illyricum ecclésiastique) i Vaihlé, Annexion de l'Illyricum au patriarcat oecuménique (u časopisu Échos d' Orient vol. XIV. [1911], 29-36).

3 Leg. Metod. ap. Pastrnek 225-226. Otåle izvoditi, da je slovenski jezik bio svetoj braći „materinjim“, sasvim je neumjesno i neispravno.

4 Ime Metodije bilo mu je samo monaško. Njegovo krsno ime nije nam poznato, no jamačno je začinjalo prema tadanjem običaju s glasom M, dakle Mihajlo ili možda Manuil i slično. Gl. Jireček, Gesch. der Serben vol. I. Gotha 1911, 175, bilj. 1.

5 Kad je umr❜o 14. febr. 6377. a. m. (= 869.), indikcije II. (od 1. sept. 868.), bile su mu četrdeset i dvije godine (Leg. Konst. ap. Pastrnek 214). 6 Leg. Metod. (Pastrnek 223-224) kaže: „чьсарь оувьдьвь быстрость гo кънаженыю юмоу дастъ дрьжати Словѣньско, рєкя жв азъ, ко прозъра, како и хотѣаше оучитьли Словѣнѣмъ посьлати и прьваюго архиєпискоупа, да би прооучилъ СА вьсѣмъ обычаюмъ Словѣньскыимъ и обыклъ га помалоу“. Iz ovih posljednjih riječi pouzdano slijedi, da je Metodije (a prema tome i Konstantin) bio Grk, koji se tek tom prilikom izbliže upoznao sa slovenskim životom (i jezikom). Koja je to „slovenska knežina" bila, ne znamo, no svakako nedaleko od Soluna, možda oko Strumice.

7 „Constantinus Thessalonicensis philosophus, vir apostolicae vitae“ (Pastrnek 246). Anastazije se lično upoznao s Konstantinom u Rimu.

dovršenih nauka bi zaređen mirskim svećenikom i postade patrijarškim bibliotekarom kod Sv. Sofije, a onda profesorom filozofije u Carigradu, no ubrzo se i on odreče časti i povuče u isti manastir gdje se nalazio brat njegov Metodije. U ono vrijeme a i ranije još, bijahu grčki kaluđeri najžešći borci za slobodu istočne crkve od carske vlasti, i zato ujedno i najvjerniji branitelji jedinstva sa zapadnom crkvom gledajući u papi predstavnika universalnoga kršćanskoga jedinstva. Naročito je Teodor Sudit († 826.) poznat kao vođa grčkoga kaluđerstva IX. vijeka. Tako se i zgodi, da su i braća Konstantin i Metodije bili predstavnici takova grčkoga monaštva, naročito škole Teodora Sudita, stojeći vas život svoj na bazi nepodijeljene opće crkve i priznanja papinskoga prvenstva. Poslije tihog manastirskog života, pozove car Mihajlo III. Konstantina, da pođe u Kazarsku zemlju kao misionar. Kazarska se zemlja tada prostirala uz Crno more između planine Kavkaza i ušća rijeke Dona, dok je grad Herson (na Krimu nedaleko od današnjega Sevastopola) bio u vlasti vizantijskoj. Kazari bijahu Turani finsko-ugorske krvi, a vjerski rascjepkani u mojsijevce, muslimane i mnogobošce. Na molbu haganovu, koji je sam bio mojsijevac, imao mu je vizantijski car da pošlje u zemlju vjerovjesnike sa zadatkom, da mu narod predobiju za „pravu vjeru“. Car Mihajlo i patrijar Fotije odabraše za taj posao Konstantina, a on ga je poslije nekoga vremena i izvršio, i ako s malo uspjeha (oko g. 860.). Za boravka u vizantijskom Hersonu Konstantin nađe na nekom morskom otočiću moći svetoga pape Klimenta I. (89.-97.), za koga starokršćanska tradicija kaže, da je umr❜o mučeničkom smrću u progonstvu u Hersonu oko godine 97. Konstantin ih potom vraćajući se natrag iz Kazarske zemlje, ponese sa sobom u Carigrad.9

Skoro poslije toga pada glavno djelo braće Konstantina i Metodija, naime njihov misionarski rad u Moravskoj i Panoniji. Slovenska Moravska, koja se sterala ne samo uz obje obale rijeke Morave, nego i u nekadašnjoj sjeverozapadnoj Ugarskoj, a današnjoj jugoistočnoj Čehoslovačkoj do rijeke Hrona (Garam, Gran), bješe po slovenskom načinu razdijeljena na više malih kneževina, a trvenja njihovih čeonika izazivahu posredovanje susjednih Nijemaca. Tako se zgodi, da su markgrafi Istočne marke (Ostmark) držali, da Moravska pripada njihovom vrhovnom nadzoru, dok su pasauski biskupi, odnosno salcburški nadbiskupi mislili, da ona pripada njihovoj crkvenoj jurisdikciji. S tim u vezi njemački su svećenici odista

8 Kazarska je misija Konstantinova historijski fakt, samo su ga i slovenska i rimska legenda znatno uljepšale i začinile nehistorijskim situacijama.

• Otkriće bar jednoga dijela moći sv. Klimenta pape, historijski je fakt. Up. podatke Anastazija bibliotekara ap. Pastrnek 245–248. Značajno je, da je stotinu godina docnije ruski knez Vladimir donio s Hersona u Kijev glavu Sv. Klimenta, dok se u Carigradu nalazilo još i poslije 869. dijelova Klimentovih moći, jer nam je ubilježeno, kako im se došao da pokloni car Vasilije I. Gl. Brückner, Die Wahrheit 30, bilj. 1. Pastrnek 54-55 bilj. 35.