izdašno svoga carskog gospodara savjetom i vojskom (892.-894.) sastavši se s njime u Hengstbergu (kraj Wildona) u današnjoj Štajerskoj (u proljeću 892.). Za toga se ratovanja pojavi iznenada u ravnicama oko Tise i Dunava nov narod turanske krvi - Madžari; oni se združe s Arnulfom, udare na moravsku državu i po tom nasele današnju Madžarsku (896. i idućih godina). U to je doba (896.) car Arnulf predao prekodravsku Panoniju s Blatnim Gradom kao feudum knezu Braslavu, da je brani od Madžara, ali nije imaou spjeha. Sa dolaskom Madžara ujedared se izmijeniše političke prilike u Panonskoj Hrvatskoj: vlasti franačke nestade, a s njome i kneza Braslava, no kad i kako ga je nestalo, toga iz pristupnih nam izvora ne saznajemo 12.

U isto vrijeme zbiše se i u susjednoj srpskoj kneževini krupni događaji, koji su imali utjecaja i na Hrvatsku. Znamo da su u Srbiji poslije smrti kneza Vlastimira primila vladu njegova tri sina: Mutimir, Strojimir i Gojnik, ali pod Mutimirovim starješinstvom, i da su složno odbili navalu bugarskog kana Borisa (između 854. i 860.).13 Ovo je prvi sigurni primjer kod južnih Slovena, da se vladalačka vlast dijelila u vladalačkom domu, sasvim u smislu drevnoga opće-slovenskoga načela1. Ali brzo poslije pobjede nad Bugarima nasta među braćom razdor, jer je Mutimir pregnuo, da uz pomoć Bugara sam zavlada čitavom kneževinom. U tom sukobu Mutimir pobijedi braću Strojimira i Gojnika te ih pošlje u zatočenje u Bugarsku knezu Mihajlu Borisu, a kod sebe pridrža samo Gojnikova sina Petra brinući se za nj, no Petar Gojniković uteče poslije nekoga vremena u Hrvatsku, gdje je tada vladao knez Branimir 45. Međutim je došlo do poznata nam spora između istočne i zapadne crkve, a papa Ivan VIII. želeći privući k sebi Srbe, kao što je to pokušao s privremenim uspjehom kod Bugara, obrati se oko maja 873. knezu Mutimiru pismom, u kojem mu spomene neke svećenike, koji sa svih strana dolaze u njegovu državu, te — kako ne potpadaju ni pod koju crkvenu glavu vrše neke crkvene poslove protivno kanonima 6. Iz ovih riječi kao da izlazi, da je kršćanstvo među Srbima u to doba bilo tek u počecima, bez utvrđene hierarhije i uređenja. S tim u vezi Ivan VIII. javlja knezu Mutimiru, da je u panonskoj dijecezi odlukom papinske stolice posvećen biskup (to jest Metodije), pa da se sada može da preda njegovoj pastirskoj 42 Podaci o knezu Braslavu iz Ann. Fuld. sabrani su kod Račkoga, Docum. 379-382. Up. Novotný, České dějiny I., 1, 389-390, 410, 413, 422.

43 Gl. gore str. 337.

44 Gl. gore str. 205. bilj. 5.

45 Za ove događaje jedini nam je izvor car Konstantin Porf. (ed. bonn. 155), koji je ove podatke jamačno primio od kojega odličnog Srbina, možda od kneza Zaharije ili Časlava, na što nas već upućuje precizna genealogija vladalačke porodice.

46 Mon. Germ. hist. Epp. 282: „Presbiteri illic absoluti et vagi ex omni loco adventantes quedam ecclesiastica contra canones officia peragunt, immo numerosa, cum sint ascephali, scelera contra dei precepta committunt". Ovo je prvi fragment iz istoga pisma; drugi slijedi niže.

brizi. Ali predviđajući, da će se knez Mutimir jedva odazvati njegovu pozivu, i sam domeće: „Savjetujemo te, da poradiš koliko možeš, kako ćeš se po primjeru tvojih starih vratiti panonskoj dijecezi❝47. Ovdje Ivan VIII. očito ima na umu opseg nekadanje sirmijske metropole, a Srbe smatra griješkom za potomke tadašnjih generacija, odnosno za autohtone18, no pored toga on je još i to dobro znao, da je knez Mutimir vazal vizantijskog carstva, i da kao takav nije mogao tako lako poslušati njegov savjet, ne obazirući se kod toga još i na geografske poteškoće, o kojima jedva da su tada u Rimu imati jasnijih pojmova.

Knez Mutimir umr'o je 891. i ostavio tri sina: Pribislava (IIptßiodλaßos) Brana ili Borenu (Bpávos, Bópɛva) i Stjepana, ali u vladanju naslijedi ga najstariji sin Pribislav (891.-892). Već poslije godinu dana, nekako potkraj 892., iziđe iz Hrvatske Petar Gojniković (892.-917.), zacijelo poduprt vojnom silom hrvatskoga kneza Mutimira, protjera s prijestola svoga bratića Pribislava i oba mu brata Borena i Stjepana, i sam preuze vladanje u kneževini našavši jamačno i neke potpore kod Srba samih. Protjerani Mutimirovići uteku u Hrvatsku, gdje su po svoj prilici Pribislav i Stjepan umrli. Ne znamo za razlog, no izvan svake je sumnje, da je već poslije tri godine (895.) udario iz Hrvatske prognani Bran Mutimirović sa svojim sinom Pavlom na Petra Gojnikovića. Međutim u sukobu Petar pobijedi Brana, zarobi ga zajedno s Pavlom i oslijepi. Petar Gojniković ipak nije tom pobjedom obezbijedio preoteti kneževski prijestô, jer poslije dvije godine (897.) udari na nj iz Bugarske drugi njegov bratučed Klonimir (Kλovíumpos), sin njegova strica Strojimira. U početku bješe Klonimir Strojimirović dobre sreće zauzevši važni srpski grad Dašnik (Tv Aootivíxav), nedaleko od današnje Sjenice blizu rijeke Uvca, no poslije ga Petar pobijedi i ubije. Ovaj događaj prinudi kneza Petra Gojnikovića, da je stao tražiti dobre veze s novim bugarskim knezom Simeunom (od 893.), a kad to postiže, vladaše mirno do godine 917.49

Tada je na hrvatskom prijestolu već sjedio Tomislav, čijim vladanjem začinje u Hrvatskoj novo doba.

47 o. c. Quapropter ammonemus te, ut progenitorum tuorum secutus morem quantum potes ad Pannonensium reverti studeas diocesin. Et quia illic iam deo gratias a sede beati Petri apostoli episcopus ordinatus est, ad ipsius pastoralem recurras sollicitudinem". Adresirano je: „Iohannes VIII. Montemero duci" u boljem rukopisu, a u drugom : „Idem (sc. Iohannes VIII.) Montemero duci Sclavanie inter cetera", dakle očito docnije stavit natpis. Već sam kazao (gl. gore str. 342, bilj. 47), da je ovo pismo upravljeno srpskom knezu Mutimiru, i da prema tome nikad nije ni postajao panonskohrvatski knez Mutimir. To pokazuju i ove makar fragmentarno sačuvane riječi papine, jer se panonsko-hrvatskom knezu, podaniku njemačkomu, ne bi moglo pisati, da u njegovu zemlju dolaze razni svećenici ascephali, koji čine protukanonske „zločine“, niti bi imalo mjesta ono nada sve značajno quantum potes.

48 Sa sličnim mišljenjem za Hrvate sastat ćemo se pred prvi splitski crkveni sabor u pismu pape Ivana X. (gl. iduće poglavlje).

49 O tome car Konstantin Porf. (ed. bonn. 155-156. Up. i KовачевийЈовановић, Српска историја II., 41-42, 81-82, 86-87; Jireček, Geschichte der

Serben vol. I., 198.

TREĆA KNJIGA.

DOBA KRALJEVA.

I.

Kralj Tomislav i njegovo doba.

(o. 910. do 928.)

Knez Tomislav i Madžari.

Srbi na početku X. vijeka.

Bugarski knez Simeun spram Vizantije i Srbije. - Dalmatinske varoši dolaze pod jurisdikciju rimskoga pape (923.) i pod upravu hrvatskoga vladara. Tomislav uzima naslov kralja Hrvatâ (oko 925.).— Prvi crkveni sabor u Splitu (925.). — Hrvatsko-bugarski rat (926.). Drugi crkveni sabor u Splitu (927.—928.).

Godina smrti kneza Mutimira nije poznata. Nasljednik njegov, a po svoj prilici i sin Tomislav (o. 910.-928.) prvi se puta pominje još kao knez god. 914. s tadanjim splitskim nadbiskupom Ivanom, možda izravnim nasljednikom Petra II.1 Tomislav je primio od predhodnika svoga primirenu i uređenu državu, što mu i jeste omogućilo, da je snažnom rukom stao zahvatati u poslove susjednih država. U prvom je redu pažnja njegova morala biti obraćena na sjever, gdje se baš u početku njegova vladanja zbiše osobito krupni događaji; to je bila propast veliko-moravske države i doseljenje Madžara u Potisje i srednje Podunavlje.

Drevna historija Madžara još je i danas veoma nejasna.2 Danas prevladava u nauci mišljenje, da su oni upravo produkt stopljenja dviju različitih etničkih skupina. U prostranom kraju naime između planine Urala i gornje Volge, jamačno je neko tursko-tatarsko osvajalačko pastirsko pleme pokorilo više gomila finsko-ugorskih lovaca i ribara. Pobjednici poprimiše po tom jezik pokorene većine dakle onako, kako

1 Toma arhiđakon (ed. cit. 36): „Johannes archiepiscopus fuit anno domini nongentesimo quarto decimo tempore Tamislavi ducis“. Da je Tomislav bio član dinastije Trpimirovića, tvrdio je već i Dümmler (Ält. Gesch. 412, A. 5). O Tomislavljevu rodu up. moje Geneal. pril. 14-15, 58-60, gdje je pokazano, da je Tomislav vjerojatno sin Mutimirov.

2 Poznato je, da su Madžari sami sebe oduvijek zvali magyar, -ok, u staroj madžarštini mogyer <mogyeri. Sloveni zvali su ih najprije * ongыre (nomin. plur.), prenijevši kako se čini na Madžare već postojali naziv *ongur za tur. bugar. pleme Onugure. Od slovenskoga Ugrin, Ugri, potekli su potom svi zapadno-evropski nazivi: Ungri, Ungari, Hungari, Ungern, Ungarn i t. d. Vizantinci zvali su Madžare najprije Τοῦρκοι, Τούρκοι, no ved u IX. stoljeću sredemo se i s formom Ούγγροι (kod Georgija Monaha). Up. o tom: Melich: Über den Ursprung des Namens Ungar. Sp. ot.; Hóman, A magyar nép neve a középkori latinságban (Tört. szemle vol. VI. (1917), 129-158, 240-258).