slovenske crkve nad njemačko-latinskom u Moravskoj.19 Ova papina sankcija stekla je najsnažniju potporu upravo u tome, što je Ivan VIII. istodobno u Rimu na želju Svatoplukovu posvetio glavnoga dušmanina Metodijeva, dvorskoga svećenika Wichinga, rodom Alemana, biskupom njitranskim, a taj, premda mu je bio sufraganom, zacijelo nesamo da sâm nikad nije čitao ili pjevao mise na slovenskom jeziku, već ju je uopće u svojoj njitranskoj diecezi prosto zabranio. Jasno je dakle, da trvenja nije ni poslije papinske bule od juna 880. nestalo u Svatoplukovoj državi; šta više, sada stade njemačko-latinski kler s biskupom Wichingom na čelu - videći da nijesu uspjeli u pitanju crkvenoga jezika baš onako, kao što prije nijesu uspjeli ni u pitanju jurisdikcije nad Moravskom sumnjičiti Metoda i njegov kler, da su privrženici fotijanskog nauka ne žacajući se kod toga ni falsifikovanja istih papinskih pisama. Pokret što se tada diže protiv Metodija mora da je bio osobito strastven i silovit, tako da se najzad Metodije morao potužiti samom papi u Rimu i obavijestiti ga, da kani poći na put u Carigrad. Na tu poruku papa Ivan VIII. doskora odgovori Metodiju značajnim pismom, koje nam najbolje osvjetljuju žalosne prilike nadbiskupove (23. marta 881.). Ponajprije ističe papa, kako mu je bilo veoma žao, kad je saznao za njegove neprilike i nevolje, što ih je morao da prepati od svojih protivnika, ali ga ujedno podsjeti, kako ga je za njegova boravka u Rimu (880.) opominjao, da slijedi nauk svete rimske crkve; „zahtijevasmo kaže izrijekom Ivan VIII. — da učiš i širiš nesamo simbol već i pravu vjeru onako, kako smo to javili u našem pismu knezu Svatopluku (u junu 880.), koje je on i primio, kako kažeš. Inače drugoga pisma nijesmo poslali knezu, niti smo onomu biskupu (to jest Wichingu) budi javno budi potajno štogod naložili, da radi drugačije, negoli smo odlučili, da i ti radiš“. Konačno tješi papa Metodija, da će Wichinga stići, bude li štogod njemu na žao učinio, kad se opet povrati (to jest iz Carigrada), zaslužena kazna.20 Metodije je pošao potom u Carigrad, vjerojatno na poziv cara Vasilija.21 Tom je prilikom zacijelo pohodio ploveći morem Dalmaciju i Hrvatsku (881.-882.), gdje je tada vladao knez Branimir, te se iskrcao u Draču, odatle je putovao kopnenim putem dalje.22 Nije nam poznat razlog s kojega se moravski nadbiskup dao na taj tegotni put potkraj svoga 19 Pogotovo je neispravno mišljenje, da je bula Ivana VIII. neke ruke papinsko odobrenje za slovenski crkveni jezik uopće, dakle i za Hrvatsku; ona se tiče samo Moravske i nikoga više. Gl. Jagić (Áратство 1921, 14); on kaže: „Особито било би криво из ње изводити, као да је папа ону привилегију дату Методију за Сватоплукову државу протегао на сав словенски свет“. 20 Mon. Germ. hist. Epp. VII., 243-244. 21 Poziv (pismeni) cara (sc. Vasilija) izrijekom donosi Metodijeva legenda (Pastrnek 234-235). 22 Gl. o tom Jireček, Romanen vol. I. Beč 1902, 49 bilj. 3. života, a možemo samo s pravom slutiti, da je tom prilikom i kod cara Vasilija i kod patrijara Fotija izradio odobrenje za slovenski crkveni jezik.23 Vrativši se u Moravsku, Metodije dade tada s pomoću dvaju učenika svojih prevoditi na slovenski jezik sve one crkvene knjige, koliko ih već nije ranije dovršio u zajednici s brato.n Konstantinom. Uto stiže car Karlo III. Debeli na jesen 884. u Tulln na Dunavu (nedaleko od Beča), a kad tamo pođe i knez Svatopluk, da mu se pokloni, poveo je sa sobom u pratnji i nadbiskupa Metodija. Tom prilikom primi car starca nadbiskupa veoma radosno iskazavši mu sve počasti.24 Ali stari dušmanin njegov, biskup Wiching, nije kroz sve to vrijeme mirovao, tako da je konačno Metodije bacio na nj i njegove privrženike crkvenu kletvu.25 To je posljednji poznati nam čin Metodijev, jer skoro po tom umre 6. aprila 885. i bi svečano sahranjen u stolnoj crkvi svoje nadbiskupije.26 Još pred smrt preporučio je za svoga nasljednika rođena Moravca Gorazda, svoga učenika. Ali do ostvarenja ove Metodijeve želje nije došlo, jer je razgnjevljeni njemačkolatinski kler najposlije postigao, da moravsku slovensku crkvu potkopa i kod kneza Svatopluka i u Rimu, gdje je još 15. decembra god. 882. mučke ubijen papa Ivan VIII., što je bio začetak velikih smutnja oko popunjavanja apostolskoga prijestola. Treći nasljednik Ivanov, Stjepan V. (od septembra 885.), posve je prekinuo s političkim pravcem svoga prethodnika: na glas o smrti Metodijevoj, a pod utjecajem Wichingovim, koji je tada lično došao u Rim, da se potuži na Metodija i njegove učenike, a naročito na Gorazda, papa posvema razori djelo braće Konstantina i Metodija izdavši (krajem 885.) strogu i odlučnu zabranu protiv upotrebe slovenskoga crkvenoga jezika, a Gorazda ne htjede da prizna naslje 23 U to su doba odnosi između pape Ivana VIII. i cara Vasilija i patrijara Fotija bili prijateljski. O tom više u idućoj glavi. 24 Leg. Metod. (Pastrnek 236). Sadanji tekst legende ima doduše: „пишдшу же на страны Доунайскыт кралю жгрьскоуюмоу“, ali ovo „ongriskujemu“ očito je docnija glosa, koju je nevješti prepisivač unio u tekst, jer legenda vazda razumijeva pod riječi car vizantijskoga imperatora, pod riječi knez moravskoga ili panonskoga vladara, a kralj mu je samo njemački vladar (Up. o tom Brückner o. c. 94–95). Tada (884.) poganski su Madžari još bili u Etelközų na Crnom moru, a ne u Podunavlju, niti je uopće moguće pomisliti na kaki sastanak između nadbiskupa Metodija i ,,ugarskoga kralja“. Zato je Jagićevo prigovaranje bez osnove (Áрашсшво 1921, 16). 25 To slijedi iz pisma pape Stjepana V. knezu Svatopluku (g. 885.), u kojem mu se preporučuje, da se povjeri „vjernomu“ Wichingu, a „Methodium namque superstitioni non edificationi, contentioni non paci insistentem audientes plurimum mirati sumus; et si ita est ut audivimus, superstitionem eius penitus abdicamus. Anathema vero pro contemnenda catholica fide, qui indixit in caput redundabit eius“ (Pastrnek 264). Up. o tom Brückner 96-98. 26 Ovo mjesto nije na žalost poznato. Prije se pomišljalo na moravski Velehrad, a sada na Děvín (Theben) istočno od Bratislave (Požuna), nedaleko od ušća Morave u Dunav (up. Zavadil, Velehrady, Děvin a Nitra. Kromjeriž 1912). dnikom Metodijevim, dok se njegova stvar ne izvidi u Rimu. Sada ne preostade Gorazdu i njegovim drugovima drugo, nego ili se pokoriti i napustiti slovenski crkveni jezik ili ostaviti Moravsku; oni odabraše ovo drugo i pođoše u Bugarsku i Hrvatsku, gdje su nastavili veliko djelo svetih svojih učitelja, koje je tako došlo onamo, kud je od početka i bilo namijenjeno. Moravske pak države ubrzo poslije toga nestade za najezde Madžara (906.). IX. Hrvati potkraj IX. vijeka. (879.-910.) Ratovi cara Vasilija I. s Arapima (878.—886.). Knez Branimir i izabrani ninski biskup Teodosije obraćaju se papi Ivanu VIII. (879.). Papa uzalud kuša da predobije dalmatinske varoši za sebe. Dobri odnosi između Ivana VIII., Vasilija I. i Fotija (879.—886.). Hrvatska postaje nezavisnom i samostalnom državom (o. 881.). Ninski biskup Teodosije u Rimu (881.—882.) — Slovenski jezik u hrvatskoj (ninskoj) crkvi. — Car Vasilije nalaže dalmatinskim gradovima, da plaćaju susjednim slovenskim knezovima godišnji danak (između 882. i 886.). - Ninski biskup Teodosije uzalud kuša da sjedini dalmatinsku crkvu s hrvatskom (887.-888.). Sukob neretljanskomletački (887.). - Mlečani plaćaju godišnji danak hrvatskom vladaru. — Knez Mutimir (892.-910.?) i njegov dvor. Spor između ninske i splitske crkve o darovnici kneza Trpimira od 852. — Panonsko-hrvatski knez Braslav (0.880.—896.). Srbi za kneza Mutimira i borbe između njegovih sinova (891.-917.). - Poslije tišine i općega mira u Aziji i Siciliji za pune četiri godine (od 873. do 876.), koje omogućiše vizantijskom caru Vasiliju I., da je pažnju skrenuo na istočnu obalu Jadranskoga mora, a napose na Hrvatsku, nastade vrijeme mnogogodišnjega ratovanja. Ponajprije zauzeše Arapi Sirakuzu (u maju 878.), a na proljeće 879. pođe car lično sa sinom Konstantinom na vojnu u Siriju, dakle baš tada, kad je Branimir silom zapremio hrvatski kneževski prijesto. Istodobno vojevalo je i vizantijsko brodovlje protiv Arapa oko Peloponeza i Južne Italije, a skoro potom, ljeti 892., pođe car Vasilije i opet lično na sirsko bojište. Ovi su ratovi, koji se produžiše do smrti careve, posve angažovali vojnu snagu carstva, a sve je to moralo imati i svoga utjecaja na događaje uz istočnu obalu Jadranskoga mora.1 Čim je Branimir (879.-892.) zasio kneževsku stolicu, pošlje u Rim papi Ivanu VIII. kao svoga pouzdanika Ivana Mlečanina, koji se baš tada nalazio u Hrvatskoj na povratku iz Moravske kao papinski poslanik,2 s pismom, u kojem izjavi neograničenu odanost svoju i naroda hrvatskoga 1 O tom up. Васильевъ, Византія и Арабы за макед. дин. Petrograd 1902, 55-96; Vogt, Basile I., 328-337. 2 Gl. o tom gore str. 362. apostolskom prijestolu Sv. Petra, a to isto učini i izabrani ninski biskup Teodosije zamolivši izrijekom još pored blagoslova i papinu zaštitu.3 Pouzdanik kneza Branimira i izabranog biskupa Teodosija stiže u Rim nekako tik pred Spasovo i odmah predade povjerena pisma papi ocrtavši mu tom prilikom još i živim riječima preokret, što je netom nastao u Hrvatskoj a pored toga još ga je jamačno izvijestio i o prilikama u carskim dalmatinskim varošima, koje još bijahu pod jurisdikcijom carigradskoga patrijara. Ivan VIII. veoma se obradova na taj glas; služeći na Spasov dan 21. maja 879. službu nad konfesijom Sv. Petra, podiže ruke reddafqazıbı ipfe uerenda amputare minime pe past. Circabectempora - Slika 170. Đakon Ivan o knezu Branimiru 879. (Rim, Vatikan). k nebu i blagoslovi kneza Branimira i sav narod hrvatski i svu zemlju njegovu. Nekoliko dana po tom (7. juna) obrati se zasebnim pismima 3 To izlazi iz papina pisma Branimiru od 7. juna 879.: „Relegentes nobilitatis tue litteras, quas per Johannem venerabilem presbyterum, communem fidelem, nobis mandasti, quantam fidem et sinceram devotionem circa ecclesiam sanctorum apostolorum Petri ac Pauli et circa nos habeas, luce clarius novimus“, i Teodosiju (od istoga dana): „Dilectionis tue litteris receptis atque perlectis devotionis et fidei tue sinceritatem, quam circa ecclesiam beati Petri apostoli et circa nostrum pontificium habes, luce clarius agnovimus et, quia nostram gratiam et benedictionem humili prorsus affectu expetere studuisti, valde sumus gavisi. Nam et Johannes venerabilis presbyter de vestra parte veniens multa nobis tue bonitatis et patientie viva voce preconia retulit, que in sacerdote Christi magnopere sunt habenda“ (oba pisma Mon. Germ. hist. Epp. VII., 152-153, 165-166 iz registra). 4 Papa Branimiru: „Nam in die Ascensionis domini inter sacra missarum sollempnia super sacrum altare beati Petri apostoli celebrantes elevatis sursum manibus benediximus tibi et omni populo tuo omnique terre tue, ut hic et in eternum corpore simul et anima salvatus et principatum terrenum, quem habes, prospere ac securiter regere possis (dakle je papa Ivan VIII. priznao Branimira hrvatskim vladarom), et in celesti regione post mortem cum deo feliciter gaudeas et in perpetuum regnes“ (o. c. 152). |